I Kž-789/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 789/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene, kao predsjednika vijeća, te Kučeković mr. Vojislava, Horvatinović mr. Ružice, Šeparović Veseljka i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. M., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. KZJ, odlučujući o žalbama javnog tužitelja i optuženika, podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 20. lipnja 1990. K 124/90, u sjednici održanoj 23. listopada 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Vučković mr. Milojka, optuženika osobno, uz branitelja M. M., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba opt. P. M., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o krivičnoj sankciji tako da se optuženik zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. KZJ, za koje je oglašen krivim temeljem čl. 35. st. 1. KZH, uz primjenu čl. 42. toč. 1. i 43. st. 1. toč. 1. KZJ osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

II. U preostalom dijelu žalba opt. P. M., te žalba javnog tužitelja, odbijaju se kao neosnovane i prvostepena presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrdjuje.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zagrebu je kao prvostepeni sud optuženika P. M. oglasio krivim zbog krivičnog djela iz čl.

35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci i izrekao mu po čl. 65. KZJ mjeru sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara i narkomana, koja se ima izvršiti u ustanovi za izvršenje kazne, po čl. 69. KZJ mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta -noža i futrole, a temeljem čl. 98. st. 1. Zakona o krivičnom postupku,

I Kž 789/1990-5

preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjoj odluci: ZKP) obavezao ga na nadoknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 1.431,60 dinara.

Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli javni tužitelj, optuženik osobno i branitelj optuženika M. M., odvjetnik iz Z..

Javni tužitelj žalbom prvostepenu presudu pobija zbog odluke o krivičnoj sankciji, predlažući da se ona preinači i optuženiku izrekne stroža kazna.

Optuženik prvostepenu presudu pobija, kako to proizlazi jasno iz sadržaja žalbe, zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i mjeri sigurnosti iz čl. 65. KZJ, predlažući da se ona ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Za optuženika žalbom prvostepenu presudu pobija i njegov branitelj zbog povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o krivičnoj sankciji - o kazni i mjeri sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara i narkomana, predlažući da se ona ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, zahtijevajući pri tome da se optuženika i branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostepenog suda.

Na žalbu javnog tužitelja optuženik je po branitelju podnio odgovor u kojem predlaže da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Javni tužitelj Hrvatske je u podnesku od 2. XI. 1990. br. Ktž 1087/90 predložio da se žalbe podnijete u korist optuženika odbiju kao neosnovane, a žalba javnog tužitelja uvaži i prvostepena presuda preinači tako da se optuženiku izrekne stroža kazna.

Drugostepeni sud je sjednicu vijeća održao po čl. 371. ZKP u prisustvu zamjenika javnog tužitelja Hrvatske, optuženika osobno i njegovog branitelja. Stranke su na sjednici izjavile da ustraju kod osnova, razloga i prijedloga iz naprijed navedenih podnesaka.

U povodu žalbi drugostepeni sud ispitao je pobijanu presudu u pogledu onih povreda zakona koje se po čl. 376. ZKP ispituju oficijelno. Takove povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona nisu nadjene.

Žalba optuženika je osnovana samo djelomično i to zbog odluke o kazni, dok u preostalom dijelu nije osnovana.

Žalba javnog tužitelja je neosnovana.

Na žalbu optuženika.

U pobijanoj presudi nije ostvarena povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, koja bi se prema žalbi sastojala u tome što ta presuda ne sadrži

I Kž 789/1990-5

razloge o odlučnim činjenicama. Prvostepeni sud je u svom obrazloženju presude dao razloge o svim činjenicama koje predstavljaju obilježje krivičnog djela, pa i onim okolnostima koje djelo pobliže označavaju, isto tako i o postojanju krivične odgovornosti - stupnjevima uračunljivosti i krivnje i okolnostima koje su bile od značaja za odabir i odmjeru kazne i zbog čega je izreka naprijed spomenute mjere sigurnosti, dakle o svemu onome što je bio dužan obrazložiti po čl. 357. st. 7. ZKP, a isto tako navedeno je u tom obrazloženju i iz kojih razloga je uzeo kao dokazane, odnosno nedokazane pojedine činjenice, pa je time u potpunosti poštovao navedenu odredbu krivičnog postupka.

