I Kž-331/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 331/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, mr. Branka Zmajevića i Neve Šibl, kao članova vijeća i savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D.J., zbog kriv. djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 29. ožujka 1995. godine br. K-106/94, u sjednici održanoj 31. kolovoza 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske I.M.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. D.J. i potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

U uvodu citiranom presudom prvostupanjskog suda oglašen je opt. D.J. krivim zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 1. KZRH i po tom propisu osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, u koju je uračunato vrijeme što ga je optuženik proveo u pritvoru od 10. svibnja do 17. lipnja 1994. godine, a izrečena mu je i sigurnosna mjera obveznog liječenja alkoholičara iz čl. 60. OKZRH.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik po braniteljici T.F. -G., odvjetnici iz B..

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači i optuženiku izrekne strožu kaznu.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnim sankcijama - kako se to navodi u uvodu žalbe, a u stvari se žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnim sankcijama - kako to proizlazi iz obrazloženja žalbe. Predlaže da se pobijanu presudu preinači u pravnoj oznaci djela i izrekne da je on počinio krivično djelo iz čl. 40. st. 4. KZRH, te da mu se izrekne uvjetnu osudu ili kaznu zatvora u kraćem trajanju ili da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Očitujući se o podnesenim žalbama, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se uvaži žalbu državnog odvjetnika, a optuženikovu žalbu odbije kao neosnovanu.

Žalbe nisu osnovane.

Naime, kako je to gore već navedeno, optuženik je uvodno istakao među inima žalbene osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Te osnove nisu i obrazložene jer ono što se tvrdi i obrazlaže u žalbi predstavlja prigovore na pravilnost činjeničnog utvrđenja suda, pa stoga i čini samo žalbenu osnovu pogrešno, a ne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovo iz razloga - što se ni ne tvrdi da neke odlučne činjenice nisu raspravljene i utvrđene, da neki potrebiti dokazi nisu izvedeni niti se u tom pravcu predlažu bilo kakvi daljnji dokazi.

Međutim, u povodu podnesenih žalbi, ovaj sud je ispitao prvostupanjsku presudu na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP i nije našao bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. ZKP na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti, a ni povreda krivičnog zakona iz čl. 355. ZKP na optuženikovu štetu.

Neosnovano se žale i državni odvjetnik i optuženik zbog pogrešno, a državni odvjetnik još i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ustrajući kod stanovišta da se u djelatnostima optuženika stječu bitna obilježja krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, državni odvjetnik tvrdi da već iz činjenice koje proizlaze iz optuženikove obrane - da je nakon svađe i međusobnog udaranja šakama, oštećenik otišao po sjekiru govoreći da će optuženika ubiti i sasjeći - trebalo zaključiti da je optuženik, nabacivanjem sjekire na oštećenika, postupao s eventualnim umišljajem na lišenje života jer "da je ponašanje oštećenika kod njega izazvalo kontraefekt tj. da uzvrati istom mjerom, što će reći da oštećenika ubije". Tako je po stanovištu državnog odvjetnika prvostupanjski sud pogrešno ocijenio optuženikovu obranu, jer da je optuženik nakon učinjenog djela pobjegao od kuće, "te se u strahu skrivao, očito misleći da je brata ubio", a i liječnik vještak dr. M. je iskazao da se na opisani način i utvrđenim sredstvom (nabacivanje sjekire) može zadati teška i po život opasna povreda.

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje državni odvjetnik vidi u tome što sud prvoga stupnja nije saslušao u svojstvu svjedoka, navodno očevica B.D., već je taj dokazni prijedlog odbio, iako i iz fotoelaborata proizlazi da je intenzitet sukoba između optuženika i oštećenika bio znatno veći nego što je to sud utvrdio.

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik, pak tvrdi da je on postupao na mah, jer je zbog bratovljevog postupanja - napada i prijetnji - doveden u stanje jake razdraženosti, pa da se u njegovoj djelatnosti može raditi eventualno samo o krivičnom djelu iz čl. 40. st. 4. KZRH.

Obrazlažući ovo stanovište i žalbenu osnovu, u ovoj žalbi se ponavlja optuženikovu obranu i također na nju ukazuje.

Međutim, suprotno izloženim tvrdnjama i stanovištima žalitelja, prvostupanjski sud je i potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, iz kojih proizlazi da se u postupanju optuženika stječu upravo bitna obilježja krivičnog djela iz izreke pobijane presude, za što je dao valjane i dostatne razloge, sadržane u njenom obrazloženju.

