Gž-827/2017-2 · Županijski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-827/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Mirni-Nadi Terlević Sebastijan, u pravnoj stvari tužitelja S. K., vlasnika L. – B. " Obrt za soboslikarstvo, ličilačku djelatnost i završne radove u graditeljstvu iz K. H., OIB:, kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. J. iz Z., OIB:, kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskom suda u Zagrebu, poslovni broj: P-8111/2009-32 od 17. svibnja 2017., 31. siječnja 2019.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-8111/2009-32 od 17. svibnja 2017.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 18.427,39 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2006. pa do isplate, po zakonom propisanoj stopi te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2017. do isplate, po zakonom propisanoj stopi, sve u roku od 15 dana.

Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Prvenstveno ističe da je sud u prvostupanjskom postupku počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 – dalje u tekstu: ZPP) jer nije primijenio odredbu čl. 250. i čl. 251. tog zakona, što je bilo od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude. Smatra da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer proturječi sama sebi i razlozima presude, a u njoj nisu navedeni ni razlozi o odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi u obrazloženju presude nejasni i proturječni.

Postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava koje prileže spisu i o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i sadržaja samih tih isprava i zapisnika, čime je sud počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP, a zbog toga i posljedično pogrešno te nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Nejasno je zove li se tužitelj S. K. ili S. K. jer tek u svom podnesku od 3. travnja 2017. mijenja svoje ime. Tuženik se tome protivio jer se radi o subjektivnom preinačenju tužbe.

Sud u obrazloženju pobijane presude netočno i protivno sadržaju sudskog spisa i isprava koje mu prileže, navodi da među strankama nije sporno kako je osobno potpisao građevinsku knjigu koju je vodio tužitelj. Naime, iz preslike Građevinske knjige je jasno razvidno da je tuženik nije potpisao niti je u svom iskazu od 8. studenog 2010. to naveo i na taj način preuzeo obavljene radove kao "uredno i ispravno učinjene". Tuženik je potpisao samo rekapitulaciju navodno izvršenih radova od 22. kolovoza 2006. Istog dana tužitelju je usmeno iznio sve primjedbe na kvalitetu njegovih radova, a koje je primjedbe naveo i u svom podnesku od 27. studenog 2009.

Zato te činjenice među strankama nisu bile nesporne pa je očito da je tom dijelu prvostupanjska presuda suprotna sadržaju Građevinske knjige i sadržaju zapisnika od 8. studenog 2010. tj. sadržaju iskaza tuženika zbog čega je sud ponovno počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP. Tuženik nadalje ističe da sud uopće ne cijeni navode tuženika po tome da je isti, a nakon isticanja svojih primjedbi na učinjenu štetu, rekao tužitelju da će ga prijaviti sudu časti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, a nakon čega mu je tužitelj rekao da ne treba platiti nikakve radove ako će sam (tuženik) o svom trošku otkloniti nedostatke i popraviti štetu.

Tužitelj je čekao da nastupi zastara za pokretanje postupka pred Sudom časti da bi nedugo prije nastupa zastare za svoje potraživanje izvršio utuženje tog iznosa, tužbom koja je predana 19. kolovoza 2009. dakle samo tri dana prije nastupa zastare za naplatu tog potraživanja. Sud da naprijed navedeno uopće ne cijeni, već u obrazloženju pobijane presude samo navodi da tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao ni ponudio adekvatne dokaze da bi nakon obavljenog pregleda radova imao primjedbe u pogledu tih radova. Tuženik je u postupka jasno navodio da je veći dio nastale štete i danas vidljiv u stanu tuženika te je na tu okolnost predlagao očevid u njegovom stanu uz prisustvo građevinskog vještaka te građevinsko vještačenje.

Postojanje te štete je potvrdila i saslušana svjedokinja D. V. pa je sud morao te navode tuženika provjeriti provedbom očevida i građevinskog vještačenja. Sud to nije učinio već je taj dokazni prijedlog odbio zbog toga što postupak predugo traje, a uz obrazloženje da sud zbog iskaza svjedoka nije našao potrebnim provoditi daljnje dokaze provedbom očevida na licu mjesta i građevinskog vještačenja. Zato je sud donio odluku na temelju nepotpuno i netočno utvrđenog činjeničnog stanja. Postoje i bitne proturječnosti u iskazima tužitelja te saslušanih svjedoka F.

