I Kž-967/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 967/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Brkića, mr. sc. Marijana Svedrovića, Zlate Lipnjak Bosanac i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. D. M., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu br. K-49/00 od 16. lipnja 2010., u sjednici održanoj dana 16. svibnja 2012., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e:

Žalbe državnog odvjetnika i opt. D. M. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Splitu broj K-49/00 od 16. lipnja 2010. opt. D. M. proglašen je krivim pod toč. 1. izreke za kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 2. u svezi st. 1. KZ-a, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, u koju kaznu mu je temeljem odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 5. listopada … do 8. listopada … te od 25. lipnja … do 3. studenog … .

Temeljem odredbe čl. 80. KZ-a od optuženika je oduzet nož oštrice dužine 7,2 cm.

Temeljem odredbe iz čl. 132. st. 2. ZKP-a ošt. M. L. s imovinskopravnim zahtjevom upućen je na parnicu.

I Kž 967/10-6

Temeljem odredbe čl. 122. st. 1. u svezi s čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP-a opt. D. M. obvezan je naknaditi troškove postupka i to 4.490,00 kn na ime nagrade vještacima sudske medicine i sudske psihijatrije i 2.000,00 kn na ime sudskog paušala, što ukupno iznosi 6.490,00 kn.

Istom presudom na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP-a opt. D. M. pod toč. 2. oslobođen je od optužbe za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a.

Istom presudom protiv opt. I. M., temeljem odredbe čl. 353. st. 1. toč. 3. ZKP-a, pod toč. 3. odbijena je optužba za kazneno djelo dovođenje u opasnosti života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 263. st. 3. u svezi st. 1. KZ-a.

Temeljem odredbe čl. 123. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka koji se odnose na odbijajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i opt. D. M..

Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 1. i toč. 2. izreke pobijane presude, žali se i zbog odluke o kazni, ali taj žalbeni osnov nije popraćen obrazloženjem niti žalbenim prijedlogom, uz konačan prijedlog da Vrhovni sud ukine prvostupanjsku presudu u odnosu na okr. D. M. i da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. D. M., po branitelju mr. sc. Ž. G., odvjetniku u S., žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o izrečenoj sankciji, uz prijedlog da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu na način da se optuženika oslobodi od optužbe, podredno da u osuđujućem dijelu ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak, a ukoliko ne prihvati takve prijedloge da optuženiku izrekne blažu kaznu.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Izjašnjavajući se o žalbama Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku Dragi Marincelu, podneskom broj KŽ-DO-1983/10 od 30. studenog 2010. predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, a žalbu opt. D. M. odbiti kao neosnovanu.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, a u odsutnosti branitelja opt. D. M. – mr. sc. Ž. G., odvjetnika u S., koji je o sjednici uredno obaviješten.

O žalbama u odnosu na toč. 1. izreke

Pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude opt. D. M. proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 2. u svezi st. 1. KZ-a, počinjenog s izravnom namjerom.

I Kž 967/10-6

Pritom žalitelji (državni odvjetnik i opt. D. M.) ne dovode u pitanje nesporna utvrđenja prvostupanjskog suda da je … oko 18 i 20 sati, u M., na gradskoj rivi, došlo do fizičkog sukoba između opt. D. M. i ošt. M. L., i da je opt. D. M. oštećeniku zadao tri ubodno rezne rane, od kojih jednu na unutrašnjoj strani desnog koljena, jednu na debelom mesu lijevo (koje su ozlijede lake naravi), te jednu ubodno reznu ranu s desne strane prsnog koša, s prodorom u prsnu šupljinu, izazvavši nakupljanje krvi i zraka u desnom prsištu, koja je osobito teška i po život opasna.

I dok državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti pravnu oznaku djela iz optužnice, i utvrditi da je optuženik postupao u cilju da oštećenika usmrti, a ne da ga osobito teško tjelesno ozlijedi, dotle opt. D. M. u svojoj žalbi smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegovu obranu i tvrdnju da je bio napadnut od strane oštećenika, i da je stoga postupao u nužnoj obrani, ili ju je eventualno prekoračio, ali u svakom slučaju da je zbog napada od strane oštećenika, bez svoje krivnje, bio doveden u stanje jake razdraženosti, pa da bi se moglo raditi o eventualnom nanošenju teških tjelesnih ozljeda na mah.