Sadržaj žalbe pokazuje zapravo da žalitelj samo općenito ističe povredu iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP u modalitetu izostanka razloga o odlučnim činjenicama, a konkretno prigovara zaključku suda o postojanju osnova krivične odgovornosti, tj. o uračunljivosti i umišljaju, pa to znači da su za žalitelja ti razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni u onoj mjeri kada bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

Po ocjeni drugostepenog suda to, medjutim, ne stoji, jer i u pogledu činjenica uračunljivosti i subjektivnog odnosa počinioca prema djelu pobijana presuda sadrži jasne i medjusobno sukladne razloge koji se upiru na rezultate izvedenih dokaza.

Žalitelj prigovara i da je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP, ali niti u pogledu ove povrede ne konkretizira koja je to odredba krivičnog postupka nepravilno primijenjena, ili nije uopće primijenjena, što više, ne naznačuje niti da li se radi o povredama počinjenim u stadiju pripremanja ili provodjenja glavne rasprave ili kod donošenja presude.

Sadržaj žalbe usmjerava zaključak na prigovor da je nepravilno primijenjena odredba čl. 347. ZKP i da se radi o propustu u ocjeni dokaza i zaključivanju o dokazanosti odlučnih činjenica uračunljivosti i direktnog umišljaja na lišenje života.

Po ocjeni drugostepenog suda, medjutim, takova povreda nije ostvarena u pobijanoj presudi, a nije ostvarena niti koja druga povreda koja je bila ili mogla biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude; jer su navedeni jasni i potpuni razlozi zbog čega koju od odlučnih činjenica sud smatra dokazanom.

Činjenično stanje u prvostepenoj presudi je potpuno i pravilno utvrdjeno, a zaključak iz te presude razlozima žalbe nije uspješno osporen.

Razlozi žalbe navedeni uz osnov kojim se presuda pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka po svom smislu pokazuju da se prigovara zaključku suda o osnovanosti krivične odgovornosti, jer da je utvrdjeno da je optuženik tempore criminis bio u stanju tzv. kompliciranog pijanstva, koje karakterizira izmjena stupnja opijenosti, a time da je zapravo potvrdjena obrana prema kojoj se on dijela dogadjaja

I Kž 789/1990-5

u kojem je oštećenika ubo nožem ne sijeda, pa da je uslijed toga pogrešan i zaključak o postojanju umišljaja, kojem je jedna od komponenti svijest, a druga volja. Tako se ti razlozi upotpunjuju i predstavljaju jednu cjelinu s razlozima žalbe vezanim uz osnov pogrešno ili nepotpuno (a zapravo samo pogrešno) utvrdjenog činjeničnog stanja gdje se pobija zaključak da je umišljaj optuženika bio u pravcu lišenja života oštećenika.

Takovi prigovori nisu zasnovani na rezultatima provedenih dokaza, a žalitelj niti ne nudi nove dokaze u vezi ovih osporenih činjenica, pa se oni mogu razmotriti jedino u okviru istih dokaza.

Prethodno valja istaci da je proizvoljna tvrdnja žalbe da je pobijana presuda temeljena na indicijama (mada niti takav put zaključivanja nije nedopušten u odredbama krivičnog postupka). Odlučne činjenice, pa tako i uračunljivost optuženika, te stupanj krivnje, utvrdjivani su neposredno dokazima, a ne pomoću indicija, posredno. Tako je činjenica uračunljivosti i njenog stupnja utvrdjivanja neposredno putem psihijatrijskog vještačenja, a stupanj krivnje dokazima o radnjama optuženika kojima se manifestirala i svijest i volja optuženika u odnosu na te inkriminirane radnje.

Ničim argumentiranim u žalbi se ne dovodi u sumnju vjerodostojnost izvedenog dokaza psihijatrijskim pregledom optuženika te datog nalaza i mišljenja vještaka K. dr. M., a niti zaključak suda o postojanju i stupnju uračunljivosti, kao pretpostavke po čl. 11. KZJ za krivičnu odgovornost počinioca. Na glavnoj raspravi obrana nije prigovarala nalazi i mišljenju vještaka, a u žalbi ne izvodi svoju odgovarajuću i uvjerljivu analizu zbog čega mišljenje vještaka ne bi bilo istinito. A u tom mišljenju, koje je sud prihvatio, stoji da se optuženik nalazio u stanju tzv. kompliciranog pijanstva, kod kojega dolazi do odredjenog sužen ja svijesti, no da svijest nije potpuno isključena, pa je i uračunljivost u takovim stanjima samo smanjena, konkretno kod optuženika tempore criminis, bitno. A po čl. 12. st. 2. KZJ takova stanja ne isključuju krivičnu odgovornost, već samo utječu na od-mjeru krivične sankcije.

