Supreme Court partially allowed prosecutor's appeal to increase sentence for robbery, rejecting defendant's claim of lesser offense.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially upheld the prosecutor's appeal against a first-instance judgment convicting the defendant of robbery. While the court rejected the defendant's argument that the act constituted extortion or another crime, it found the first-instance sentencing too lenient regarding mitigating circumstances. Consequently, the court increased the prison term to one year, ruling that the mitigating factors did not justify a sentence below the statutory minimum.
Legislator headnote
AI generatedčl. 132. st. 1. KZH; čl. 376. st. 1. ZKP; čl. 384. i 387. ZKP: The Supreme Court may increase a sentence if mitigating circumstances are insufficient to justify the statutory minimum, while rejecting arguments that the facts constitute a different crime with different elements.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 602/1991-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te Pavišić dr. Berislava i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak- Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B. A. zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama javnog tužioca i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 14. svibnja 1991. K 31/91, u sjednici održanoj 12. veljače 1992., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra,
p r e s u d i o j e :
Uvažava se žalba javnog tužioca, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni i opt. B. A., za kriv. djelo za koje je tom presudom oglašen krivim na temelju čl. 132. st. 1. KZH osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, i to 13. prosinca 1990. i od 17. siječnja do 14. svibnja 1991. godine.
Odbija se kao neosnovana žalba opt. B. A. i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrdjuje prvostepena presuda.
O b r a z l o ž e n j e
U uvodu označenom prvostepenom presudom opt. B. A. oglašen je krivim za krivično djelo razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH opisano u izreci prvostepene presude za koje je po istom zakonskom propisu uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne osudjen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru navedeno u izreci iste presude. Optuženiku je ujedno izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta a obvezan je nadoknaditi i troškove krivičnog postupka.
Pravovremeno podnijetim žalbama presudu pobijaju obje stranke, a braniteljica optuženika je podnijela i odgovor na žalbu.
Javni tužilac se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana prvostepena presuda preinači osudi
I Kž 602/1991-3
optuženika na strožu kaznu.
Optuženik se žali zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i njemu izrekne blaža krivična sankcija.
U odgovoru na žalbu javnog tužioca optuženik predlaže da se ta žalba odbije kao neosnovana.
Javni tužilac Hrvatske predložio je da se uvaži žalba javnog tužioca, a odbije kao neosnovana žalba optuženika.
U smislu Uredbe o primjeni ZKP za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske (čl. 20.) stranke nisu obaviještene o sjednici drugostepenog vijeća.
Žalba javnog tužioca je osnovana, a naprotiv neosnovana je žalba optuženika.
Prigovori optuženika o pogrešno utvrdjenom činjeničnom stanju odnose se praktički na isticanje kako nije bilo osnove da prvostepeni sud pokloni vjeru iskazu oštećenika, već da je naprotiv bio dužan povjerovati i prihvatiti kao istinitu obranu optuženika posebice u onom dijelu gdje ovaj opisuje način na koji je došao do novca vlasništvo oštećenika a iz čega bi onda, što već ulazi u prigovor nepravilne primijene krivičnog zakona, ukazivalo da je riječ o krivičnom djelu iznude iz čl. 146. KZH.
Prvostepeni sud protivno takvim tvrdnjama u žalbi optuženika u svemu je pravilno utvrdio činjenične sastojke radnje izvršenja za koju je optuženik oglašen krivim. Ocjenu dokaza o tim činjenicama objektivne strane djela prvostepeni sud je izložio u ključnom dijelu na str. 5/II, gdje je analizirao navode optuženika i oštećenika te našao da su tvrdnje optuženika neuvjerljive i da se u bitnom dijelu dogadjaja prvostepeni sud pravilno opredijelio poklonivši vjeru oštećenikovim tvrdnjama pri čemu su temeljni sastojci radnje izvršenja inkriminiranoga djela a to je prijetnja neposrednim napadom na život i tijelo i činjenica da je optuženik sam oduzeo inkriminiranu količinu novca, a zatim još i neke druge stvari koje je kasnije vratio ukazuju posve pravilno utvrdjenim. Stoga tvrdnje optuženika u žalbi kako je on navodno dosljedno iskazivao tijekom cijeloga postupka i zatim dalja tvrdnja kako je naprotiv oštećenik mijenjao iskaze i bio nedosljedan, nipošto ne stoji. Prvostepeni se sud, naime, pravilno opredijelio da se optuženikove tvrdnje ne ukazuju ničim drugim do nastojanjem da umanji vlastitu krivnju, a da je naprotiv oštećenik dao logički cjelovit, sukladan, psihologijski uvjerljiv iskaz kojega je s razlogom takvim našao prvostepeni sud i na njegovoj osnovi utvrdio te ključne činjenice za opstojnost krivičnoga djela.
