I Kž-Us-35/2016-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 35/16-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. Z. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. A. L. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 9. prosinca 2015. broj K-Us-4/15, u sjednici održanoj 1. lipnja 2016.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. A. L. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. D. Z. zbog kaznenog djela primanja mita iz čl. 293. st. 2. KZ/11 za koje ga je na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11 odgodio kroz period provjeravanja u trajanju od dvije godine i opt. A. L. zbog kaznenog djela davanja mita iz čl. 294. st. 2. KZ/11 za koje ga je na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvor u trajanju od osam mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11 odgodio kroz period provjeravanja u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske korist ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 145/10) u vezi čl. 77. KZ/11 od opt. D. Z. je oduzeta imovinska korist u iznosu od 100,00 eura što predstavlja protuvrijednost u iznosu od 762,78 kn.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, dalje: ZKP/08) optuženici su presuđeni na platež paušala u iznosu od po 1.500,00 kn svaki.

I Kž-Us 35/16-6

Protiv te je presude žalbu podnio opt. A. L., putem branitelja D. M., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prvostupanjsku presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da ju preinači i da ga se oslobodi od optužbe.

Kako je branitelj optuženika u žalbi zahtijevao da ga se izvijesti o sjednici vijeća, o sjednici su izvješteni Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, optuženik i branitelj, međutim, iako svi uredno izvješteni, na sjednicu nisu pristupili pa je ona, na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08, održana u njihovoj odsutnosti.

Žalba nije osnovana.

Optuženik A. L. u uvodu žalbe ističe kao žalbenu osnovu iz koje pobija presudu i bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ali ju ne obrazlaže jer samo citira odredbu čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, ali ne konkretizira koju je to povredu postupka iz ove odredbe sud prvog stupnja počinio.

Stoga je ovaj drugostupanjski sud, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti te je utvrdio da niti jedna od postupovnih povreda koje se taksativno navode u ovom propisu nije počinjena.

Optuženik žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona obrazlaže u okviru navoda žalbe kojima pobija pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, na način da tvrdi da nisu dokazana sva bitna obilježja predmetnog kaznenog djela davanja mita iz čl. 294. st. 2. KZ/11 za koje se on tereti.

Ukratko, smatra da se ne radi o tom kaznenom djelu iz razloga jer nije utvrđen motiv zašto bi on podmićivao carinika da obavi službenu radnju carinjenja automobila Audi A6 koju bi ovaj u okviru svojih zaduženja ionako morao obaviti, da nije dokazan dogovor o podmićivanju jer iz snimki nadziranog telefonskog razgovora njega i carinika D. Z. proizlazi da ovaj uopće nije znao od koga je dobio novac, da je novac primio ne znajući od koga i na koji se automobil mito odnosi, da je carinjenje automobila Audi A 6 obavljeno u skladu sa zakonom i svim važećim propisima i pravilima struke, da opt. A. L. nije mogao znati da će opt. Z. cariniti „njegov“ automobil. Na temelju svih tih prigovora žalitelj tvrdi da nije počinio kazneno djelo davanja mita jer da nije dokazano postojanje njegove izravne namjere kao subjektivne činjenice koja je bitno obilježje kaznenog djela davanja mita iz čl. 294. st. 2. KZ/11.

Žalitelju se ukazuje da su njegove tvrdnje koje on označuje kao povrede kaznenog zakona u biti činjeničnog karaktera jer njima on u biti nastoji dovesti u pitanje ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.

Naime, o povredi kaznenog zakona se radi kada sud na inače ispravno i potpuno činjenično stanje povrijedi zakon na nekom od pitanja iz čl. 469. toč. 1.-6. ZKP/08, što u konkretnom predmetu nije slučaj jer činjenična utvrđenja iz izreke pobijane presude sadrže

I Kž-Us 35/16-6

sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenih djela davanja i primanja mita iz čl. 293. st. 2. i čl. 294. st. 2. KZ/11.

Prema tome, opt. L. se u biti i ne žali iz žalbene osnove povrede kaznenog zakona, pa je ovaj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 i u tom pravcu ispitao pobijanu presudu te je utvrdio da sud prvog stupnja nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon.

Suprotno naprijed navedenim činjeničnim prigovorima, koji su na sumaran način istaknuti u okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona, sud prvog stupnja je pravilno prihvatio tvrdnje optužbe nalazeći dokazanim sva bitnih obilježja kaznenog djela davanja mita.

U odnosu na prigovore žalitelja da nije dokazna njegova namjera podmićivanja treba istaći sljedeće.

Iz sadržaja nadziranog telefonskog razgovora od 27. lipnja 2013. vođenog između opt. Z. i opt. L. u periodu od 12:59:41 do 13:01:26 sati nedvojbeno proizlazi da je opt. L. preko treće za sada nepoznate osobe opt. Z. poslao novčani iznos od kojeg je opt. Z. dobio 100 eura. Posve su promašene i neprihvatljive tvrdnje žalitelja da se ne može sa sigurnošću utvrditi o čemu optuženici razgovaraju i da je moguće da se radio o nesuvisloj šali ili nedorečenoj komunikaciji, jer je izvan svake sumnje u pitanju razgovor u kojem opt. L. pojašnjava opt. Z. da je to jutro ovaj ocarinio „njegov“ Audi A6 i da mu je on po trećoj osobi poslao novac u iznosu od 600,00 eura od kojih je opt. Z. dobio 100,00 eura.

