Revr-792/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 792/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz G., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri j.t.d. u Z., protiv tuženika H. I. d.o.o., Z., OIB: …, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-380/15-2 od 23. veljače 2016., kojom je djelomično potvrđena presuda i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-706/13- 14 od 12. prosinca 2014., u sjednici održanoj 25. svibnja 2016.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje ad 1.) da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU objavljenog u Sl. vjesniku H. H. ž. h. d.o.o br. 6/7 od 23.8.2007. za 2011. godinu, s obzirom da je predmetni članak u potpunosti izmijenjen čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009., na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU, samim pozivanjem na čl. 223. KU, a prema čl. 5. st. 2. kasnijeg Sporazuma (IV. Aneksa) od 11. veljače 2009.

r i j e š i o j e :

U odnosu na pitanja: ad 2.) je li nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava i ad 3.) podrazumijeva li obveza pregovaranja u dobroj vjeri uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja je prestala, jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara, revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu 20.669,76 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), djelomično je prihvaćen kumulirani tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku da tužitelju na ime razlike u plaći plati bruto iznos 6.830,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude dok je odbijen s preostalim dijelom istoga zahtjeva u iznosu 3.164,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. i III. izreke). Odbijen je i kumulirani drugopostavljeni tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu 3.164,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka IV. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu 7.331,25 kn (točka V. izreke).

Presudom suda drugog stupanja djelomično je odbijena žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkama I. i III. i pod točkom IV. u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa (točka I. izreke). Djelomično je preinačena prvostupanjska presuda pod točkom II. i točkom IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa 3.164,80 kn sa zateznim kamatama, izuzev kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu 5.737,50 kn te je suđeno na način da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa 6.830,08 kn sa zateznim kamatama (točka II. 1. izreke) te je naloženo tuženiku tužitelju isplatiti 3.164,80 kn sa zateznim kamatama (točka II. 2. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 5.737,50 kn (točka II. 3. izreke) te je potvrđena presuda pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu 1.593,75 kn (točka III. izreke). Ujedno je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi trošak sastava žalbe u iznosu 234,37 kn (točka IV. izreke).

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev reviziju je podnio tuženik na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost tuženikove revizije propisane odredbom iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku te je predlaže odbaciti kao nedopuštenu.

Revizija u odnosu na pitanje ad 1.) nije osnovana, dok je nedopuštena u odnosu na pitanja ad 2.) i ad 3.).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odredbom st. 3. istog članka propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tuženik navodi da su pravna pitanja zbog kojih podnosi reviziju:

„1.) Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU objavljenog u Sl. vjesniku H. H. ž. h. d.o.o br. 6/7 od 23.8.2007., za 2011. godinu, iako je predmetni članak u potpunosti izmijenjen čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU, samim pozivanjem na čl. 223. KU, a prema čl. 5. st. 2. Sporazuma (IV: Aneksa) od 11. veljače 2009.?

2.) Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3.) Da li obaveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja ja prestala jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?“

Tuženik u reviziji ističe da smatra da je razlog zbog kojih je pravno pitanje ad 1.) važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje o tom pravnom pitanju, a da je pobijana odluka drugostupanjskog suda protivna odlukama Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 5022/2013-2 od 8. svibnja 2014. i poslovni broj GžR-21/2016-2 od 21. siječnja 2016. i odluci Županijskog suda u Zagrebu broj GžR-2628/14-2 od 24. travnja 2015. te da je pred sudovima u Republici Hrvatskoj u tijeku preko 1800 predmeta o istoj pravnoj stvari po pojedinačnim tužbama stranaka. Prilaže i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- III-3535/2013 od 5. ožujka 2015. kojom je odbijena ustavna tužba podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 408/12 -2 od 3. travnja 2013.

