Revt-188/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednik vijeća, te Ivana Mikšića, Katarine Buljan, Ljubice Munić i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o. O., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz O., protiv tuženika I. d.o.o. O., zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku iz O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. veljače 2002. godine broj Pž-4862/01 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku od 26. lipnja 2001. godine broj P-188/00, u sjednici održanoj dana 28. siječnja 2003. godine,
Legislator headnote
AI generatedRevt-188/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: U provedenom postupku nižestupanjskih sudova nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt-188/02-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednik vijeća, te Ivana Mikšića, Katarine Buljan, Ljubice Munić i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o. O., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz O., protiv tuženika I. d.o.o. O., zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku iz O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. veljače 2002. godine broj Pž-4862/01 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku od 26. lipnja 2001. godine broj P-188/00, u sjednici održanoj dana 28. siječnja 2003. godine,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se djelomično revizija tuženika i preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Zagreb od 19. veljače 2002. godine broj Pž-4862/01 i presuda Trgovačkog suda u Osijeku od 26. lipnja 2001. godine broj P-188/00 u dijelu kojim se nalaže tuženiku da ispuni novčanu obvezu isplatom iznosa od 3,690.339,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. veljače 1999. godine do isplate i sudi:
Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 532.704,90 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NBH na dan isplate u mjestu ispunjenja obveze sa zateznim kamatama, plativim u EUR, po stopi koju banke isplaćuju na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu plaćanja i to od 01. veljače 1999. godine do 28. veljače 2002. godine na iznos od 1,041.880,22 DEM i od 01. ožujka 2002. godine do isplate na iznos od 532.704,90 EUR.
U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3,690.339,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. veljače 1999. godine do isplate i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 280.029,13 kn. U ostalom dijelu za isplatu iznosa od 610.816,18 kn tužitelj se odbija.
Presudom suda drugog stupnja odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlažu da se ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda i da se predmet vrati na ponovno suđenje.
Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika osporava njene navode i predlaže da se kao neosnovana odbije. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo na reviziju tuženika.
Revizija tuženika je djelomično osnovana.
U provedenom postupku nižestupanjskih sudova nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.
Drugostupanjski sud je u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP bio obvezan odgovoriti samo na one žalbene navode koji su od odlučnog značaja, što je i učinio, pa nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji se poziva revident. U dokaznom postupku je utvrđeno, da je tuženik kao naručitelj prijevoza sklopio dana 18. kolovoza 1998. godine s tužitelj kao prijevoznikom Ugovor o prijevozu šećerne repe roda 1998. godine (u daljnjem tekstu Ugovor).
Suprotno navodima revizije za rješenje ovog spora nije odlučno što su stranke potpisale Ugovor samo u jednom primjerku.
Nakon zaključenog Ugovora tužitelj je sukladno preuzetim obvezama iz Ugovora poduzeo sve pripreme oko organiziranja prijevoza i u razdoblju od 19. kolovoza 1998. do 9. rujna 1998. godine zaključio pojedinačne ugovore sa svojim kooperantima – prijevoznicima, te izvršio pripreme oko nabavke goriva.
Unatoč sklopljenom Ugovoru s tužiteljem, tuženik je povjerio prijevoz šećerne repe drugom prijevozniku i sklopio ugovor o prijevozu šećerne repe sa tvrtkom T. dana 11. rujna 1998. godine. Utvrđeno je, dakle, da je tuženik kao naručitelj jednostrano bez ikakove obavijesti tužitelju raskinuo s njim Ugovor sklopljen 11. kolovoza 1998. godine, pa tužitelj ugovoreni prijevoz nije izvršio.
Prema odredbi čl. 93. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu ("Narodne novine", broj 36/98) na odnose koji nastaju iz ugovora o prijevozu tereta, a nisu uređeni tim Zakonom, primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje ZOO).
Odredbom čl. 648. st. 2. ZOO propisano je, da se prijevoznikom smatra kako osoba koja se bavi prijevozom kao svojim redovnim poslovanjem, tako i svaka druga osoba koja se ugovorom obveže izvršiti prijevoz uz naknadu.
Spornim Ugovorom tužitelj se upravo i obvezao da će izvršiti prijevoz šećerne repe za tuženika, a tuženik se obvezao da će mu za prijevoz isplatiti ugovoreni iznos naknade.
Kako se temeljem odredbe čl. 651. st. 3. ZOO na odgovarajući način primjenjuju odredbe tog Zakona o ugovoru o djelu, tuženik je u smislu odredbe čl. 629. ZOO kao naručitelj posla, mogao raskinuti ugovor, sve dok se naručeni posao ne obavi, ali je u tom slučaju dužan tužitelju isplatiti ugovorenu naknadu umanjenu za iznos troškova koje tužitelj nije učinio, a koje bi bio dužan učiniti da ugovor nije raskinut.
Prema tome, činjenica, na koju se poziva revident, da tužitelj nije nikome od prijevoznika – njegovih kooperanata platio uslugu prijevoza, nije odlučna, kad je u nalazu sudskog financijskog vještaka Lj.S. iz O. od 15. svibnja 2001. godine, ugovorena naknada koju se Ugovorom obvezao tuženik isplatiti tužitelju za prijevoz umanjena upravo za iznos tih troškova koje tužitelj nije učinio, jer nije ni platio ugovorenu naknadu svojim kooperantima – prijevoznicima, a koju bi platio da ugovor nije raskinut.
Sud je financijskim vještačenjem (tabela na str. 6 nalaza) utvrdio, da je na raznim relacijama prevezeno za tužitelja šećerne repe roda 1998. godine u količini od 478.330,905 tona. Za tu količinu prijevoza, razlika između ugovorene naknade s tuženikom prema sklopljenom Ugovoru od 11. kolovoza 1998. godine i naknade koju bi tužitelj bio dužan isplatiti po ugovorima sklopljenim sa svojim kooperantima iznosi 1,041.880,22 DEM, što čini tužitelju izmaklu korist koju mu je tuženik dužan isplatiti temeljem citiranih materijalno- pravnih odredaba ZOO.
Zbog toga su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su odlučili da tužitelju pripada pravo na naknadu zbog jednostranog raskida ugovora voljom tuženika, pa je u tom dijelu revizija tuženika neosnovana.
Međutim, do pogrešne primjene materijalnog prava, na što revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), došlo je samo u onom dijelu koji se odnosi na sadržaj ugovorene obveze iz čl. 5. Ugovora, koja glasi: da su cijene prijevoza utvrđene u DEM, a plaća se u kunama po srednjem tečaju HBH na dan plaćanja.
Prema odredbi čl. 395. st. 1. i 2. ZOO dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, i u tom slučaju obveza se ispunjava plaćanjem u valuti RH prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze, koji vrijedi tog dana, ako stranke nisu ugovorile drugi tečaj.
Budući su stranke ugovorile cijenu u DEM s isplatom u kunama po srednjem tečaju NBH na dan plaćanja, valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava u tom smislu preinačiti pobijane presude uzimajući u obzir da je od 1. siječnja Evropska centralna banka pustila u opticaj novčanice u valuti EUR-a, pa se od tada valuta u DEM preračunava u EUR po utvrđenom stalnom tečaju 1,95583 DEM za 1 EUR, a od 01. ožujka 2002. godine ta valuta više ne postoji.
Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude temeljem odredbe čl. 395. st. 1. i čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 28. siječnja 2003. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Hautz, v.r.