Rev-1776/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1776/1992-2

Gzz 32/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vesne Milošević, Stanka Hautza i Ilije Čuljata, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. poduzeće "I. " zastupan po punomoćniku D.B. pravniku - radniku tužitelja, protiv tuženika Ž.S. iz Z., P. …, kojeg zastupa punomoćnik R.Č. odvjetnik iz Z., radi otkaza ugovora o zakupu poslovnih prostorija, rješavajući reviziju tuženika i zahtjev za zaštitu zakonitosti Javnog tužilaštva Hrvatske od 6. XI 1991. br. Gt 885/91, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu, od 18. lipnja 1991. poslovni br. Gž- 6033/91-2, kojom je odbijena žalba tuženika i potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 8. veljače 1991. poslovni broj Ps-749/90, u sjednici održanoj dana 30. rujna 1992,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tuženika i zahtjev za zaštitu zakonitosti Javnog tužilaštva Hrvatske odbijaju se kao neosnovani.

II. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog Općinskog suda u Zagrebu od 8. veljače 1991. godine br. Ps-749/90 sudjeno je:

"U cijelosti se održava na snazi otkazni nalog ovog suda od 23. svibnja 1990. godine, br. R1-977/90 i tuženom se nalaže, u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.000 dinara."

Presudom drugostepenog Okružnog suda u Zagrebu od 18. lipnja 1991. godine poslovni broj Gž- 6033/91-2 odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i prvostepena presuda

Rev 1776/92.

potvrdjena.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da sud reviziju prihvati, pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje.

Protiv navedene pravomoćne presude suda drugog stupnja Javni tužilac Hrvatske je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da sud zahtjev za zaštitu zakonitosti prihvati i pobijane presude preinači odnosno ukine.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je tužitelju temeljem odredbe članka 390. stavak 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZPP) te na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.

Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika ističe prigovor da revizija nije dopuštena uz prijedlog da sud reviziju odbaci kao nedopuštenu i tuženiku naloži da tužitelju plati trošak ovog postupka.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti sud prvog stupnja dostavio je na odgovor tužitelju temeljem odredbe članka 408. stavak 2. ZPP u vezi sa čl. 390. stavak 1. spomenutog zakona.

U odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti tužitelj ističe prigovor da zahtjev za zaštitu zakonitosti nije dopušten jer da se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja time da je predložio da sud odbaci zahtjev za zaštitu zakonitosti kao nedopušten. Revizija i zahtjev za zaštitu zakonitosti nisu osnovani.

Prije svega valja navesti da prigovor tužitelja da revizija nije dopuštena nije osnovan. Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 8.000 HRD. U ovoj pravnoj stvari vodi se spor iz odnosa korištenja poslovnih prostorija pa se vrijednost predmeta spora u smislu članka 38. ZPP računa prema jednogodišnjoj zakupnini. Kako je na ročištu 8. veljače 1991. godine medju strankama postalo nesporno da zakupnina za sporni poslovni prostor u momentu podnošenja tužbe iznosi 1.500 HRD mjesečno to proizlazi da je godišnja zakupnina veća od 8.000 HRD pa je revizija dopuštena.

Nije osnovan ni prigovor tužitelja da zahtjev za zaštitu zakonitosti nije dopušten. Javni tužilac Hrvatske je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava kao što je izričito navedeno u spomenutom zahtjevu pa se ne radi o slučaju iz članka 404. stavak 2. ZPP. Javni tužilac Hrvatske u zahtjevu za zaštitu zakonitosti pobija pravnu ocjenu sudova prvog i drugog stupnja da su se u ovoj pravnoj stvari, a na temelju činjeničnih utvrdjenja sudova prvog i drugog stupnja ostvarile pretpostavke za otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija. Pitanje ispunjenja zakonskih pretpostavki za otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija predstavlja pitanje primjene materijalnog prava a ne činjenično utvrdjenje.