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se ona pobija i samo zbog postavljenog pravnog pitanja ad 1.) u reviziji. Ocjena je ovoga suda da se o radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu i o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova pa je pravno pitanje ad 1.) u reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće, koju tuženik tužitelju nije isplatio u uvećanom iznosu od po 6% za svaku godinu, iako da takvo pravo tužitelja proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost H. I. (dalje: KU). Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu razlika plaća za 2009., 2010. i 2011. godinu u ukupnom iznosu od 20.669,76 kn. Tom zahtjevu dodaje prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu 9.994,88 kn po istoj osnovi, ali samo za razdoblje 2010. i 2011. godine, te drugi eventualno kumulirani zahtjev kojim također potražuje isplatu po istoj osnovi u iznosu 3.164,80 kn , ali samo za razdoblje 2011. godine i to do 30. studenoga 2011. kad je na snagu stupio novi kolektivni ugovor.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- KU je sklopljen 25. srpnja 2007., a primjenjuje se od 1. siječnja 2008. do 30. studenoga 2011.,

- 11. veljače 2009. sklopljen je III. Aneks KU kojim je izmijenjen čl. 223. KU,

- 9. prosinca 2009. sklopljen je Sporazum kojim se mijenja KU i njegovi aneksi,

- nakon sklapanja Sporazuma od 9. prosinca 2009. (IV. Aneksa KU), odnosno tijekom rujna 2010. nije pokrenuto kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada,

- 26. studenoga 2010. sklopljen je V. Aneks KU kojim su određene bruto cijene sata rada za radna mjesta određena Pravilnikom o organizaciji tuženika, ali nije uređeno i pitanje općenite cijene rada, kao niti uvećanje iste za sve zaposlene.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na povećanje plaće za 2011. godinu s obzirom da je navedenim Sporazumom od 9. prosinca 2009. ugovorena primjena odredbe čl. 223. KU, dakle odredbe kojom je ugovoreno povećanje cijene sata rada za 6%, ukoliko poslodavac ne pokrene postupak pregovaranja tijekom rujna 2010. godine pozivom na odredbu čl. 223. KU, III. Aneks KU i čl. 5. st. 2. Sporazuma, odnosno na činjenicu da je III. Aneks KU odgodio primjenu čl. 223. KU, odnosno „zamrznuo“ plaću u 2009. godini, a Sporazum od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) za 2010. godinu, ali da odredba čl. 223. KU nije stavljena izvan snage pa se cijena sata za tužitelja od 1. siječnja do 30. studenoga 2011. ima povećati za 6%. U odnosu na V. Aneks KU ocijenili su da je kolektivno pregovaranje, koje je prethodilo sklapanju tog Aneksa, pokrenuto 3.studenog 2010., dakle nakon proteka roka iz čl. 5. Sporazuma, odnosno rujna 2010. i da se ne radi o kolektivnom pregovaranju o povećanju cijene sata rada u 2011. u smislu citirane odredbe čl. 5. Sporazuma, već o kolektivnom pregovaranju za određivanje cijene sata rada za radna mjesta određena Pravilnikom o organizaciji tuženika.

Sud prvog stupnja je prihvatio dio prvog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva za povećanje plaće za 2011. godinu, ali je drugostupanjski sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu tako što je prihvatio drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za povećanje plaće za 2011. godinu uz obrazloženje da drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojim je obuhvaćeno samo povećanje plaće za 2011. godinu, ne sadrži iznos uvećanja za prethodne godine, a kako je to sadržano u tužbenom zahtjevu i u prvom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.

U revizijskom stadiju postupka iz postavljenog pitanja pod ad 1.) proizlazi da je sporno tumačenje odnosno primjena odredbe čl. 223. KU vezano uz Aneks III. KU i Sporazum (Aneks IV. KU), kod obračuna cijene sata rada tužitelja za 2011.

Odredbom iz čl. 223. KU propisano je:

"Stranke ovog Ugovora suglasne su da se za razdoblje primjene ovog Ugovora cijene sata rada povećavaju za svaku započetu godinu za 6% (šest posto).

Usklađivanje cijena sata rada prema stavku 1. ovog članka ne smatra se izmjenom Kolektivnog ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini."

Člankom III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. ugovoreno je:

"Članak 223. KU mijenja se i glasi:

„Stranke ovog Ugovora suglasne su da se cijena sata rada utvrđene Prilogom II. Aneksa ovom Ugovoru (sklopljenog 8. veljače 2008.) neće povećavati u 2009. godini.

Stranke su suglasne da se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. godine otvore pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu“."

Nadalje, člankom 3. Sporazuma od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) ugovoreno je:

"Stranke su suglasne da se plaće radniku u društvu H. I. d.o.o. privremeno, u 2010. godini, „zamrzavaju“ na način da se sadašnje cijene sata rada (važeće u 2009. godini) neće mijenjati do kraja 2010. godine, osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža."

Člankom 5. tog Sporazuma ugovoreno je:

"(1) Poslodavac može tijekom mjeseca rujna 2010. godine pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011. godinu.

