IV Kž-15/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž-15/1997-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. I. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 58. KZRH i dr., odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja S. K. podnijetoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 28. siječnja 1997. godine broj Kio-422/95 (Kv-380/96), u sjednici održanoj dana 7. rujna 2000. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba oštećenika kao tužitelja S.K.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, a nakon izjavljenog neslaganja istražnog suca sa zahtjevom za provođenje istrage, izvanraspravno vijeće suda prvog stupnja odbilo je zahtjev za provođenje istrage oštećenika kao tužitelja S.K. protiv okr. I.B., D.V., A.B. i A.Č. zbog kaznenog djela iz čl. 58. KZRH, čl. 106. KZRH, čl. 215. st. 3. KZRH, čl. 108. KZRH, čl. 219. KZRH i čl. 221. KZRH, kao neosnovan. Protiv tog rješenja osobnu žalbu podnio je oštećenik kao tužitelj, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odredi provođenje istrage protiv okrivljenika, sukladno podnijetom zahtjevu.

Žalba oštećenika kao tužitelja nije osnovana.

Obrazlažući svoju žalbu oštećenik kao tužitelj, između ostalog, ističe da je sud prvog stupnja pri donošenju pobijane odluke zanemario stupanj osnovane sumnje da su osumnjičenici I.B., D.V., A.B. i A.Č. počinili kaznena djela koja im se zahtjevom za provođenje istrage stavljajz na teret ili kako se to posebno u žalbi navodi, nedvojbene dokaze da su ti osumnjičenici najmanje počinili kazneno djelo povrede prava na podnošenje pravnog sredstva, te ovjerili neistiniti sadržaj, sve u svezi s pokušanom registracijom Javnog poduzeća T.S.

Pritom se žalitelj poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3. svibnja 1995. godine U- 166/92 prema kojoj se takvo javno poduzeće može baviti samo djelatnošću uređenja i održavanja tržnice na malo, ali ne i drugom gospodarskom djelatnosti zbog čega niti ne podliježe odredbama Zakona o pretvorbi, i to njenom čl. 2.

Istovremeno žalitelj smatra da se Upravni sud Republike Hrvatske pogrešno oglasio nenadležnim u povodu njegove tužbe radi poništenja nezakonite odluke o smjenjivanju direktora poduzeća i o imenovanju novog v.d. direktora, a u tom sklopu je i Viši trgovački sud Republike Hrvatske dao svoje mišljenje da se u konkretnom slučaju ipak radi o upravnom sporu, što je sve protivno stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 1991. godine.

Suprotno tako izloženim tvrdnjama i stajalištu žalitelja, izvanraspravno vijeće suda prvog stupnja po nalaženju ovog drugostupanjskog suda ispravno je zaključilo da ne postoji osnovana sumnja da bi osumnjičenici I.B., D.V., A.B. i A.Č., ovi potonji kao članovi Upravnog odbora T.S. počinili kaznena djela iz čl. 58., 206., 215., 208., 219., i 221. KZRH koja se tim zahtjevom za provođenje istrage stavljaju na teret, a što je valjano i obrazložio, smatrajući pritom da ukoliko je takvu spornu odluku donijela Skupština Općine S. i tu odluku objavila, a žalitelj smatra da je takovom odlukom Skupštine povrijeđeno njegovo pravo, onda doista samo u upravnom postupku može tražiti zaštitu svog prava.

Pritom, treba reći, da je pogrešno daljnje stajalište žalitelja da sud prvog stupnja pri ispitivanju postoje li uvjeti za pokretanje istrage iz čl. 148. st. 1. ZKP ne, može imati u vidu samo onu dokumentaciju i prikupljene podatke u zahtjevu za provođenje istrage već, treba prikupiti sve relevantne dokaze, jer do tih dokaza ne može doći žalitelj.

Naime, izvanraspravno vijeće suda prvog stupnja pored prikupljenih podataka i obavijesti priloženih u zahtjevu, koristilo se i priloženom dokumentacijom, ali svakako i obranom onih osumnjičenika koji su dali svoje obrane, i to osumnjičenih A.Č., A.B. i D.V., dok su se osumnjičeni I.B. i M.P. branili šutnjom.