Dakle, kraj takvog stanja stvari, kada je nedvojbeno utvrđeno da se optuženici poznaju od prije jer se opt. L. kao trgovac bavi uvozom automobila, a opt. Z. radi kao carinik u Carinskoj ispostavi Sjeverna Luka S., proizlazi da je opt. L. znao da službenoj osobi daje novac da ova obavi radnju koju je u okviru granica svoje ovlasti dužna obaviti. Takvo je njegovo postupanje protupravno i predstavlja kazneno djelo davanja mita iz čl. 294. st. 2. KZ/11 bez obzira što je službena osoba postupala u okviru pravila službe te je obavila radnju carinjenja koju bi na isti način ionako obavila. Naime, radi se o nešto blažem vidu korupcije, o tzv. nepravom podmićivanju kojim se također, kao i kod pravog podmićivanja, podriva normalno funkcioniranje državnih službi, jer se službenim osobama daje nešto što im ne pripada. Davatelj mita se želi osigurati da očekivana radnje bude obavljena ili želi da se ona ubrza, no i na taj način čini kazneno djelo, bez obzira što time službena osoba nije postupala formalno nepravilno.

Prema tome, to što je opt. Z. kod carinjena predmetnog automobila postupao sukladno propisima nije odlučno jer je i predmet optuženja kazneno djelo iz čl. 293. st. 2. i čl. 294. st. 2. KZ/11. Stoga su promašeni žalbeni prigovori da je opt. Z. predmetno carinjenje obavio u skladu s propisima i da nije nastupila nikakva šteta za državni proračun, jer to niti nisu elementi kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. i čl. 294. st. 2. KZ/11.

Nadalje, pogrešno žalitelj smatra da predmetno kazneno djelo nije ostvareno jer nije dokazan prethodni dogovor o podmićivanju, a što da slijedi iz činjenice da je opt. Z. primio novac ne znajući od koga i na koji automobil se novac odnosi te da opt. L. nije znao tko će cariniti predmetni automobil. Sud prvog stupnja je na ove prigovore optuženika pravilno

I Kž-Us 35/16-6

odgovorio u obrazloženju svoje presude (str. 9., 2. odlomak) i na te ispravne argumente se žalitelj upućuje zbog nepotrebnog ponavljanja, a svemu se može dodati i slijedeće.

Iako su kaznena djela primanja i davanja mita u pravilu tzv. delikti susretanja te davatelj i primatelj mita najčešće postižu koruptivni sporazum kojim se definira, uz ostalo i svrha podmićivanja, nije neophodan uvjet za ostvarenje djela davanja i primanja mita da onaj tko daje mito izričito naglasi u koju ga svrhu daje jer je dovoljno da primatelj mita prema svim okolnostima slučaja i odnosu u kojem se nalazi s davateljem zaključi što ovaj od njega očekuje.

Dakle, u konkretnom slučaju, opt. Z. u trenutku kada kao carinik od treće osobe primi novac evidentno u vezi posla carinjenja koji obavlja, počinio je kazneno djelo primanja mita, a opt. L. koji posredstvom te treće osobe šalje novac cariniku, čini kazneno djelo davanja mita, bez obzira što nije primatelju mita izričito izjavio što od njega očekuje za uzvrat. Jednako tako, nije relevantno da primatelj zna tko mu šalje mito jer je kazneno djelo počinio u času kada je mito uzeo, a kazneno djelo davanja mita je ostvareno već u času kada davatelj mito šalje kako bi ga podmićeni primio.

Prema tome, neosnovano opt. L. prigovara pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sve odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio. Nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o kaznenoj sankciji jer izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11 odgodio kroz period provjeravanja u trajanju od dvije godine, svakako nije prestroga kaznenopravna sankcija. Naime, počiniteljima ovakvih koruptivnih kaznenih djela koja su još uvijek prisutna u brojnim segmentima društva i koja se unatoč znatnim naporima zajednice vrlo teško iskorjenjuju mora ukazati da više ne čine kaznena djela i svim mogućim počiniteljima ukazati na neprihvatljivost takvog ponašanja i na pravednost kažnjavanja.

Optuženik A. L. se neosnovano žali i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi koja je oduzeta od opt. D. Z., a u pogledu žalbe zbog troškova kaznenog postupka ne obrazlaže zbog čega smatra da je odluka suda prvog stupnja kojom ga je sud prvog stupnja presudio na platež paušala u iznosu od 1.500,00 kn nezakonita,

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana trebalo ju je na temelju čl. 482. ZKP/08 odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 1. lipnja 2016.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Dražen Kevrić, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.