Međutim prvostupanjski sud je s pravom, temeljem raspoloživih dokaza, došao do činjeničnih zaključaka da su u postupku optuženika sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede, pri čemu je doveden u opasnost život ozlijeđenog. Naime, nesporno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik tempore criminis šetao sa svojom djevojkom S. M., a da je oštećenik, prolazeći pored njih, u više navrata optuženikovoj djevojci S. M. pokazivao neke grimase, da je optuženik prišao oštećeniku u namjeri da razjasni zbog čega se tako ponaša, da mu se oštećenik pritom unio u lice i da ga je optuženik odgurnuo, nakon čega je oštećenik nekoliko puta optuženika udario šakama u lice i po tijelu, da bi optuženik potom izvadio nož, uslijed čega je oštećenik pobjegao, ali mu je pri bijegu ispala majica. Nakon toga optuženik uzima oštećenikovu majicu i nožem ju počima trgati, a oštećenik se vraća i najprije nogom udara optuženika koji pada a zatim ga nastavlja tući u situaciji dok oštećenik leži na leđima a optuženik je nagnut nad njime i zadaje mu udarce rukama.

O tome da su se zatekli upravo u tom položaju posvjedočila je svjedokinja S. J. kojoj prvostupanjski sud vjeruje jer je neutralna i nema razloga govoriti niti u prilog, a niti na štetu optuženiku.

Iz takvog položaja, dakle ležeći na leđima, optuženik zadaje ubodno rezne rane koje završavaju u području lijevog gluteusa, unutrašnjoj desnoj strani koljena i u desnom prsištu optuženika.

Prvostupanjski sud s pravom smatra da, obzirom na poziciju u kojoj se našao, optuženik nije mogao u potpunosti kontrolirati mahanje nožem, te da je očito htijući oštećenika ozlijediti, iz opisanog položaja, ovoga uboo i u prsa.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi ukazuje na ubojitost sredstva (noža oštrice dužine 7,2 cm), te na snagu zamaha koja je prema vještaku bila srednja do jača, ali propušta imati u vidu činjenicu da su dva uboda nožem završila u dijelove tijela koji nisu primarno vitalni kao što je

I Kž 967/10-6

prsište (debelo meso i koljeno), što upućuje upravo na pravilan zaključak prvostupanjskog suda, da je optuženik, braneći se od udaraca šakama, istovremeno htio oštećeniku zadati teške tjelesne ozljede dovodeći pri tome u opasnost i sam život oštećenika.

Kada bi bilo ispravno stanovište državnog odvjetnika koje je zastupao u optužnici, a sada i u žalbi, da je optuženik htio oštećenika usmrtiti onda je mogao zadati i više uboda, većom snagom, i sve ih usmjeriti u vitalne dijelove tijela.

Kako je snaga zamaha bila od srednjeg do jačeg intenziteta, i kako su dva uboda nožem završila u dijelove tijela koji nisu vitalni, to se može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o postupanju s ciljem da se oštećenika teško tjelesno ozlijedi i pri tome mu se dovede u opasnost i sam život.

S druge strane prvostupanjski sud s pravom otklanja obranu optuženika, koju ovaj sad ponavlja i u žalbi, da bi se radilo o postupanju u nužnoj obrani.

Naime, optuženik kao osoba u zreloj životnoj dobi, kojemu je kao i njegovoj djevojci ponašanje oštećenika bilo čudno, umjesto da se bez obaziranja na takvo ponašanje udalji od oštećenika, prilazi mu u namjeri da se s njim razjasni, a zatim ga odguruje, na što oštećenik uzvraća fizičkim napadom.

Odgurivanje koje je poduzeo optuženik govori o tome da je i on htio fizički obračun, koji je uslijedio, na koji odgovara vađenjem noža, od čega oštećenik bježi.

