Rev-1449/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1449/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Katarine Buljan, Marijana Ramušćaka i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Č. V. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica S. S.-M., odvjetnica iz I.-G., protiv tuženika T. d.d. Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu (sada Županijski sud u Zagrebu) od 9. prosinca 1997. godine broj Gž-3794/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. rujna 1996. godine broj Pn-3237/91, u sjednici održanoj 12. prosinca 2001. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Prihvaća se djelomično revizija tuženika, djelomično se ukidaju presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 9. prosinca 1997. godine broj Gž-3794/97 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. rujna 1996. godine broj Pn-3237/91 u dijelu kojim je tuženik obvezan platiti tužitelju plaću za srpanj, kolovoz, rujan, listopad i studeni 1988. godine u iznosu od 0,22 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima, te se u tom dijelu predmet vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

U ostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju na ime plaće za razdoblje srpanj 1988. godine – studeni 1992. godine iznos od 468,72 kn sa zakonskom zateznom kamatom računajući za svaki mjesec od prvog u sljedećem mjesecu (kako je pobliže označeno u izreci), te da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 4.427,50 kn. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom

da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Nadležni državni odvjetnik se nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

Ne postoje ni bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. ZPP i iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koje revident ukazuje, jer je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Nasuprot tome, osnovan je prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim tuženik pobija dosuđenje naknade za razdoblje privremene nesposobnosti za rad – bolovanja tužitelja.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za naknadu plaće za razdoblje srpanj 1988. godine – studeni 1992. godine, u kojem nije radio zbog toga što mu je nezakonitom odlukom tuženika prestao radni odnos s danom 1. srpnja 1988. godine.

Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja:

- da je odlukom tuženika od 11. listopada 1988. godine tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa sa danom 1. srpnja 1988. godine,

- da je pravomoćnom presudom navedena odluka poništena kao nezakonita,

- da je tužitelj od 1. srpnja 1988. godine do 19. studenog 1988. godine bio na bolovanju, odnosno da je bio privremeno nesposoban za rad,

- da u razdoblju u kojem nije radio tužitelj nije primao nikakve isplate vezane za radni odnos ili bolovanje.

Na temelju utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tužitelj ima pravo na naknadu plaće koju bi ostvario na radu kod tuženika da nije bilo nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa. Pravilno je vještačenjem utemeljenim na primanjima usporednog radnika utvrđena i visina plaće koju bi tužitelj ostvarivao radom kod tuženika na poslovima koje bi obavljao da mu nije nezakonito prestao radni odnos.

Međutim, pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelju i za vrijeme bolovanja (od 1. srpnja 1988. godine do 18. studenog 1988. godine) pripada naknada plaće utvrđena na isti način.

Prema odredbi čl. 43. toč. 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju (“Narodne novine”, broj 10/80 – dalje ZZZZO) korisnici –radnici u zajednici obavezno utvrđuju i osiguravaju naknadu osobnog dohotka za vrijeme privremene spriječenosti za rad u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite ako su zbog bolesti ili povrede privremeno nesposobni za rad. Člankom 50. istog zakona propisano je u stavkom 1. da naknadu osobnog dohotka za prvih 30 dana spriječenosti za rad isplaćuje radniku organizacija iz svojih sredstava, a u stavku 2. da se naknade osobnog dohotka koje radniku isplaćuje organizacija na teret sredstava zajednice zdravstvenog osiguranja i način njihovog obračuna utvrđuju samoupravnim sporazumom između te zajednice i organizacije. U članku 52. navedenog zakona određena je osnovica za utvrđivanje naknade osobnog dohotka (plaće).

Neosnovan je prigovor tuženika glede njegove legitimacije za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za vrijeme bolovanja, budući da je samoupravnim sporazumom u smislu čl. 50. st. 2. ZZZZO uređeno da naknade osobnog dohotka zbog privremene nesposobnosti za rad koje radnici-korisnici ostvaruju na teret sredstava zajednice obračunava i isplaćuje organizacija udruženog rada korisnika-radnika.

Pošavši od pogrešnog pravnog pristupa da tužitelj i za vrijeme u kojem je bio privremeno spriječen za rad ima pravo na naknadu plaće u iznosu koji bi ostvario da je to vrijeme proveo na radu, nižestupanjski sudovi nisu utvrdili činjenice odlučne za određivanje naknade plaće za vrijeme koje bi tužitelj proveo na bolovanju, odnosno za vrijeme u kojem ne bi radio i u slučaju da tuženik nije donio nezakonitu odluku o prestanku radnog odnosa.

Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 395. st. 2. ZPP revizija tuženika prihvaćena, djelomično su ukinute nižestupanjske presude i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

U ponovnom postupku potrebno je upotpuniti činjenično stanje i nakon toga ponovno odlučiti o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu plaće za vrijeme bolovanja.

U ostalom dijelu o reviziji tuženika je odlučeno na temelju čl. 393. ZPP, jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 12. prosinca 2001. godine.

Predsjednik vijeća:

Vjera Delić, v. r.