Zbog takvog neosporenog utvrdjenja neosnovan je i prigovor žalbe da kod optuženika nisu postojali uvjeti za utvrdjivanje umišljaja, čije komponente su svjesnost o radnji i posljedicama koje ona izaziva, odnosno htijenja da se posljedica ostvari ili da se na nju pristane. Utvrdjeno je naime da je kod optuženika postojala uračunljivost, mada bitno smanjena, a to znači da je on u tom stanju i stupnju mogao još shvaćati značenje svojeg djela i mogao upravljati svojim postupcima.

Navodi u žalbi da je utvrdjeno da optuženik s oštećenim nije bio u sukobu od ranije, pa da nije imao razloga, a utvrdjene okolnosti da pokazuju da nije imao niti povoda na lišenje života, ne izazivaju sumnju u pravilnost zaključka u pobijanoj presudi.

Upravo utvrdjeno stanje tzv. komplicirane opijenosti optuženika daje odgovor na takav prigovor, jer takva stanja karakterizira izbijanje agresivnosti i

I Kž 789/1990-5

razdraženosti na minimalni povod i za počinioca u takvom stanju, tada njegovo ponašanje ima dublji intimni značaj. Naknadno, ili sa strane gledano, izgleda da je motiv odsutan, ali kad umišljaj (direktnog) motiv nije neophodni sastojak.

Nesporno je utvrdjeno putem vještaka sudske medicine Š. dr. J. da je oštećeni zadobio jaku tjelesnu ozljedu, tj. ubodnu ranu zadanu nožem ili nožu sličnim predmetom, s prednje i bočne strane grudnog koša, a u tom području se ispod rebranog luka nalaze pluća i srce na dubini 5-6 cm od površine kože. To su vitalni organi čije ozljedjivanje dovodi do realne opasnosti po život. Isto tako, nesporno je utvrdjeno da je dužina oštrice noža kojim je optuženik rukovao bila 11,5 cm. Niti nalazu i mišljenju ovog vještaka na glavnoj raspravi obrana nije prigovorila, a nije se tražilo ni daljnja razjašnjenja, niti se pak u žalbi te činjenice (sredstvo, mehanizam nanošenja ozljede, težina ozljede i mogućnost nanošenja po život opasnih ozljeda) osporavaju prigovorima na vjerodostojnost nalaza i mišljenja vještaka, već se osporava samo zaključak suda o umišljaju na lišenje života. Taj zaključak sud je izveo iz tog, ali i drugih dokaza, prije svega iz iskaza svjedoka Novak Stjepana i oštećenika Č. J. iz čijih opisa proizlazi da je napad optuženika trajao izvjesno vrijeme i nakon uboda, te da se je oštećenik branio uzmičući natraške, mahanjem ruku i odguravanjem optuženika.

Takovo manifestirano ponašanje optuženika, uz svojstva noža kao sredstva i načina kako ga je upotrijebio, te mogućnosti da se time izazove realna opasnost za život druge osobe, dovoljna su uporišta za zaključak prvostepenog suda o subjektivnom odnosu počinioca prema djelu, tj. o postojanju direktnog umišljaja, jer se iz tih činjenica u vanjskom svijetlu pouzdano može zaključiti da je optuženik bio svjestan da takovim ponašanjem može izazvati smrt druge osobe i to je htio, a do takove posljedice nije došlo uslijed ponašanja drugih osoba, oštećenika i svjedoka Novak Stjepana, koji ga je spriječio u nastavku napada, postavljajući se ispred njega.

Zato se i ne može prihvatiti stanovište žalbe da je umišljaj optuženika postojao prema nanošenju lake tjelesne ozljede, a prvostepeni sud da je pogrešno utvrdio činjenično stanje, uzevši da je umišljaj bio na lišenje života.

Žalitelj je, medjutim, u pravu kada pobija odluku prvostepenog suda o kazni.