B., J. P. i K. Š., a u dijelu u kojem isti navode tko je sve, kada i s kakvom kvalitetom obavljao predmetne radove i o stavljenim primjedbama tuženika na te radove. Stoga je prvostupanjska presuda i u tom dijelu obrazloženja nejasna i nerazumljiva te se kao takva ne može ispitati, a čime je sud i u tom dijelu počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. toč.11. ZPP. Svjedok Š. prema njegovom vlastitom iskazu radio je kod tužitelja do početka 2006. pa u srpnju i kolovozu 2006. više nije ni mogao raditi u stanu tuženika jer nije bio djelatnik tužitelja, a ni tužitelj ne govori o tome da je u spomenuto vrijeme on radio kod njega.

Svjedok P. se također ne sjeća ni jedne bitne činjenice za odlučivanje, osim imena i prezimena tuženika, što je potpuno neživotno i nelogično, a svjedok T. K. naveo je da mu tužitelj nije rekao da bi nakon obavljanja radova bio kad od tuženika tražio njihovo plaćanje, što potvrđuje dogovor stranaka o neplaćanju radova ukoliko tuženik tužitelja ne prijavi Sudu časti i ne pokrene postupak za naknadu štete protiv tužitelja. Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na novo suđenje te traži naknadu troška žalbe.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži isplatu naknade za obavljene ličilačke i soboslikarske radove u stanu tuženika, izvršene u srpnju i kolovozu 2006. po radnicima obrta tužitelja, ponudi od 15. srpnja 2006. u iznosu od 18.457,39 kuna.

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja, zaključivši kako je prema zaključenom ugovoru o djelu s tuženikom tužitelj obavio ugovoreni posao (po radnicima njegovog obrta) pa da mu je tuženik dužan isplatiti naknadu u nespornoj visini od 18.427,39 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća 28. kolovoza 2006., sve prema odredbi čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO) i čl.29. st.1. i 2. ZOO. Pritom, nije sporno da tuženik obavljene radove nije platio, a sud ocjenjuje kako nije dokazao da bi nakon pregleda radova 22. kolovoza 2006. tužitelju isticao nedostatke obavljenih radova i nastalu mu štetu uslijed njihovog obavljanja u smislu odredbe čl.604. ZOO, niti da bi zbog spomenutih nedostataka i nastale štete došlo do prestanka obveze tuženika uslijed sporazumnog otpusta duga (izjavljenog po tužitelju i prihvaćenog po tuženiku), sukladno odredbi čl. 203. ZOO.

Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuje tuženik iz čl. 354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 – dalje u tekstu: ZPP) ni iz čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 250. i 251. ZPP. Nisu počinjene ni preostale bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st.2. ZPP.

Naime, protivno žalbi tuženika, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva te ne proturječi sama sebi ili jasno i neproturječno navedenim razlozima o odlučnim činjenicama. Također, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku te samih tih isprava ili zapisnika.

Tuženik nije u pravu kada tvrdi da sud nije naveo zbog čega je ispravljeno ime tužitelja, budući da je u presudi jasno navedeno kako je tužba ispravljena glede podatka o osobnom imenu tužitelja prema njegovom podnesku od 4. srpnja 2017. Budući da se doista radi tek o ispravku imena tužitelja, kada su navedeni i njegov i tuženikov OIB, a već u dokazima priloženim uz tužbu navedeno je i pravo ime tužitelja S. K., ne može se raditi o subjektivnom preinaci tužbe jer je osoba tužitelja ostala ista. Za takav ispravak nije bilo potrebno davanje suglasnosti tuženika. Stoga, prihvaćanjem ispravka imena tužitelja nije počinjena spomenuta bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP.

Spomenuta povreda postupka nije počinjena ni time što je sud prvog stupnja utvrdio kako je tuženik nesporno potpisao rekapitulaciju izvedenih radova prema građevnoj knjizi, budući da iz iskaza samog tuženika danog tijekom postupka upravo jasno proizlazi kako je osobno potpisao spomenutu rekapitulaciju izvedenih radova prema građevnoj knjizi. Zato presuda u tom dijelu nije suprotna sadržaju zapisnika o iskazu tuženika od 8. studenog 2010. ni građevinskoj knjizi, odnosno rekapitulaciji izvedenih radova.

Nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 250. i 251. ZPP. Naime, prvostupanjski sud odbio je prijedlog tuženika za izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem uz ocjenu kako se ne radi o potrebnom dokazu na okolnost nedostatka obavljenih radova i štete u stanu tuženika. Budući da ne prihvaća tvrdnje tuženika da je tužitelja obavijestio o navodnim nedostacima obavljenih radova i navodnoj šteti u vezi s njima, zbog čega da mu je tužitelj izjavio kako ne mora platiti predmetno potraživanje, ocjena je i ovog suda kako je prvostupanjski sud, pravilno odbio provesti daljnje dokaze na predložene okolnosti po tuženiku. Ujedno je iz toga vidljivo kako je prvostupanjski sud cijenio iskaz tuženika prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari u pogledu odlučnih činjenica, iako ga u pogledu tih činjenica ne prihvaća, a za takvu svoju ocjenu je naveo valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Pritom, na tuženiku je bio teret dokaza da je nakon pregleda izvršenog rada o eventualnim nedostacima i šteti obavijestio tužitelja, što ni prema ocjeni ovog suda nije dokazao.

