Rev-1794/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1794/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vladimira Drakulića, kao presjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Jakoba Miletića, Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M., iz I. G., koju zastupa punomoćnik L. T., odvjetnica iz Č., protiv tuženice županija Sisačko-Moslavačke, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo županije Sisačko- Moslavače, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 22. travnja 1996. godine, br. Gž-1100/95., kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu od 14. lipnja 1995. godine, br. P-540/94., u sjedici održanoj dana 24. listopada 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice županije S. se prihvaća, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Sisku od 22. travnja 1996. godine, br. Gž-1100/95. i presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu od 14. lipnja 1995. godine, br. P-540/94. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice M.M., a koji glasi:

Poništava se rješenje Županije S. od 26. siječnja 1994. godine, klasa: 112-02/94-02/07 ur. br. 2176- 94-4.

Tuženica je dužna u roku od 8 dana rasporediti tužiteljicu na radno mjesto veterinarskog inspektora.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Ivanić Gradu od 14. lipnja 1995. godine, br. P-540/94. suđeno je:

"Poništava se rješenje Županije S. KLASA: 112-02/94-02/7, UR. BR.: 2176-94-4 od 26. 1. 1994. god. kao na zakonu neosnovano.

Tuženica Županija S. dužna je izvršiti raspored tužiteljice M.M. na radno mjesto sukladno odredbama Zakona o upravi odnosno Uredbi o ustrojavanju županijskog ureda.

Tuženica je dužna tužiteljici nadoknaditi parnični trošak od 1.160,00 kn, a sve to u roku od 15 dana." Presudom Županijskog suda u Sisku od 22. travnja 1996. godine, br. Gž-1100/95. odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da sud reviziju prihvati, pobijane presude nižetupanjskih sudova preinači tako da odbije tužbeni zahtjev. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tužiteljici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništuv.

Tužiteljica nije odgovorila na izjavljenu reviziju tuženice, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o bitnim povredama apsolutno ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda postupka u reviziji određeno i konkretno poziva. Revident ne obrazlaže posebno niti jednu od takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, dakle, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Međutim, osnovana je tvrdnja revidenta da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se tako ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica rješenjem Županije S. od 31. prosinca 1993. g. Klasa: 080-01/93-01/03, Ur. br. 2176-01-93-247, preuzeta u Županiju S. sa danom 31. prosinca 1993. g. te da je u toč. 2. rješenja odlučeno da će tužiteljica do rasporeda obavljati zadaće i poslove na kojima je zatečena, odnosno zadaće i poslove koji joj se povjere prema stručnoj spremi i radnom iskustvu, a rješenjem od 26. siječnja 1994. g. da je rješeno da tužiteljici kao neraspoređenom službeniku prestaje radni odnos sa 26. travnja 1994. g.,

- da je tuženica u V. dana 17. ožujka 1994. g. objavila Natječaj za primanje dužavnih službenika u županijske urede i urede župana Županije S., u kojem natječaju su objavljena slobodna radna mjesta pod toč. 1. 1, 1. 2, 1. 3, i 1. 8 za koja radna mjesta tužiteljica ispunjava uvjete u pogledu stručne spreme, položenog stručnog ispita i potrebnog radnog iskustva."

Na takvo utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kad su ocijenili pobijano rješenje nezakonitim.

Ovo iz razloga što je tužiteljičin radno pravni status (prije donošenja rješenja od 26. siječnja 1994. godine kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa) utvrđen rješenjem od 31. prosinca 1993. godine, kojim je tužiteljica preuzeta sa danom 31. prosinca 1993. godine u Županiju S. s time da je prema navedenom rješenju za vrijeme dok se ne rasporedi dužna obavljati poslove na kojima je zatečena odnosno zadaće i poslove koje joj se povjere na stručnoj spremi i radnom iskustvu.

Tužiteljica je dakle, slijedom već navedenih razloga bila radnik koji je preuzet u Županiju S. i koji nije raspoređen, pa ovaj sud, s obzirom na pravnu nemogućnst preispitivanja pravilnosti konačnog rješenja od 31. prosinca 1993. godine u ovoj parnici, s obzirom da to nije traženo tužbenim zahtjevom, polazi od radno pravnog statusa tužiteljice kao preuzetog i neraspoređenog radnika.