I nakon što je oštećenik pobjegao, optuženiku to nije dovoljno, već uzima nož i trga oštećenikovu majicu, na što se oštećenik vraća i udara ovoga nogom u glavu, nakon čega optuženik pada na pod, vadi nož i nožem zadaje ozlijede.

Kod takvog stanja stvari prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako se optuženik nije

eniku, i odgurujući ga, htio

imao pravo pozvati na nužnu obranu. Očito je i on, prilazeći ošteć

s njime fizički sukob, a indikativno je uostalom što sa sobom nosi takvo ubojito sredstvo kao što je predmetni nož ,što znači da je inače ima spremnost istoga uporabiti.

Kako optuženik tempore criminis nije imao pravo na nužnu obranu, to se ne može govoriti niti o prekoračenju nužne obrane, kao što to pogrešno smatra njegov branitelj u žalbi protiv prvostupanjske presude.

Isto tako ne može se raditi o zadavanju teške tjelesne ozljede na mah, obzirom da žalitelj nije bez svoje krivnje doveden u stanje jake razdraženosti. Naime, on je prema oštećeniku, prišao s namjerom da se s njim obračuna, što je dokazao time što je prvi počeo s fizičkim napadom odgurnuvši oštećenika, koji je od njega mlađi i znatno snažniji, očito se pouzdavajući u nož kojega je imao kod sebe, spreman da ga uporabi.

Stoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika glede pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 1. izreke prvostupanjske presude.

I Kž 967/10-6

Također je neosnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka u odnosu na točku 1. izreke prvostupanjske presude, što žalitelj obrazlaže proturječjem između izreke, u kojoj se tvrdi da je optuženik postupao s ciljem da oštećenika teško tjelesno ozlijedi, i obrazloženja iz kojeg (po žalitelju) proizlazi da je okrivljenik bio napadnut dok je kidao majicu oštećenika, pa se ova bitna povreda odredaba kaznenog postupka u nastavku obrazlaže tezom da je činjenično stanje glede postojanja stanja nužne obrane pogrešno utvrđeno, a što je otklonjeno prethodno izloženim razlozima o odbijanju ove žalbe zbog činjeničnih pitanja.

Stoga nije u pravu žalitelj D. M. kada tvrdi da je postupao u nužnoj obrani, pa da je stoga isključena protupravnost njegovog postupanja, a niti da bi postupao u eventualnom prekoračenju nužne obrane, kao ni to da bi se eventualno radilo o postupanju na mah.

O žalbi državnog odvjetnika u odnosu na toč. 2. izreke

Pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude sud prvog stupnja oslobađa od optužbe D. M. za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, temeljem čl. 354. st. 1. toč. 3. ZKP-a, što znači da nema dokaza da je isti počinio predmetno kaznenog djelo.

Pritom nije sporno da je .... oko … h u M., ispred ugostiteljskog objekta „L.“, koji su u automobilima stajali jedan pored drugoga, obojica sa pištoljem u rukama. Također nije sporno da je opt. D. M. ispalio dva hica iz pištolja kojega je on držao, od kojih hitaca je jedan probio staklo stražnjih lijevih vrata vozila, i ošt. M. R., koji je sjedio na mjestu vozača, pogodio u nadlakticu lijeve ruke, nanijevši mu, metkom koji je rikoširao, ustrijelnu ranu gornjeg stražnjeg dijela lijeve nadlaktice, koja ozljeda je lake naravi.

Da se sve desilo upravo na taj način proizlazi, kako iz obrane optuženika, tako i iz iskaza ošt. M. R., te suoptuženika I. M. (u odnosu na kojega je državni odvjetnik odustao od optužbe za djelo pod 3. izreke presude), ali i iz iskaza svjedoka R. S. te provedenog balističkog vještačenja.

Ono što je sporno, i što žalba državnog odvjetnika dovodi u pitanje, jeste da li je opt. D. M. ta dva hica, koja je nesporno ispalio, ispalio u smjeru ošt. M. R. u cilju da ga liši života, ili je pak, kao što on to tvrdi u svojoj obrani, ispalio ih kako bi zaplašio ošt. M. R., bojeći se da ovaj ne bi pucao na njegovog sina I. M..

