Revr-994/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 994/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja poliklinike ... D. Č., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. Š. d.o.o., Z., protiv tuženika S. s. z. s. s. H., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik u Z., i umješača I. Z. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. J. j.t.d., Z., radi nadomještanja suglasnosti na odluku o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-500/17-2 od 6. lipnja 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1965/16-19 od 25. siječnja 2017., u sjednici održanoj 12. veljače 2019.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija tužitelja u odnosu na prvo, treće i četvrto postavljeno pitanje te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-500/17-2 od 6. lipnja 2017. i sudi:

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1965/16-19 od 25. siječnja 2017.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak revizije u iznosu od 1.000,00 kuna (800,00 kuna za sastav revizije i 200,00 kuna za PDV), sve u roku od 8 dana.

r i j e š i o j e :

U odnosu na ostala postavljena pitanja (drugo, peto, šesto, sedmo i osmo postavljeno pitanje) revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim se nadomješta suglasnost na otkaz ugovora o radu radniku I. Z. zatražena zahtjevom tužitelja od 21. lipnja 2016., a uskraćena odlukom tuženika od 27. lipnja 2016. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 2.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u stavku III odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, a u stavku IV odbijen je zahtjev umješača za naknadu parničnog troška.

Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev, a u stavku II izreke tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna. Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi umješaču trošak parničnog postupka u iznosu 2.500,00 kuna (stavak III izreke).

Protiv navedene presude tužitelj je na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) podnio reviziju zbog pitanja koje smatra važnim radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da se kao neosnovana odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjska presuda, podredno da se ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu uz naknadu parničnih troškova za sastav odgovora na reviziju.

Revizija je u odnosu na prvo, treće i četvrto pitanje dopuštena i osnovana, dok je u odnosu na ostala pitanja nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvore prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Smatrajući pitanja važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik naznačuje slijedeća pravna pitanja:

- Do koje razine u postupcima nadomještanja suglasnosti na otkaz ugovora o radu poslodavac treba učiniti vjerojatnim da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu?

- Kako se određuje pojam osnovana sumnja u građanskom pravu i postoji li razlika između osnovane sumnje i stanja izvjesnosti?

- Utvrđuje li sud u postupku nadomještanja suglasnosti na otkaz ugovora o radu postojanje opravdanog razloga za otkaz ili utvrđuje samo je li poslodavac navodima i predloženim dokazima uputio na postojanje osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora oradu?

- Treba li sud u postupku nadomještanja suglasnosti na otkaz ugovora o radu ulaziti u meritum i detaljno analizirati postojanje opravdanih razloga za otkaz ili je dovoljno da sud nakon navoda i predloženih dokaza poslodavca utvrdi da su formalno ispunjeni uvjeti za otkaz, odnosno za nadomještaj predmetne suglasnosti?

- Da li je radnik dužan pridržavati se rasporeda radnog vremena, može li radnik samoinicijativno preraspoređivati radno vrijeme te raditi prekovremeno ili je dužan poštivati odluku poslodavca o istome?

- Da li su neprimjereni i uvredljivi izrazi radnika upućeni poslodavcu u skladu sa standardom poslovne komunikacije i dali je korištenje istih dopušteno i prihvatljivo u službenoj komunikaciji radnika i poslodavca?

- Može li se korištenje neprimjerenih i uvredljivih izraza u službenoj komunikaciji radnika i poslodavca opravdati okolnostima koje nisu povezane uz njihov službeni odnos?

- Ulaze li neprimjereni i uvredljivi izrazi radnika upućenih poslodavcu u polje primjene kodeksa npr. medicinske ili odvjetničke etike ili u polje propisa kojima se reguliraju radni odnosi?

Obrazlažući važnost prvog, trećeg i četvrtog postavljenog pitanja revident ukazuje na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1094/1997-2 od 18. veljače 1998. i Revr 124/14-3 od 16. lipnja 2015. u kojima je izraženo shvaćanje s kojim ono u pobijanoj presudi nije podudarno. Kao razlog važnosti petog postavljenog pitanja poziva se na odluku ovog suda poslovni broj Revr 725/12-2 od 3. listopada 2012. i Revr 1612/14-2 od 29. rujna 2015. U odnosu na šesto i sedmo postavljeno pitanje revident upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 375/2009-2 od 3. lipnja 2009, Revr 376/14-2 od 2. lipnja 2015. i Revr 85/14-2 od 21. siječnja 2015.

