II Rev-225/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-225/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Ivana Mikšića, Katarine Buljan, Ljubice Munić i Borisa Guttmanna, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. d.d. P., zastupanog po punomoćniku Lj. K., odvjetnici u P., protiv tuženika P. k. p. P., zastupan po punomoćniku S. G., odvjetniku u L., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1812/97 od 28. travnja 1998. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci br. P-2214/95 od 20. ožujka 1997. godine, u sjednici održanoj 01. listopada 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija i dopuna revizije kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1812/97 od 28. travnja 1998. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Rijeci br. P-2214/95 od 20. ožujka 1997. godine kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju kunsku protuvrijednost 16,502.000 LIT po srednjem tečaju (LIT) Narodne banke Hrvatske na dan isplate sa zateznom kamatom po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge (LIT) po viđenju počev od 29. lipnja 1990. godine do isplate, te naknaditi tužitelju parnični trošak od 3.910,00 kn.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz svih revizijskih razloga (čl. 385. st. 1. toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku – "Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) predloživši ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno njeno preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija i dopuna revizije nisu osnovane.

Obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega ne stoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje.

Na druge bitne povrede parničnog postupka osim paušalnog pozivanja na njih revident ne upire, a kako ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu 16,502.000 LIT s osnova izvršenog plaćanja u inozemstvu za tuženika od strane tužitelja.

Ocjenom provedenog postupka nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužitelj u svoje ime a za račun tuženika uvezao od talijanske firme F. boju za mramor,

- da je za uvezenu robu talijanska firma isporučila račun tužitelju na iznos od 16,502.000 LIT plativo do 29. lipnja 1990. godine,

- da je tužitelj izvršio plaćanje tog iznosa inozemnoj firmi

- da se "Protokolom" sklopljenim među strankama 08. listopada 1992. godine tuženik obvezao tužitelju isporučiti keramičke pločice u vrijednosti plaćenog iznosa inozemnoj firmi,

- da tuženik nije postupio u skladu sa potpisanim "Protokolom".

Temeljem prednjih utvrđenja pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je sklapanje "Protokola" od 08. listopada 1992. godine predstavljalo priznanje duga od strane tuženika, kojim je tuženik priznao svoj dug prema tužitelju na ime plaćenog iznosa od 16,502.000 LIT s osnova uvezene robe. Takvim priznanjem duga od strane tuženika prekinuto je zastarjevanje ovog potraživanja (čl. 387. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), pa obzirom na datum podnošenja tužbe u ovom sporu (11. srpnja 1995. godine) pravilno je ocijenjeno da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom (čl. 374. ZOO).

Bez osnova tuženik i sada u reviziji ustraje u tvrdnji da bi sklapanjem "Protokola" bila izvršena obnova (novacija) tuženikove obveze (i time njegova obveza plaćanja bila ugašena prema tužitelju), obzirom da u smislu odredbe čl. 348. st. 2. ZOO-a sporazum kojim se mijenja odredba o načinu ispunjenja obveze nema značaj obnove.

Pogrešno je pravno stajalište tuženika da bi "Protokol" sklopljen među strankama prestavljao tužiteljevo preuzimanje duga tuženika u smislu odredbe čl. 446. ZOO-a, čime da bi njegova obveza otpala. Ovo stoga što u odnosu na inozemnu firmu od koje je uvezena sporna roba tuženik i nije figurirao kao dužnik, već tužitelj, koji je obvezu i ispunio temeljem ispostavljene mu fakture (robu je uvezao kao komisionar: u svoje ime a za račun tuženika). Zato, kada tuženik formalno nije bio dužnik inozemnoj firmi, sklapanjem "Protokola" tužitelj nije mogao preuzeti njegov dug. Naprotiv radilo se o priznanju duga kojeg je tuženik imao prema tužitelju.

Kako je dakle prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, trebalo je reviziju i dopunu revizije odbiti, te odlučiti kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 01. listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

mr. Jasna Brežanski, v.r.