Rev-190/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 190/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja C. B. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica M. T., protiv ovršenika T. J. iz Z., radi ovrhe, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-874/10-2 od 1. prosinca 2010., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3075/09-2 od 18. studenoga 2009., u sjednici održanoj 26. travnja 2017.,

r i j e š i o j e:

1. Prihvaća se revizija ovrhovoditelja, ukida se rješenje Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-874/10-2 od 1. prosinca 2010. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3075/09-2 od 18. studenoga 2009. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog za ovrhu, podnesen 16. studenoga 2009., kao nedopušten.

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju podnosi ovrhovoditelj pozivom na odredbu čl. 12. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ) u svezi s čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjska rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno prihvati reviziju i preinači pobijano rješenje, uz naknadu troška revizije ovrhovoditelju.

Revizija je osnovana.

U ovršnom postupku na temelju čl. 12. st. 1. OZ dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP. Tom odredbom je propisano da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja revizije proizlazi da ovrhovoditelj postavlja sljedeće pitanje:

Je li prijedlog za ovrhu nedopušten jer je ovrhovoditelj kao ovršnu ispravu na temelju koje traži ovrhu naznačio i priložio zadužnicu u ovjerovljenom prijepisu, a ne i izvornik zadužnice?

Ovrhovoditelj navodi da shvaćanje na kojemu se pobijano rješenje temelji nije pravilno pozivajući se na odredbu čl. 33. st. 1. OZ kojom je propisano da se uz prijedlog za ovrhu ovršna isprava podnosi u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu, a pritom ukazuje i privitku dostavlja različitu praksu drugostupanjskih sudova.

Prema ocjeni ovog suda postavljeno pitanje je važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Osim toga, o tom pitanju revizijski sud je, u međuvremenu, u rješenju poslovnog broja Rev 2183/13-2 od 13. travnja 2016. zauzeo shvaćanje, a odluka drugostupanjskog suda je utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Pobijano rješenje je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP, ispitano samo u dijelu kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

Predmet ovog ovršnog postupka je ostvarenje novčane tražbine ovrhovoditelja na temelju ovjerovljenog prijepisa zadužnice iz čl. 183. OZ ovrhom na pokretninama ovršenika.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 35. OZ s obzirom da prijedlog za ovrhu ne sadrži sve elemente koje mora sadržavati jer je ovrhovoditelj kao ovršnu ispravu u prijedlogu za ovrhu naznačio i priložio ovjerovljeni prijepis zadužnice, a ne i izvornik zadužnice.

Polazeći od stajališta da je zadužnica vrijednosni papir nižestupanjski sudovi se pozivaju na odredbu čl. 1141. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 – dalje: ZOO) prema kojoj ispunjenje tražbine iz vrijednosnog papira može zahtijevati, uz njegovo podnošenje, samo njegov zakoniti imatelj, odnosno osoba koju on ovlasti. Stoga sudovi smatraju da se zadužnica zbog svoje apstraktnosti ne može izdati u više primjeraka niti se njezini prijepisi mogu smatrati vrijednosnim papirima, nego takve ovjerene preslike mogu imati dokaznu snagu u drugim postupcima, ali ne bi mogli biti osnova za neposredno ostvarenje prava iz zadužnice.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda prijedlog za ovrhu nije nedopušten (samo) zbog toga što je ovrhovoditelj kao ovršnu ispravu na temelju koje traži ovrhu naznačio i priložio zadužnicu iz čl. 183. OZ u ovjerovljenom prijepisu, a ne i izvornik zadužnice.

Naime, zadužnica ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate (čl. 183. st. 1. OZ), ali i svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamca platca na drugim predmetima ovrhe (čl. 183. st. 7. OZ). Odredbe koje se odnose ovršnu ispravu odnose i na zadužnicu kada se u postupku koristi u tom svojstvu. Niti jedno ograničenje glede primjene zadužnice kao ovršne isprave nije propisano odredbom članka 183. OZ koje bi pred ovrhovoditelja stavljalo veća ograničenja nego što bi to bilo i kada bi se ovrha predlagala na temelju neke druge ovršne isprave, pa stoga ne može sud postavljati veće prepreke nego one koje su određene zakonom.

Dakle, kada ovrhovoditelj podnosi prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave – zadužnice, on je dužan postupiti u skladu s odredbama čl. 33. i čl. 35. OZ, ali ni više niti manje od toga nego što je to određeno tim odredbama.

S obzirom da je zadužnica ovršna isprava koja nije nastala kod suda pred kojim se traži ovrha, to ovrhovoditelj mora sukladno čl. 33. st. 1. OZ uz prijedlogu za ovrhu, između ostalog, priložiti i zadužnicu u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu.

Zato se prema ocjeni ovog suda, bez obzira o kojoj se ovršnoj ispravi radi, ona može uz prijedlog za ovrhu podnijeti u izvorniku (koji je uvijek samo jedan bez obzira o kojoj se ovršnoj ispravi radi, pa u tome zadužnica nije iznimka) ili u ovjerenoj preslici pa i kada je riječ o zadužnici kao ovršnoj ispravi u smislu odredbe čl. 183. st. 7. OZ. Neosnovano je pozivanje nižestupanjskih sudova na odredbe ZOO o vrijednosnim papirima. Ovdje se u suštini radi o pitanju dopuštenosti prijedloga za ovrhu pa su stoga mjerodavne odredbe OZ iz kojih proizlazi da ovrhovoditelj može uz prijedlogu za ovrhu priložiti i zadužnicu u ovjerovljenom prijepisu, a ne samo u izvorniku.

Stoga nije pravilno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da ovrhovoditelj može tražiti ovrhu samo na temelju izvornika zadužnice.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u vezi čl. 400. st. 3. i čl. 19. st. 1. OZ ukinuti nižestupanjska rješenja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 26. travnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.