Po ocjeni ovog suda naznačeno prvo, treće i četvrto postavljeno pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju ovog suda izraženog u odlukama na koje se revident poziva u reviziji, zbog čega je revizija dopuštena i osnovana.

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da je umješač I. Z. sindikalni povjerenik S. s. z. s. s. H., te mu tužitelj ne može otkazati ugovor o radu bez suglasnosti sindikata,

- da tužitelj namjerava I. Z. redovito otkazati ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, a u skladu s odredbom čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/14 – dalje: ZR)

- da je tužitelj dopisom od 21. lipnja 2016. zatražio od tuženika davanje suglasnosti na namjeravanu odluku redovitog otkazivanja ugovora o radu I. Z.,

- da je tuženik dopisom od 27. lipnja 2016. uskratio suglasnost na otkaz te se protivio namjeravanoj odluci redovitog otkazivanja,

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da u takvom postupanju I. Z. i propustu u izvršenju njegove radne obveze, postoji osnovana sumnja da se ostvario zakonom dopušteni razlog za redoviti otkaz ugovora o radu, pa kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

Drugostupanjski sud na temelju istih činjeničnih utvrđenja koristeći se procesnim ovlaštenjem iz čl. 373. toč. 3. ZPP, smatrajući da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kao osnovanu prihvatio žalbe tuženika i umješača i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja zaključujući da I. Z. nije počinio takvu povredu obveze iz radnog odnosa zbog kojeg bi mu bilo opravdano otkazati ugovor o radu na temelju odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR/09 kraj činjenice da proces obavljanja radnih zadataka nije bio narušen njegovim postupanjem.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda i primjena materijalnog prava nije pravilna.

U ovoj pravnoj stvari radi se o postupku radi nadomještanja suglasnosti na otkaz ugovora o radu koji je pokrenuo poslodavac nakon što mu je uskraćena suglasnost na otkaz I. Z., u smislu odredbe čl. 188. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje: ZR).

Prema odredbi čl. 232. st. 3. ZR, na postupke nadomještanja suglasnosti radničkog vijeća o otkazu ugovora o radu radniku, odnosno nadomještanja suglasnosti sindikata o otkazu ugovora o radu sindikalnom povjereniku, započete nakon donošenja ZR, a do donošenja provedbenih propisa iz članaka 151. i 188. toga Zakona, primjenjivat će se odredbe Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR/09). Lista arbitara, koja nije donesena, je provedbeni propis, pa je navedeni postupak u nadležnosti suda, u smislu citirane odredbe.

Na temelju odredbe čl. 249. st. 1. toč. 1. ZR/09 propisano je da sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja te dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka te dužnosti, a bez suglasnosti sindikata nije moguće otkazati ugovor o radu, dok je odredbom stavka 3. navedenog članka propisano da ako sindikat uskrati suglasnost na otkaz, poslodavac može u roku od 15 dana od dana dostave očitovanja sindikata zatražiti da suglasnost nadomjesti sudska odluka.

Pravi smisao propisivanja zakonske odredbe čl. 249. st. 1. toč. 3. ZR/09 da se sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka obavljanja te dužnosti može otkazati ugovor o radu samo uz prethodnu suglasnost sindikata je u tome da se sindikalnom povjereniku u odnosu na poslodavca omogući zaštita od šikanoznog postupanja poslodavca.

Postojanje prethodne suglasnosti bilo je da ju je sindikat izrijekom dao ili se prešutno izjasnio o prethodnoj suglasnosti (čl. 249. st. 2. ZR/09) bilo da je prethodnu suglasnost nadomjestila sudska odluka (čl. 249. st. 3. ZR/09) predstavlja postupak prije otkazivanja ugovora o radu i u tom postupku nije stranka zaposlenik kojem poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu, već su stranke poslodavac i sindikat.

U postupku prije otkazivanja ugovora o radu u kojem poslodavac traži prethodnu suglasnost sindikata u smislu čl. 242. st. 1. ZR/09, a tako i u sudskom postupku koji se vodi prema odredbi čl. 249. st. 3. ZR/09, potrebno je ocijeniti je li poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu iz razloga koje ZR/09 propisuje kao dopuštene razloge za otkaz, da li se radi o zaposleniku kojem se može otkazati ugovor o radu (npr. čl. 71. ZR/09) te je li poslodavac navodima i predloženim dokazima upućuje na postojanje osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu. Već navedene okolnosti onemogućuju poslodavca u eventualnom šikanoznom postupanju.