Člankom 43. st. 2. u svezi s čl. 42. Uredbe o ustrojavanju Županijskih ureda ("Narodne novine", br. 116/93. od 30. prosinca 1993. godine, koja je stupila na snagu danom objave u "Narodne novine" - čl. 51- dakele 30. prosinca 1993. godine, propisan je rok do 25. siječnja 1994. godine u kojem su preuzeti radnici trebali biti raspoređeni.

Nedonošenjem akta o raspoređivanju tužiteljice na određeno radno mjesto tužiteljičin radno pravni status nije izmijenjen te je tužiteljica i nakon 25. siječnja 1994. godine, ostala neraspoređeni radnik u smislu čl. 381. Zakona o upravi ("Narodne novine", br. 16/78, 50/78, 29/85, 48/85, 41/90, 47/90 i 53A/91. - dalje ZU), koji se primjenjuje primjenom čl. 98. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", br. 75/93.).

U toč. I. pobijanog rješenja upravno tijelo između ostalog deklarira radno pravni status tužiteljice kao neraspoređenog radnika koji je radno pravni status već utvrđen rješenjem od 31. prosinca 1993. godine, pa tužiteljica kad nije pobijala pravilnost tog rješenja ne može s uspjehom pobijati pravilnost osporavanog rješenja glede utvrđivanja njenog radno pravnog statusa (kao neraspoređenog radnika) u situaciji kad nakon donošenja rješenja nije donesena odluka kojom bi radno pravni status tužiteljice bio izmijenjen niti je tužiteljica kao neraspoređeni radnik tražila da ju Županija S. rasporedi nakon preuzimanja a prije donošenja osporavane odluke.

Neraspoređenom rdniku može prestati radni odnos pod uvjetima iz čl. 383 Zakona o upravi.

Prema čl. 383. Zakona o upravi prestanak radnog odnosa nastupa po sili zakona nakon što se ispune zakonom propisane pretpostavke, pa pravilnost i zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa ovisi odgovornost na pitanje da li su u vrijeme njegovog donošenja bile ispunjenje zakonom propisane pretpostavke jer rješenje o prestanku radnog odnosa ima deklatorno značenje (što znači da je radni odnos prestao već ispunjenjem zakonskih pretpostavki i rješenje ne konstituira već samo deklarira prestanak radnog odnosa.

Nižestupanjski sudovi pogrešno smatraju da tužiteljica radi i nakon preuzimanja na istom radnom mjestu. To iz razloga što je tužiteljica prije preuzimanja od strane tuženice radila u upravnom organu Općine I. G. a nakon odluke o preuzimanju u Županiju S., došla raditi u drugu jedinicu lokalne uprave i samouprave pa se ne može govoriti o radnom mjestu tužiteljice na koje bi tužiteljica nužno trebala biti raspoređena. Naprotiv prestankom Općine I. G. prestala su postojati i radna mjesta koje je ta jedinica lokalne uprave i samouprave imala prema svom aktu o sistematizaciji radnih mjesta.

Pritom na navode revizije valja još odgovoriti da odredba čl. 47. Uredbe propisuje da se za neraspoređene radnike koji ostanu neraspoređeni i poslije 31. siječnja 1994. godine, osiguravaju sredstva u državnom proračunu do prestanka radnog odnosa u skladu s propisima kojima se uređuje radni odnos službenika u državnoj upravi i ista odredba nema utjecaja na zakonitost pobijanih odluka.

Zbog navedenih razloga tužiteljica ne može s uspjehom u ovom postupku kao razlog za nezakonitost osporavanog rješenja navoditi da je trebala biti raspoređena, tj. da nije bilo mjesta da se njen radno pravni status odredi kao status neraspoređenog radnika.

Kako su nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja, tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenili osnovanim to je primjenom čl. 395. st. 1. ZPP revizija prihvaćena i pobijane presude preinačene tako da je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan. U Zagrebu, 24. listopada 1996.

Predsjednik vijeća:

Vladimir Drakulić, v.r.