Prije svega treba reći da time što je sud prvoga stupnja odbio prijedlog optužbe da se sasluša u svojstvu svjedoka B.D., za kojega odista nema nikakvih podataka u spisu predmeta da bi bio svjedok očevidac, činjenično stanje nije ostalo manjkavo utvrđeno, jer je po stanovištu žalbe državnog odvjetnika sporan samo optuženikov umišljaj, za koji ovaj žalitelj tvrdi da je bio upravljen na lišavanje života oštećenika, da bi optuženik, bacajući sjekiricu u oštećenika pristao i na njegovu smrt. O tome, optuženikovom subjektivnom odnosu prema djelu, predloženi svjedok, pa makar bio i očevidac, ne može znati. Jednako tako, ni intenzitet sukoba između optuženika i oštećenika, sam po sebi, ne može upućivati na drugačiji zaključak od onoga koji je izveo prvostupanjski sud, a napose kada se pravilno ocjene izvedeni dokazi, među kojima i obrana optuženika, na koju i žalitelj ukazuje, a što je sve prvostupanjski sud ispravno analizirao i savjesno i objektivno ocijenio.

Kako je već na temelju optuženikove obrane i izvedenih dokaza prvostupanjski sud dovoljno raspravio i utvrdio sve relevantne činjenice, onda je pravilno postupio kada je odbio daljnji dokazni prijedlog državnog odvjetnika da se sasluša gore spomenuti svjedok.

Stoga ne egzistira žalbeni prigovor na potpunost činjeničnog utvrđenja.

Neosnovani su prigovori obiju stranaka koji se odnose na pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog pobijanom presudom. Siptomatično je to - da oba žalitelja, a u potkrijepu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, polaze od optuženikove obrane, na koju ukazuju i, dakako, izvode svoje zaključke. Nasuprot tome, stoji logičan, izuzetno uvjerljiv i životan zaključak suda prvoga stupnja da je optuženik pristao samo na nanašanje teške tjelesne povrede oštećeniku, nikako ne i da bi pristao na njegovu smrt. Takav zaključak ne dovodi u sumnju ni činjenica što se odnosnom sjekiricom može, inače, nanijeti i teža i po život opasna povreda, kako i činjenica što je optuženik, vidjeći da je pogodio brata, ali i da je brat otišao u kuću, pobjegao. On to čini u strahu da je brata i ozlijedio, kako je to sam objasnio, a ne da ga je i ubio, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi državnog odvjetnika.

Optuženik nije postupao na mah, kako se to s druge strane tvrdi u njegovoj žalbi.

Naime, on i oštećeni su se prepirali, pa i fizički obračunavali, razišli se i optuženik je sa udaljenosti od oko 15 m bacio prema oštećeniku sjekiricu i pogodio ga u zatiljni dio glave. Ne može se stoga reći da je on bio doveden u stanje jake razdraženosti i prepasti bez svoje krivnje - u objektivnom smislu. To ne proizlazi ni iz njegove obrane date tijekom glavne rasprave, a upravo je ta obrana - kako je to već gore istaknuto valjano analizirana i ocijenjena.

Kako je, dakle, prvostupanjski sud i potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, to su žalbe stranaka, s izloženim prigovorima na to stanje, ocijenjene kao neosnovane.

Žalbe stranaka nisu osnovane ni zbog odluke o kazni, a optuženikova još ni zbog odluke o izrečenoj mu sigurnosnoj mjeri.

U stvari, žalitelji ni ne tvrde da sud prvoga stupnja nije imao u vidu neku činjenicu ili okolnost koja bi bila od utjecaja na izbor i visinu krivične sankcije, osim što - ovisno o osobi žalitelja - prigovaraju vrednovanju utvrđenih okolnosti, a što je bez ikakvog osnova.

Istina, državni odvjetnik tvrdi da izrečena kazna optuženiku "ne odgovara težini djela, ličnosti počinioca i okolnostima pod kojima je djelo počinjeno", no s obzirom na zaprijećenu kaznu i upravo težinu djela, kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci je primjerena, imajući pri tome u vidu olakotne okolnosti, koje je ispravno utvrdio i cijenio prvostupanjski sud. Optuženik je neosuđivan, duševno zaostala osoba, kritične zgode je bio u pijanom stanju s bitno smanjenom uračunljivošću, izvršenju djela je doprinio oštećenik, pa je izrečena kazna, suprotno stavu državnog odvjetnika, primjerena i ličnosti optuženika i okolnostima pod kojima je predmetno djelo počinio.

Iz navedenih razloga, ni optuženikova žalba zbog odluke o kazni nije osnovana, jer će se upravo kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci moći postići svrha kažnjavanja predviđena u čl. 31. u svezi s čl. 4. st. 2. OKZRH.

Konačno, sigurnosna mjera obveznog liječenja alkoholičara iz čl. 60. OKZRH, izrečena optuženiku, u svemu je pravilna i zakonita, a u pobijanoj presudi i dostatno obrazložena.

Stoga je obje žalbe trebalo odbiti i potvrditi presudu suda prvoga stupnja na temelju čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 31. kolovoza 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.