Tu dvojbu prvostupanjski sud pravilno razrješava utvrđenjem da već iz same optužnice proizlazi da se optuženik nalazio 3-4 m udaljen od oštećenika, i kada bi ga imao namjeru usmrtiti pucajući u njega dok je ovaj sjedio u vozilu, mogao je bez ikakvog problema cijev pištolja usmjeriti u pravcu optuženikovog tijela i izravno ga pogoditi, pa i usmrtiti, obzirom da je u spremniku pištolja imao ukupno osam metaka.

Zato mu prvostupanjski sud s pravom vjeruje da je on pucao namjerno pored oštećenika, da ga zaplaši, a kako bi spriječio eventualnu pogibiju svog sina I. M., koji je prije ove pucnjave bio u fizičkom sukobu i izudaran od strane oštećenika, i koji fizički sukob je imao tendenciju nastaviti se uporabom pištolja.

I Kž 967/10-6

I po stanovištu ovog drugostupanjskog suda, kada optuženik, koji kao odrasla osoba i sudionik domovinskog rata poznaje oružje, s udaljenosti od 3-4 m ispaljuje hitac u namjeri da nekoga usmrtiti, onda bar prvim hicem ne bi promašio, a uslijedili bi i novi hici.

Kako je optuženik ispalio dva hica, i kako jedan od tih hitaca nije uopće završio u vozilu, to prvostupanjski sud s pravom prihvaća optuženikova obrana da je on samo jedan hitac usmjerio u vozilo, a ne u optuženika, a drugi hitac da je ispalio ne ciljajući niti vozilo niti vozača, sve u namjeri da oštećenika zaplaši, a ne da ga ubije. Uostalom, da je optuženik pogodio upravo ono u što je ciljao posvjedočio je i svjedok R. S..

Pritom državni odvjetnik ne daje uvjerljivih razloga zbog kojih bi ovaj drugostupanjski sud mogao povjerovati da je optuženik postupao s ciljem da optuženika usmrti, a nisu dostatni razlozi niti u tome što bi iz iskaza vještaka balističara proizlazilo da optuženik nije mogao kontrolirati putanje metka, jer je vještak rekao i to da se o namjeri optuženika ne može izjašnjavati (list 203. spisa).

Stoga prvostupanjski sud u nedostatku dokaza s pravom optuženika oslobađa od optužbe za djelo pod 2. izreke, a žalba državnog odvjetnika ukazuje se neosnovanom.

O žalbama zbog odluke o kazni

Neosnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni. Naime, za predmetno kazneno djelo zakonom je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do osam godina.

Prvostupanjski sud je optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, cijeneći mu olakotnim životnu dob, korektno i iskreno držanje tijekom kaznenog postupka i doprinos samog oštećenikom u utuženom događaju a isto tako otegotnim cijeneći ustrajnost u izvršenju kaznenog djela te činjenicu da je osuđivan zbog kaznenog djela prijetnje i to uvjetnom osudom.

I po stanovištu ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu i protek vremena od počinjenja kaznenog djela (lipanj 2003.), kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci u cijelosti će postići svrhu kažnjavanja uopće.

Pritom ovaj sud nije mogao razmatrati žalbu državnog odvjetnika, koji je žalbu podnio i zbog odluke o kazni jer u žalbenom prijedlogu predlaže u odnosu na toč. 1. izreke optuženika treba proglasiti krivim za kazneno djelo ubojstva u pokušaju i potom mu izreći primjerenu sankciju, što znači da odluku o kazni državni odvjetnik veže za promjenu pravne oznake djela, do koje nije došlo iz naprijed izloženih razloga.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud počinio kakovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti, a niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

I Kž 967/10-6

Nalazeći da žalbe državnog odvjetnika i opt. D. M. nisu osnovane valjalo je temeljem odredbe čl. 387. ZKP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 16. svibnja 2012.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.