Revr-1396/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1396/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić kao predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. I., iz S., zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i p. j.t.d., Z., protiv tuženika H. I. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1975/15-2 od 30. ožujka 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4010/12-24 od 30. lipnja 2015., u sjednici održanoj 15. studenoga 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje koje se odnosi na primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora za djelatnosti H. I. (dalje: KU) objavljenog u Službenom vjesniku H. H. d.o.o., broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. godine, za 2011. godinu, s obzirom na čl. 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009. godine, te čl. 5. st. 2. Sporazuma o izmjeni KU-a (IV. Aneksa KU-a) od 11. veljače 2009. godine.

r i j e š i o j e:

U odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje: da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava, odnosno podrazumijeva li obveza pregovaranja u dobroj vjeri uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja je prestala jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara, revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu bruto iznosa 19.378,88 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose dospjele u razdoblju od veljače 2009. do prosinca 2011. (točka I.), a ujedno je odbijen (kao neosnovan) i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

Drugostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke prvostupanjska presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za 2011. godinu u bruto iznosu 2.962,40 kn sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom bruto iznosu, kao i u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.171,88 kn, te je suđeno na način da je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju bruto iznos 2.962,40 kn sa zateznim kamatama (izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak) na pojedine iznose dospjele u razdoblju od veljače do prosinca 2011., te mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.171,88 kn. Pod točkom II. izreke žalba tužitelja je odbijena kao djelomično neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa 3.220,00 kn za 2009. godinu sa zateznim kamatama, bruto iznosa 6.719,68 kn za 2010. godinu sa zateznim kamatama, bruto iznosa 6.476,80 kn za 2011. godinu sa zateznim kamatama, zatim zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u bruto iznosu 2.962,40 kn te za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 9.453,12 kn. Pod točkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu 234,38 kn.

Protiv dosuđujućeg dijela drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), jer da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni o kojima revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a o tim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost tuženikove revizije propisane odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP-a te je predlaže odbaciti kao nedopuštenu.

Revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje nije osnovana.

Revizija tuženika u odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odredbom st. 3. istog članka propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tuženik postavlja sljedeća pitanja:

„1. Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU-a objavljenog u Sl. vjesniku H. H. d.o.o br. 06/07 od 23. kolovoza 2007. godine, za 2011. godinu, s obzirom da je predmetni članak u potpunosti izmijenjen čl. 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009. godine na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU-a, samim pozivanjem na članak 223. KU-a, a prema čl. 5. st. 2. Sporazuma (IV. Aneksa) od 11. veljače 2009.?

2. Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3. Da li obveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja ja prestala jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?“

Tuženik u reviziji ističe da je razlog zbog kojeg je prvo postavljeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, taj da revizijski sud o tom pitanju još nije zauzeo shvaćanje, a da o navedenom pitanju postoji različita sudska praksa, izražena primjerice u odlukama Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/2013-2 od 8. svibnja 2014., Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 2628/14 od 24. travnja 2015. te Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-21/2015 od 21. siječnja 2016., kao i da je u tijeku preko 1800 predmeta o istoj pravnoj stvari po pojedinačnim tužbama pred sudovima u Republici Hrvatskoj.

Ovaj revizijski sud ispitao je stoga pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 2. ZPP-a samo u dijelu u kojem se ona pobija i samo zbog prvog postavljenog pravnog pitanja. Ovo stoga što je ocijenjeno da se o radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, a pobijana je odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje, o kojemu postoji suprotna praksa drugostupanjskih sudova koja se ističe u razlozima revizije. Stoga je takvo pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje valja reći sljedeće:

U ovom revizijskom stadiju postupka sporna je isplata razlike bruto plaće tužitelju za razdoblje od siječnja 2011. do 30. studenoga 2011. na temelju čl. 223. Kolektivnog ugovora djelatnosti H. I. od 25. srpnja 2007., važećeg od 1. siječnja 2008. do 30. studenoga 2011.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je Kolektivnim ugovorom za djelatnost H. I. od 25. srpnja 2007. (dalje: KU/07), važećim od 1. siječnja 2008. do 31. svibnja 2011., s predviđenom produljenom primjenom još 6 mjeseci, tj. do 30. studenoga 2011., u čl. 223. ugovoreno da se cijena sata rada povećava za svaku započetu godinu za 6% od prvog radnog dana u započetoj godini;

- da su sindikati s pravom kolektivnog pregovaranja u H. I. d.o.o. i uprava tuženika kao poslodavca 11. veljače 2009. sklopili III. Aneks KU/07, kojim je u čl. 2. suglasno izmijenjen čl. 223. KU/07 na način da se cijena sata rada neće povećavati u 2009., a da će se najkasnije u rujnu 2009. otvoriti pregovori za to povećanje za 2010.;

