I Kž-370/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 370/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. T. (ranije S.) zbog kaznenih djela iz čl. 203. st. 1. i 3. te čl. 206. st. 1. Kaznenog zakona FBiH, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Virovitici od 9. veljače 2011. godine br. KV-5/11, u sjednici održanoj dana 26. svibnja 2011. godine,

p r e s u d i o j e:

Žalba os. D. T. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, u postupku preuzimanja izvršenja kazne zatvora na temelju čl. 70. st. 1. i čl. 72. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima te Sporazuma između Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o međusobnoj izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu – Sporazum), uzeta je kao utvrđena pravomoćna presuda Županijskog/Kantonalnog suda u Mostaru br. K- 40/04 od 4. svibnja 2005. godine, potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. Kž-385/05 od 19. listopada 2005. godine kojom je os. D. T. proglašen krivim zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 203. st. 5. u vezi st. 1. KZFBiH te kaznenog djela prinude na spolni odnos iz čl. 206. st. 1. KZBiH za koja je tom presudom osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, pa nakon što je utvrđeno da sve kaznene radnje za koje je oglašen krivim predstavljaju i to kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ-a, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, te kazneno djelo prisile na spolni odnošaj iz čl. 190. KZ-a za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 1. i 2. toč.c KZ-a, D. T. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. U tu kaznu, temeljem čl. 63. KZ-a, uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 6. veljače 2004. godine do 15. ožujka 2004. godine.

I Kž 370/11-4

Pobijanom presudom izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci će se izvršiti u Republici Hrvatskoj.

Protiv ove presude osuđenik je po svom branitelju, odvjetniku A. M. iz M., podnio žalbu zbog „svih zakonskih razloga navedenih u čl. 383. ZKP-a“, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati na ponovni postupak, odnosno da se preinači i žalitelja oslobodi od optužbe, odnosno smanje utvrđene kazne zatvora za pojedina kaznena djela te ujedno izrekne blaža jedinstvena kazna.

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s mišljenjem da žalbu osuđenika treba odbiti, a prvostupanjsku presudu u cijelosti potvrditi.

Žalba nije osnovana.

Podnesenom žalbom se, u stvari, reproduciraju razlozi navedeni u žalbi osuđenika protiv presude Županijskog/Kantonalnog suda u Mostaru koja je pravomoćno odbijena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. Kž-385/05 od 19. listopada 2005. godine. Naime, u žalbi se navodi da su sudovi zemlje presuđenja pogrešno ocijenili vjerodostojnost provedenih dokaza, a neosnovano su odbijeni dokazni prijedlozi obrane. Također, smatra se da su vještačenja provedena po vještacima koji nemaju potrebnu stručnost niti objektivnost, zbog čega se njihovi nalazi i mišljenja ne mogu prihvatiti profesionalnim. Žalitelj ponavlja da nije počinio terećena kaznena djela te da je trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo i osloboditi ga od optužbe. Također, ističe se da ovdje pobijana presuda hrvatskog suda nije u dovoljnoj mjeri uzela u obzir sve olakotne okolnosti zbog čega osuđeniku treba odmjeriti blaže pojedinačne i jedinstvenu kaznu zatvora.

Navodi žalbe su potpuno promašeni. Naime, prema žalitelju nije sporno da kaznu koja mu je izrečena u Federaciji BiH treba izvršiti u Republici Hrvatskoj, što znači da ne osporava postojanje uvjeta predviđenih u čl. 70. st. 1. i čl. 72. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima te Sporazumom o preuzimanju izvršene kazne. Stoga ono što je meritum ovog postupka treba uzeti nespornim.

Drugo je pitanje što žalitelj pobija osnovanost i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog osuđujućom presudom u zemlji presuđenja, međutim, prema čl. 16. Sporazuma, država izvršenja vezana je za utvrđene činjenice na kojima se temelji sudska odluka, a istu odluku je moguće ukinuti ili izmijeniti isključivo u postupku pred nadležnim sudom u državi presuđenja.

Isto se odnosi i na činjenice relevantne za odmjeravanje kazne, zbog čega nema uvjeta da se u postupku preuzimanja izvršenja kazne zatvora osuđeniku izrekne blaža kazna, osim ako bi prihvaćanjem kazne izrečene u državi presuđenja bio povrijeđen domaći zakon na štetu osuđenika, što ovdje nije slučaj.

Budući da je osuđeniku, suprotno naprijed navedenom, prvostupanjskom presudom već izrečena blaža jedinstvena kazna zatvora od one izrečene u državi presuđenja, a državni odvjetniku tom pravcu nije podnosio žalbu niti je ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja,

I Kž 370/11-4

ovlašten na štetu osuđenika presudu u tom dijelu ispitati po službenoj dužnosti, to se uočena povreda citiranog Sporazuma nije mogla na zakoniti način otkloniti niti ima mjesta za izricanje još blaže kazne, kako predlaže žalba.

Slijedom izloženog, navodi žalbe osuđenika nisu osnovani, a kako ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. svibnja 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.