(2) Ukoliko poslodavac tijekom rujna 2010. godine ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu članka 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. h. d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. godine."

Slijedom naprijed citiranih odredaba KU i Aneksa III. KU te Aneksa IV. KU, odnosno Sporazuma, koji se odnose na primjenu čl. 223. KU, koji je ujedno pravna osnova tužiteljevog potraživanja, isplate razlike plaće proizlazi da je pravilan zaključak sudova o primjeni te odredbe u konkretnom slučaju.

Naime, odredbom čl. 223. KU propisano je uvećanje plaće za radnike H. I. za 6% za svaku godinu počevši od 2009. godine. Odredbom čl. 2. Aneksa III. KU stipulirano je da se ta odredba mijenja i da glasi da se u 2009. godini plaće neće povećavati, dok će se u rujnu 2009. otvoriti pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu. Pregovori su i otvoreni te su rezultirali Sporazumom od 9. prosinca 2009. kojim je pak jasno određeno da plaće radnika ostaju iste, odnosno da se neće povećavati niti u 2010. godini (čl. 3.).

Međutim, u čl. 5. st. 1. Sporazuma je ugovoreno da poslodavac može pokrenuti kolektivno pregovaranje u rujnu 2010. o povećanju cijene sata rada za 2011., što u konkretnom slučaju nije uslijedilo.

Zato je kod odlučivanja o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva za isplatu razlika plaća za utuženo razdoblje u 2011. relevantna primjena odredbe čl. 5. st. 2. Sporazuma koji jasno i nedvosmisleno određuje da će se u slučaju da poslodavac tijekom rujna 2010. godine ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrati da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. h. d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007.

Dakle, čl. 5. st. 2. Sporazuma jasno je izražena volja ugovornih stranaka da će se u slučaju ako ne dođe do pregovora o povećanju cijene sata rada za 2011. primijeniti izvorno ugovorena odredba čl. 223. KU pa je neosnovana tvrdnja tuženika da se odredba čl. 223. KU više ne može primijeniti.

Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda drugostupanjski sud je, odlučujući o tužbenom zahtjevu za isplatu razlike plaće za utuženo razdoblje u 2011., pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 223. KU kada je prihvatio tužbeni zahtjev i tužitelju dosudio razliku plaće za 2011. za razdoblje važenja KU do 30. studenoga 2011. jer je od 1. prosinca 2011. na snazi novi Kolektivni ugovor H. i. d.o.o. sklopljen 20. listopada 2011.

Zato u konkretnom slučaju primjenu čl. 223. KU objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. h. d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. ne sprečavaju niti na pravilnost revizijom pobijane odluke u odnosu na ad 1.) pravno pitanje u reviziji ne utječu niti tuženikove tvrdnje da nije imao financijskih sredstava za ispunjenje svojih obveza bez svoje krivnje, niti ostali tuženikovi revizijski navodi.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3535/2013 od 5. ožujka 2015. odbijena je ustavna tužba podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-408/12 -2 od 3. travnja 2013., kojom je preinačena presuda Županijskog suda u Zagrebu i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1157/09 od 17. ožujka 2011. kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje III. Aneksa ništetnim sa zauzetim pravnim shvaćanjem da kod sklapanja aneksa Kolektivnom ugovoru nije potrebno pregovarati s pregovaračkim odborom koji je sastavljen od novih zastupnika sindikata. U ovom konkretnom slučaju, upravo je primjenom III. Aneksa KU odbijen zahtjev tužitelja za isplatu uvećane plaće u 2009., dok je zahtjev za isplatu uvećane plaće za 2011. godinu prihvaćen primjenom odredbe čl. 5. st. 2. Sporazuma od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU).

Zbog navedenog je revizija u dijelu u kojem je postavljeno pravno pitanje ad 1.) neosnovana pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

Odlučujući o dopuštenosti revizije u pogledu tuženikovih pitanja postavljenih ad 2.) i ad 3.) treba reći da revizija u tom dijelu nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP. To stoga što pitanja formulirana i postavljena na način kako ih je revident postavio u reviziji u ad 2.) i ad 3.) nemaju značenje pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer se prema ocjeni ovoga suda radi o pitanjima činjenične, a ne pravne naravi.

Zbog navedenog je revizija tuženika odbačena kao nedopuštena u odnosu na pitanja ad 2.) i ad 3.) pa je na temelju čl. 392.b st. 2. i st. 5. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 25. svibnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.