Protivno žalbi tuženika, ocjena je i ovog suda kako iskazi svjedoka B., P., K. i Š. u pogledu odlučnih činjenica za presuđenje u ovoj pravnoj stvari nisu proturječni (u pogledu obavljenih radova, u pogledu neiskazanih primjedbi tuženika). Pritom, eventualne neznatne razlike o okolnostima tko je sve i kada točno radio u stanu tuženika od radnika iz obrta tužitelja, a cijeneći i okolnost da su iskazi tih svjedoka dani nakon više od osam godina od obavljanja radova, nisu takvog značaja da bi dovele u pitanje njihove iskaze u pogledu spomenutih odlučnih činjenica.

Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je u srpnju 2006. bio zaključen usmeni ugovor o djelu prema kojem se tužitelj (kao vlasnik obrta za soboslikarstvo, ličilačke djelatnosti i završne radove u graditeljstvu), kao izvođač obvezuje izvršiti soboslikarske i ličilačke te druge slične radove u stanu tuženika na adresi u Z., a tuženik, kao naručitelj, za navedeno isplatiti mu novčanu naknadu; da je po završetku ugovorenih radova u predmetnom stanu tuženik osobno 22. kolovoza 2006. potpisao rekapitulaciju izvedenih radova prema građevnoj knjizi iz koje proizlazi da su na adresi Z., u stanu tuženika obavljeni radovi i to soboslikarski, ličilački, fasaderski, režijski te da cijena svih izvedenih radova s pripadajućim PDV iznosi 18.427,40 kuna; da tuženik nije tužitelju isplatio naknadu za izvršene radove prema predmetnom računu u iznosu od 18.427,39 kuna.

Sporno je i nadalje postojanje obveze tuženika na isplatu naknade za obavljene radove, cijeneći tvrdnje tuženika da je njegova obveza prema spomenutom ugovoru prestala otpustom duga u smislu odredbe čl. 203. ZOO i prijebojem u smislu odredbe čl. 195. ZOO. Nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, prvostupanjski sud je utvrdio i sljedeće odlučne činjenice:

-da su radovi u stanu tuženika uredno obavljeni i da prilikom njihovog obavljanja radnici nisu sretali tuženika ni njegovu suprugu, a da naknadno nisu ni čuli da bi tuženik imao bilo kakvih primjedbi glede kvalitete obavljenih radova;

-da tuženik nije dokazao ni ponudio adekvatne dokaze da bi nakon obavljenog pregleda predmetnih radova 22. kolovoza 2006. obavijestio tužitelja, izvođača o nedostacima i šteti;

-da je tuženik primio i račun tužitelja za izvedene radove jer je potpisivanjem rekapitulacije izvedenih radova od 22. kolovoza 2006. sadržajno potvrdio i primitak računa ... od 22. kolovoza 2006. koji mu je izdan od strane tužitelja na ime plaćanja naknade za predmetne radove;

-da je tražbina tužitelja dospjela 28. kolovoza 2006. kada je tuženik pao u zakašnjenje s ispunjenjem predmetne tražbine.

Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje, uz valjanu ocjenu provedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP, prihvaća i ovaj sud, a tuženik ga svojom žalbom nije doveo u pitanje.

Na nesporno i dokazima utvrđeno odlučno činjenično stanje prvostupanjski sud je, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu čl. 590. ZOO, obvezavši tuženika na plaćanje naknade za obavljene radove po tužitelju (jer je izvođač prema zaključenom ugovoru o djelu obaviti ugovoreni posao, a naručitelj mu za to nije platio naknadu), ali i pravilno zaključio kako tuženik nije dokazao da bi nakon pregleda radova 22. kolovoza 2006. tužitelju isticao nedostatke obavljenih radova i nastalu mu štetu uslijed njihovog obavljanja u smislu odredbe čl.604. ZOO, niti da bi zbog spomenutih nedostataka i nastale štete došlo do prestanka obveze tuženika uslijed sporazumnog otpusta duga (izjavljenog po tužitelju i prihvaćenog po tuženiku), sukladno odredbi čl. 203. ZOO. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti i potvrditi presudu suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st.1. ZPP. O trošku žalbe odlučeno je prema odredbi čl. 166. st. 1. ZPP i čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli, 31. siječnja 2019.

Sutkinja:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan,v.r.