S obzirom na to kako je već istaknuto, nisu osnovani niti dalji žalbeni prigovori o tome da bi u konkretnom slučaju predležalo krivično djelo iznude iz čl. 146. st. 1. KZH, tj. da bi se djelatnost optuženika ukazivala kao vid prinude kojom da bi - prema stajalištu žalitelja -
I Kž 602/1991-3
optuženik navodio drugog da djeluje protiv svoje imovine te da bi pod utjecajem takve prijetnje oštećenik optuženiku sam predao novac pa da bi onda u skladu s tim nedostajali sastojci za opstojnost krivičnog djela razbojništva o kojima je već bilo riječi tijekom ovog obrazloženja. Žalbene tvrdnje koje su netom izložene a slijede bitne postavke obrane optuženika iz prvostepenog postupka nisu osnovane. Nema nikakve dvojbe da se radilo o izravnom, neposrednom prisvajanju stvari nakon prijetnje neposrednim napadom na život i tijelo oštećenika i konačno da je sam optuženik oduzeo od oštećenika inkriminirani novac. Sve što je izloženo ukazuje, dakle, na to da je prvostepeni sud pravilno okvalificirao inkriminirani učin te nema govora o tome da bi na štetu optuženika ostvario kako povredu krivičnog zakona iz čl. 365. t. 4. ZKP, koja je u izloženom smislu predmet žalbenog pobijanja, tako niti bilo koju drugu od takvih povreda na čije postojanje u smislu čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP drugostepeni sud pazi po službenoj, dužnosti.
Prethodno dakako prvostepena je presuda ispitana u smislu čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP u odnosu na eventualnu opstojnost bitnih povreda odredaba krivičnog postupka pa nije utvrdjeno da bi bilo koja od takvih povreda doista bila ostvarena.
U pravu je medjutim javni tužilac kad ističe da se u konkretnom slučaju pojedinačno utvrdjene olakotne okolnosti i njihova cjelina, suprotno stajalištu prvostepenog suda, ne mogu uzeti kao osnova za primjenu odredaba o ublažavanju kazne. Opstojnost tih olakotnih okolnosti pravilno je utvrdjena i njihova ocjena u tom smislu nije pogrešna. Medjutim, značaj tih olakotnih okolnosti protivno stajalištu prvostepenog suda nije takav da bi opravdavao izricanje kazne ispod posebnog zakonskog minimuma. Stoga je u tom dijelu žalbu javnoga tužioca valjalo uvažiti, te optuženiku izreći primjerenu kaznu zatvora koja će po stajalištu ovog drugostepenog suda prikladno i u potpunosti služiti ciljevima kažnjavanja.
Slijedom navedenoga odlučeno je o žalbi javnoga tužioca kao u izreci prvostepene presude a ujedno je time odlučeno i o onom dijelu žalbe optuženika koji se odnosi na dio odluke o kazni. Nema, naime, govora o tome da bi se kod optuženika moglo, u smislu primjene propisa o izricanju odgojnih mjera mladjim punoljetnim osobama, ostvariti ciljeve izricanja krivičnih sankcija. Naime, u konkretnom slučaju ne postoji niti jedan od preduvjeta predvidjenih u čl. 82. KZJ kako s obzirom na ličnost optuženika, tako niti s obzirom na okolnosti uz koje je konkretno krivično djelo počinjeno, a koji bi opravdavao postupak u smislu kako to predlaže žalba. Naprotiv, nužno je izricanje strože kazne no što je to učinio prvostepeni sud kako je već obrazloženo u ranijem dijelu, kod osvrta na žalbu javnoga tužioca.
U smislu svega što je izloženo valjalo je odlučiti o žalbama stranaka na temelju čl. 387. i čl. 384. ZKP.
U Zagrebu, 12. veljače 1992.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
I Kž 602/1991-3
Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.
Drakulić Milena, v.r.