Javni tužilac Hrvatske neosnovano tvrdi da je u postupanju sudova prvog i drugog stupnja ostvarena bitna povreda ZPP-a iz članka 354. st.2. t. 13. ZPP. Ovo iz razloga što po ocjeni ovog revizijskog suda pobijane presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, razlozi pobijanih presuda nisu nejasni ni proturječni, ne postoji ni proturječnost izmedju razloga presude i sadržaja isprava koje se nalaze u spisu. Zbog navedenog pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali sud da ispita njenu pravilnost i zakonitost.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta, te Javnog tužioca Hrvatske da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se time ostvaruje revizioni razlog iz članka 385. stavak 1. točka 3. ZPP odnosno razlog zbog kojeg se može podići zahtjev za zaštitu zakonitosti iz članka 404. st. 1. t. 2. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja prihvatio utvrdjenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da tužitelj ima pravo korištenja na nekretnini - zgradi u Z., P. br. …, u kojoj se nalaze sporne poslovne prostorije,

- da tužitelj dopuštenu poslovnu djelatnost (izdavačku djelatnost) obavlja osim u poslovnim prostorijama koje su u vlasništvu tužitelja i u poslovnim prostorijama koje drži kao zakupac temeljem ugovora o zakupu poslovnih prostorija time da je površina tih poslovnih prostorija 138 m2, zatim 195 m2, i 178 m2. U postupku pred nižim sudovima nije bilo sporno da se poslovne prostorije koje tužitelj drži kao zakupac nalaze u istom mjestu kao i prostorije koje su predmet ovog spora.

Iz ovako utvrdjenog činjeničnog stanja niži sudovi su pravilno zaključili da su sporne poslovne prostorije potrebne tužitelju za obavljanje njegove dopuštene poslovne djelatnosti. Naime, u tržišnim uvjetima privredjivanja opravdan je pravni interes i potreba vlasnika odnosno nosioca prava korištenja da poslovnu djelatnost obavlja u vlastitim poslovnim prostorijama a ne da u zakupu zbog obilnog poslovanja drži kao zakupac tudje poslovne prostorije. Prigovori oko iznajmljivanja poslovnih prostorija koje koristi tužitelj a radi zaključivanja ugovora o zakupu poslovnih prostorija sa M.. D. nisu od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari. Ovo iz razloga što ti pregovori nisu doveli do zaključenja ugovora koji bi imao zaposljedicu nemogućnost tužitelja da u tom poslovnom prostoru obavlja vlastitu dopuštenu poslovnu djelatnost pa ne mogu ni biti dokazom da tužitelju sporne poslovne prostorije nisu potrebne za obavljanje dopuštene poslovne djelatnosti jer da je iznajmio dio ili sve poslovne prostorije u kojima je obavljao poslovnu djelatnost. Postojanje tužiteljeve potrebe za spornim poslovnim prostorijama radi obavljanja dopuštene poslovne djelatnosti bilo bi dovedeno u sumnju u slučaju da je tužitelj zahtijevajući predaju spornih poslovnih prostorija u ovoj pravnoj stvari istovremeno svoje poslovne prostorije približnih karakteristika kao i sporne poslovne prostorije davao u zakup zao zakupodavac trećim fizičkim ili pravnim osobama radi obavljanja dopuštene poslovne djelatnosti, a to u ovoj pravnoj stvari nije slučaj.

Zbog navedenih razloga ovaj je sud suglasan sa ocjenom nižih sudova da postoji potreba zakupodavca za spornim poslovnim prostorijama radi obavljanja njegove dopuštene poslovne djelatnosti.

Kako prema odredbi članka 13. stavak 1. točka 6. Odluke o poslovnim prostorijama na užem području grada Zagreba ("Sl. glasnik grada Zagreba" 22/65) zakupodavac ima pravo otkazati ugovor o zakupu poslovnih prostorija ako su mu iste potrebne za obavljanje njegove dopuštene poslovne djelatnosti to je pravilna ocjena nižih sudova da se u ovoj pravnoj stvari ostvario otkazni razlog iz članka 13. stavak 1. točka 6. Odluke o poslovnim zgradama na užem području grada Zagreba za otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija. Dakle, postojali su uvjeti za izdavanje otkaznog naloga temeljem odredbe članka 45. stavak 1. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama.

Na temelju navedenih razloga ovaj sud ocjenjuje da se u ovoj pravoj stvari nisu ostvarili revizioni razlozi iz članka 386.ZPP na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni razlozi za zaštitu zakonitosti pa su revizija tužitelja temeljem odredbe članka 393. ZPP-a i zahtjev za zaštitu zakonitosti temeljem odredbe članka 408. stavak 2. u vezi sa člankom 393. ZPP odbijeni kao neosnovani.

Odluka o zahtjevu za naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak odgovora na reviziju temelji se na odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a. Naime, po ocjeni ovog suda ta procesna radnja nije bila potrebna radi vodjenja ove parnice, pa tužitelju ni ne pripada pravo na naknadu troška nastalog poduzimanjem te parnične radnje.

Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. rujna 1992.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.