Drugostepeni sud nalazi da će se svrha krivičnih sankcija ostvariti i blažom (po mjeri) kaznom zatvora, uz izrečene mjere sigurnosti. Olakotne okolnosti koje je utvrdio i obrazložio prvostepeni sud, a prije svega stupanj uračunljivosti optuženika (bitno smanjena uračunljivost) i to da je djelo ostalo u pokušaju, a posljedice za oštećenika nisu teške ni trajne (pokušaj), a što predstavlja dva usporedna zakonska osnova za moguće ublažavanje kazne, kraj ostalih olakotnih okolnosti iz pobijane presude, sve još i pokraj okolnosti koje naznačuje optuženik u svojoj žalbi, imaju u svojoj ukupnosti takav značaj da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci iz ove drugostepene presude može smatrati opravdanom i sa stanovišta generalne i specijalne prevencije, i bez obzira što je optuženik ranije

I Kž 789/1990-5

bio već osudjivan, odnosno što ima i drugih otegotnih okolnosti koje je obrazložio prvostepeni sud. Naime, od ukupno šest osuda za krivična djela samo dva su bila istovrsna s predmetnim djelom, pri čemu je jedna osuda bila pred dvadesetdvije godine, a druga pred pet godina, a i od posljednje osude za druga krivična djela prošlo je vrijeme od pet godina.

Kako u pogledu odluka o mjeri sigurnosti žalitelj nije dao obrazloženje zbog čega taj dio prvostepene presude pobija, a drugostepeni sud prihvaća razloge iz pobijane presude, smatrajući odluku o mjerama sigurnosti po čl. 65. KZJ zakonitom i pravilnom, žalitelja se upućuje na obrazloženje prvostepene presude. Ispitana je i odluka o mjeri sigurnosti iz čl. 69. KZJ, koja se žalbom u korist optuženika implicitno pobija po čl. 379. ZKP, te je nadjeno da je i ona zakonita i pravilna.

Na žalbu javnog tužitelja.

Neosnovan je stav žalitelja da je odluka o kazni u prvostepenoj presudi preblaga.

Razlozi su već dijelom iznijeti prethodno u ovoj drugostepenoj odluci, tamo gdje je raspravljana žalba optuženika u vezi osnova zbog odluke o krivičnoj sankciji.

Točno je da je prvostepeni sud utvrdio da je optuženika spriječio N. S. u dovršenju djela. Medjutim odredba čl. 19. st. 2. KZJ o tome da sud počinioca može i blaže kazniti od kazne u propisanim granicama, ne isključuje mogućnost blažeg kažnjavanja ako je dovršenje krivičnog djela osujećeno zbog aktivnosti trećih osoba. To je pitanje ostavljeno sudu da o njemu odlučuje. A u konkretnom slučaju su utvrdjene i okolnosti da je optuženi bitno smanjeno uračunljiv, a oštećeni je zadobio samo jednu laku tjelesnu ozljedu, bez trajnijih posljedica, pa sve te okolnosti valja cijeniti i u medjusobnoj vezi.

Utvrdjeno je i da je bilo dovoljno da se N. S. postavi izmedju optuženika i oštećenika, pa da se optuženik povuče iz napada, tako da ne stoji ni ocjena žalitelja da je upornost optuženika trebalo kao otegotnu okolnost više vrednovati.

Točno je da oštećenik nije dao povoda da ga optuženi napadne, no utvrdjeno je da je svjedokinja H. D. prethodno optuženiku rekla da se K. I., koji je inače bio s njima u društvu, posvadjao i poguravao s mladićem koji ju je pozvao na piće, a oštećeni je bio iz tog društva, pa se niti ta okolnost ne ukazuje tako otegotnom kako to sugerira žalitelj.

I Kž 789/1990-5

Zbog tih razloga žalba javnog tužitelja nije osnovana.

Zato je po čl. 387. st. 1. ZKP valjalo djelomično žalbu optuženika uvažiti i preinačiti odluku o kazni u prvostepenoj presudi, a po čl. 384. ZKP preostali dio žalbe optuženika i žalbu javnog tužitelja odbiti kao neosnovane i preostali, pobijani i nepreinačeni dio te presude potvrditi.

U Zagrebu, 23. listopada 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Drakulić Milena, v.r.