Iz obrana osumnjičenih Č., B. i V. proizlazi da su odlukom tadašnjeg Izvršnog vijeća Općine S. 1992. godine imenovani članovima Upravnog odbora državnog poduzeća T.S. a potom T. Svo troje osumnjičenika u svojstvu člana Upravnog odbora učestvovali su u radu sjednice Upravnog odbora, o čemu su uredno vođeni zapisnici.

Ona odlučna činjenica koja proizlazi iz obrana ovih osumnjičenika odnosi se na podatak da se T.S. , u vrijeme kada su oni bili članovi Upravnog odbora tržnice, reorganizirala kao novo poduzeće, u novim uvjetima, u skladu sa zakonskim propisima. Na opisani način sva komunalna poduzeća u S., pa tako i T.S. postala su javna komunalna poduzeća u vlasništvu Grada S., zbog čega takva poduzeća nisu išla u pretvorbu, već su na temelju opisane reorganizacije postali javna poduzeća u vlasništvu Grada S.

Istovremeno iz obrana osumnjičenika proizlazi da je oštećenik kao tužitelj na jednoj od sjednica Upravnog odbora Javnog poduzeća T.S. razrješen dužnosti direktora T. , te na njegovo mjesto kao vršitelj dužnosti postavljen je M.P., ali uz prethodno pribavljenu suglasnost tadašnjeg Izvršnog vijeća Grada S.

O povlačenju punomoći pojedinim odvjetnicima nije raspravljao Upravni odbor T. , već je to ušlo u nadležnost poslova rukovođenja poslovodnog organa tvrtke, dakle, ne osumnjičenika.

Iz svega izloženog proizlazi, dakle, da je preregistracija društvenog poduzeća T.S. u Javno poduzeće T.S. izvršena na temelju zakonite odluke Upravnog odbora koji je opet radio na temelju preporuke Izvršnog vijeća Općine S., odnosno tada već Grada S., zbog čega je preregistracija T. izvršena sukladno zakonskim propisima, a do smjene direktora došlo je također u skladu sa zakonskim propisima i drugim podzakonskim aktima, pri čemu iz priložene dokumentacije ne proizlazi da bi se u tom postupku registracije Upravni odbor, preko svojih članova, koristio lažnom dokumentacijom.

Iz izloženih razloga nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u odnosu na kaznena djela iz čl. 58., 206., 215., 208., 219., i 221. KZRH, a u tom sklopu treba reći da je oštećenik kao tužitelj pokrenuo upravni spor smatrajući da mu je povrijeđeno njegovo pravo odlukom upravnog organa koji još uvijek teće, i kojim će se u konačnici riješiti nastali spor između stranaka ovog kaznenog postupka.

Na temelju svega naprijed izloženog s pravom izvanraspravno vijeće suda prvog stupnja, odlučujući povodom izjavljenog neslaganja istražnog suca sa zahtjevom oštećenika kao tužitelja za provođenje istrage, nalazi da nema dovoljno osnovane sumnje da bi osumnjičenici počinili odnosna kaznena djela koja su predmet zahtjeva, zbog čega je taj zahtjev i odbijen kao neosnovan, kada prikupljene obavijesti i podaci u spisu, te obrane, osumnjičenih A.B., D.V. i A.Č., za sada, ne daju onu osnovanu smnju određenog stupnja vjerojatnosti o učinu kaznenih djela koja se zahtjevom za provođenje istrage ovim osumnjičenicima stavljaju na teret, a koja bi bila dostatna da se protiv osumnjičenika vodi kazneni postupak.

Stoga, žalbenim navodima oštećenika kao tužitelja nije dovedena u pitanje ispravnost i zakonitost pobijanog rješenja, pa je trebalo žalbu oštećenika kao tužitelja odbiti kao neosnovanu, te na temelju čl. 398. st. 3. ZKP/97. odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 7. rujna 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Katica Jelić, v.r.