- da su Sporazumom sklopljenim 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU/07 - Sporazum) u čl. 3. ugovorne strane se suglasile da se cijene sata rada važeće u 2009. neće mijenjati do kraja 2010., dok je čl. 5. predviđena mogućnost kolektivnog pregovaranja tijekom rujna 2010. o povećanju cijene sata za 2011.;

- da nakon sklapanja Sporazuma od 9. prosinca 2009. (IV. Aneksa KU/07), odnosno tijekom rujna 2010., nije pokrenuto kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada;

- da su III. Aneks KU/07 i Sporazum valjani, jer im je prethodio zakonito proveden postupak pregovaranja.

Tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u iznosu od 2.962,40 kn, za razdoblje od siječnja 2011. do 30. studenoga iste godine, je od strane drugostupanjskog suda ocijenjen osnovanim, iz razloga što je III. Aneksom KU/07 od 11. veljače 2009. i Sporazumom od 9. prosinca 2009. - IV. Aneks KU/07, ugovoreno da se kroz određeno vrijeme neće povećavati cijena sata rada za 6% za svaku započetu godinu, odnosno, da se cijena rada sata „zamrzava“ do 2010., pa s obzirom da tuženik kao poslodavac tijekom rujna 2010., kako je predviđeno čl. 5. Sporazuma, nije pokrenuo postupak pregovaranja o povećanju cijene sata rada za 2011., da se od 1. siječnja 2011. primjenjuje odredba čl. 223. KU/07 prema kojoj se cijena sata rada povećava za 6%.

U revizijskom stupnju postupka, sporno je tumačenje odnosno primjena odredbe čl. 223. KU/07, a vezano uz Aneks III. i Aneks IV. KU/07.

Odredbom čl. 223. KU/07 navedeno je da su stranke tog ugovora suglasne da se za razdoblje primjene ovog Ugovora cijena sata rada povećava za svaku započetu godinu za 6% (šest posto) te da se takvo usklađivanje cijena sata rada ne smatra izmjenom Kolektivnog ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini.

Odredbom čl. 2. III. Aneksa KU/07 od 11. veljače 2009. ugovoreno je da se čl. 223. Kolektivnog ugovora mijenja i glasi:

„Stranke ovog Ugovora suglasne su da se cijena sata rada utvrđene Prilogom II. Aneksa ovom Ugovoru (sklopljenog 8. veljače 2008.) neće povećavati u 2009. godini.

Stranke su suglasne da se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. godine otvore pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu“.

Sporazumom od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU/07), u čl. 3. istog, stranke su se suglasile da se plaće radniku u društvu H. I. d.o.o., privremeno, u 2010. godini, „zamrzavaju“ na način da se sadašnje cijene sata rada (važeće u 2009. godini) neće mijenjati do kraja 2010. godine, osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža.

Nadalje, odredbom iz čl. 5. tog Sporazuma (IV. Aneksa KU/07), određeno je da poslodavac može tijekom mjeseca rujna 2010. godine pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011. godinu (st. 1.), a ukoliko tako ne postupi, smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu članka 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. H. d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. godine (st. 2.).

Iz navedenih odredaba KU/07, te III. Aneksa i Sporazuma (IV. Aneksa KU/07), koji se odnose na izmjene čl. 223. KU/07, koje su pravna osnova tužiteljevog potraživanja na ime isplate razlike plaće, proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o primjeni izvorno ugovorene odredbe čl. 223. KU/07 u konkretnom slučaju, a time i obvezivanje tuženika na isplatu razlike plaće za 2011. godinu i to za razdoblje važenja KU/07 do 30. studenoga 2011., budući da je od 1. prosinca 2011. na snazi novi Kolektivni ugovor H. d.o.o. sklopljen 20. listopada 2011.

Zbog svega navedenog, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanih odluka tuženikove tvrdnje o prestanku važenja odredbe čl. 223. KU/07 kao ni tvrdnje o nemogućnosti ispunjenja obveza zbog financijskih poteškoća.

Stoga je revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje neosnovana, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu i riješiti kao u izreci presude.

Drugo i treće postavljeno pitanje nemaju značenje pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih se može podnijeti revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a jer se radi o pitanjima činjenične, a ne pravne naravi.

Stoga je revizija u odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje nedopuštena, pa je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 2. ZPP-a u odnosu na ta pitanja reviziju valjalo odbaciti i riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 15. studenoga 2016.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.