Dakle, u postupku kakav je ovaj, a u kojem tužitelj kao poslodavac kojem radnik koji kod njega obavlja dužnost sindikalnog povjerenika namjerava otkazati ugovor o radu, zahtjeva donošenje sudske odluke koja će nadomjestiti suglasnost sindikata (čl. 242. st. 3. ZR/09) dovoljno je da poslodavac dokaže da postoji osnovana sumnja u ostvarenju otkaznog razloga (tako i ovaj sud u Rev 1094/97 i Revr 124/14), radi čega revident pravilno smatra da u postupku prije otkazivanja ugovora o radu, u postupku povodom traženja prethodne suglasnosti, ne mora dokazati da je i ostvaren razlog za otkaz ugovora o radu, ukazujući pritom da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda protivno shvaćanju ovog revizijskog suda.

Ovo iz razloga što bi takvo tumačenje ovlaštenja sindikata iz čl. 249. st. 2. ZR/09 dovodilo poslodavca u situaciju da vodi dva postupka u kojima bi (u svakom postupku zasebno) i to jednom u odnosu na sindikat, a drugi put u odnosu na zaposlenika morao dokazivati ostvarenje istog razloga za otkaz, a to po ocjeni ovog suda nije bila intencija zakonodavcu, što je moguće zaključiti već iz propisivanja izuzetno kratkog roka (8 dana) za izjašnjenje sindikata za davanje ili uskratu suglasnosti (čl. 249. st. 2. ZR/09).

Slijedom navedenog iz navedenih činjeničnih utvrđenja, a koja u revizijskom dijelu postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja u skladu sa odredbom čl. 385. ZPP, da je tužitelj, u okolnostima konkretnog slučaja, dokazao postojanje osnovane sumnje u ostvarenju otkaznog roka za otkaz ugovora o radu sindikalnog povjerenika I. Z., da se ne radi o zaposleniku nad kojim postoji zabrana otkaza i da se ne radi o šikanoznom postupanju tužitelja, ovaj sud zaključuje da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja ocjenjujući da nema izvjesnosti postojanja razloga na koje se poziva poslodavac kao osnovu otkaza, kraj činjenice da očigledno proces obavljanja radnih zadataka nije bio narušen njegovim postupanjem, odnosno da izvedeni dokazi upućuju na postojanje osnovane sumnje da se nije ostvario razlog za otkaz ugovora o radu u konkretnom slučaju.

Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti drugostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

S obzirom da je tužitelj uspio u ovom revizijskom postupku i da je zahtijevao troškove postupka za sastav revizije uvećan za troškove PDV, tužitelju je taj trošak i dosuđen u zatraženom iznosu na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi sa odredbom čl. 155. ZPP, a u svezi sa TDR 7.1. i TDR 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 148/09).

U odnosu na ostala postavljena pitanja reviziju je valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Naime, prema odredbi st. 3. čl. 382. st. 2. ZPP u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U sadržaju revizije u odnosu na drugo i osmo postavljeno pitanje nema određeno naznačenih podataka iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da bi u istoj ili sličnoj pravnoj stvari postojala različite (konkretne) odluke drugostupanjskih sudova, a niti da bi pobijana drugostupanjska odluka, u odnosu na postavljena pitanja, bila nepodudarna s nekom revizijskom odlukom.

Međutim, da bi podnositelj revizije ispunio pretpostavke dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, dakle, da je uz postavljena pitanja određeno izložio razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u reviziji nije dovoljno navesti samo da se radi o pitanju važnom osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Naprotiv, ako su u izvanrednoj reviziji izloženi razlozi u kojima revident samo iznosi svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, tada valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.

Prema tome, podnesena revizija u odnosu na treće i osmo postavljeno pitanje ne sadrži razloge iz čl. 382. st. 3. ZPP koji moraju biti određeno izloženim, stoga ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije, koje prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. moraju biti kumulativno ispunjene.

U odnosu na peto, šesto i sedmo postavljeno pitanje revident se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je predmet spora utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu. Dakle, radi se o različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u odnosu na konkretnu odluku u ovom postupku, pa stoga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Radi navedenog revizije je i u odnosu na ova postavljena pitanja valjalo odbaciti kao nedopuštene na temelju odredbe čl. 392.b st. 2.-3. i 5. ZPP.

Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP).

Zagreb, 12. veljače 2019.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.