Rev-2720/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2720/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. B. iz Š., s boravištem u R., koju zastupa punomoćnica V. M., odvjetnica u P., protiv tuženika I. B. iz L., kojega zastupa punomoćnik T. P., odvjetnik u L., radi iseljenja, te u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz L., kojega zastupa punomoćnik T. P., odvjetnik u L., protiv tuženice K. B. iz Š., s boravištem u R., koju zastupa punomoćnica V. M., odvjetnica u P., radi utvrđenja i podjele bračne stečevine, odlučujući o reviziji tužitelja I. B., protiv presude i rješenja Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-2274/11-2 od 23. studenoga 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-1507/09-104 od 23. srpnja 2010., u sjednici održanoj 26. rujna 2017.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja I. B. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja I. B. koji glasi:

„Utvrđuje se da su tuženik - protutužitelj I. B. i tužiteljica – protutužena K. B. kao bračni drugovi suvlasnici na nekretninama označenim kao kč. br. 156/1 obiteljska stambena zgrada, šuma, lokva, oranica površine 1745 m2, upisanih u zk. ul. 613 k.o. L., koje u naravi predstavljaju obiteljski stambeni objekt i okućnicu, i to svaki u ½ dijela, slijedom čega se nalaže tužiteljici – protutuženici K. B. da tuženiku - protutužitelju I. B. izda ispravu podobnu za upis njegovog suvlasničkog prava na narečenim nekretninama, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, te omogućiti istom da takvu suvlasničku zajednicu nekretnina razvrgne fizičkom diobom istih, te istom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 22. 830,00 kn, sve u roku 15 dana.“

Rješenjem suda prvog stupnja naloženo je tužitelju I. B. da tuženici K. B. naknadi parnični trošak u iznosu od 24.236,38 kn, dok je zahtjev tuženice K. B. za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.149,62 kn odbijen kao neosnovan.

Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja I. B. protiv presude suda prvog stupnja odbijena je kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja I. B. za naknadu troška sastava žalbe.

Drugostupanjskim rješenjem žalba tužitelja I. B. protiv rješenja suda prvog stupnja u dijelu kojim mu je naloženo naknaditi tuženici K. B. parnični trošak u iznosu od 24.236,38 kn, odbijena je kao neosnovana i u tom dijelu potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj I. B. podnio je reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. i čl. 382. st. 2. u vezi čl. 400. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP ).

Prihvativši činjenična utvrđenja suda prvog stupnja da je predmetna nekretnina sagrađena novčanim sredstvima koja predstavljaju posebnu imovinu tuženice K. B. koju je stekla nakon što je odlukom suda prestala njena bračna i ekonomska zajednica s tužiteljem I. B., pa da stoga ta nekretnina ne predstavlja bračnu stečevinu, drugostupanjski sud je neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja I. B. temeljio na odredbi čl. 252. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 162/98), kojom je propisano da je bračna stečevina ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.

Tužitelj I. B. u reviziji naznačuje sljedeća pravna pitanja:

"Da li je dopušteno da sudovi odluku stranog suda o razvrgnuću zajedničkog kućanstva Uredovnog suda u Surrsu Švicarske Konfederacije mogu tumačiti kao pravomoćnu sudsku odluku o razvodu braka, u Republici Hrvatskoj?

2. Da li sudovi mogu bez postojanja međunarodnih ugovora sa Švicarskom Konfederacijom kojim nije uređen institut priznanja stranih sudskih odluka, sukladno odredbama čl. 86. – 96. Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, bez ovjerene preslike spisa i bez postojanja dokaza o primitku odluke – dostavnice na ime tuženika – protutužitelja, priznavati stranu sudsku odluku, kada i u postupku priznavanja dostava prijedloga i odluke nije uredna – kada ne postoje dokazi o urednoj dostavi u spisu?"

Revident u predmetnoj reviziji nije određeno naveo niti jedan od primjerice navedenih razloga, odnosno slučajeva iz čl. 382. st. 2. ZPP, pogotovo ne tvrdi da u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a da revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, ili da je o tim pravnim pitanjima revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje, ali je drugostupanjska odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, odnosno, da se pobijana odluka temelji na zauzetom shvaćanju revizijskog suda, ali bi, osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu trebalo preispitati sudsku praksu, a ne navodi niti neke druge razloge.

Prema tome, tužitelj I. B. u reviziji nije iznio razloge važnosti navedenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Budući da podnesena revizija u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari ne sadrži razloge iz čl. 382. st. 3. ZPP koji moraju biti određeno izloženi, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije, koje prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.).

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija, jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Slijedom navedenog, radi se o nedopuštenoj reviziji koju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. i 2. ZPP.

Zagreb, 26. rujna 2017.

Predsjednik vijeća

Ivan Mikšić, v. r.