III Kr-177/2008-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 177/08-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. T. S. zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 4. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda Bujama od 20. siječnja 2006. broj K-181/04 i presuda Županijskog suda u Puli od 12. rujna 2008. broj Kž-413/07, u sjednici održanoj 10. lipnja 2009., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragu Marincela,

p r e s u d i o j e :

Odbija se zahtjev os. T. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Bujama od 20. siječnja 2006. broj K-181/04, preinačenom presudom Županijskog suda u Puli od 12. rujna 2008. broj Kž-413/07, T. S. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01.) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci.

Osuđenik je po branitelju, odvjetniku N. B., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude ne navodeći zakonske osnove, ali iz sadržaja prijedloga da istu pobija zbog povrede kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i članka 388. stavka 115/06.) te povreda u žalbenom postupku odredaba kaznenog postupka iz

1. te članka 391. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, a predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe, podredno „da se osuđeniku odredbi blaža vrsta kaznene sankcije (uvjetna osuda)“.

III Kr 177/08-3

Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 428. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđeni T. S. u zahtjevu ističe da je u opisu radnje djela za koje je osuđen navedeno da je on vozilom kojim je kritične zgode upravljao naletio na moped kojim je upravljao M. V. „koji je krećući se u istom pravcu prethodno ne dajući nikakav znak, u raskrižju skretao u lijevo“. Smatra da je takva oštećenikova radnja bila „samo i isključivo (…) primarni uzrok nezgode“, a da osuđenikova vožnja „nije primarni uzrok radi kojeg je došlo do nezgode, već inducirani u smislu da vožnja okr. (makar i neprilagođena!) ne bi uopće niti posredno bila uzrokom da nije bilo protupravne radnje oštećenika!“ te da je „radnja osuđenika (…) nebitna u smislu zakonskog opisa djela iz spomenutog zakonskog članka, jer nije uzrokom nezgode“.

Suprotno ovim tvrdnjama, pravilno su sudovi prvog i drugog stupnja zaključili da se u osuđenikovim radnjama, opisanima u izreci prvostupanjske presude, stječu svi bitni subjektivni i objektivni elementi bića kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavka 4. Kaznenog zakona. Naime, u činjeničnom opisu radnje tog kaznenog djela navedeno je kao uzrok naleta vozilom na motociklistu osuđenikovo postupanje „protivno odredbi čl. 26. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama“ jer „brzinu kretanja vozila nije prilagodio kolniku zavoja i neposrednoj blizini raskrižja, uslijed čega ni kočenjem te skretanjem ulijevo nije uspio izbjeći nalet na moped“. Dakle, jasno je opisano osuđenikovo ponašanje koje je dovelo do naleta vozilom kojim je upravljao na motociklistu koji je zadobio povrede od kojih je i preminuo. Doprinos oštećenika koji se sastojao u opisanom nepropisnom skretanju ulijevo, prema prihvaćenoj teoriji ekvivalencije, ne isključuje uzročnost osuđenikovih radnji. Naime, prema toj teoriji, uzročne su sve radnje koje su pridonijele nastanku posljedice i sve su one s kaznenopravnog stajališta jednako vrijedne. Pojedina radnja ne mora biti isključivi uzrok posljedice, već je dostatno da bude njen suuzrok, a da joj se ona ima pripisati.

Upravljajući vozilom nepropisnom brzinom, neprilagođenom uvjetima na kolniku, osuđenik je stvorio opasnu situaciju koja se i realizirala najprije ugrožavanjem prometa, a onda i zadavanjem u naletu vozilom na moped oštećeniku povreda uslijed kojih je i preminuo. Stoga nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. Zakona o kaznenom postupku.

Osuđeni T. S. u zahtjevu tvrdi da je drugostupanjski sud nepravilno postupio kada je preinačio prvostupanjsku presudu kojom mu je bila izrečena uvjetna osuda na način da ga je osudio na kaznu zatvora, jer da je takvu odluku donio „temeljem nepravilnog i nezakonitog revidiranja činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja“ odnosno „bez glavne rasprave i izvođenja dokaza“.

Suprotno ovim tvrdnjama osuđenika, drugostupanjski sud nije sam utvrđivao činjenice značajne za odluku o kaznenoj sankciji, već je na temelju onih činjenica koje je sud prvog stupnja našao utvrđenima, a drugačije ih ocijenivši, donio presudu kojom je preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kaznenoj sankciji. Dakle, drugostupanjski je sud, kako to

III Kr 177/08-3

nastavno navodi i sam osuđenik, „na drugačiji način (…) utvrdio značaj i doseg olakotnih i otegotnih okolnosti koje je utvrdio prvi Sud“. Naime, Županijski sud u Puli je u drugostupanjskoj odluci protek vremena od počinjenja djela (čiji trenutak je nedvojbeno utvrdio prvostupanjski sud) do presuđenja, otklonio kao olakotnu okolnost, kakvom je to razdoblje cijenio sud prvog stupnja. Pritom drugostupanjski sud nijednu činjenicu nije utvrdio drugačije od prvostupanjskog suda, nego je samo izrazio shvaćanje o tome treba li taj protek vremena cijeniti olakotnim ili ne. I visoki stupanj pogibeljnosti kaznenog djela, čije elemente sud drugog stupnja nije utvrdio drugačijima od onih opisanih u prvostupanjskoj presudi (prihvatio je utvrđenje tog suda da je osuđenik vozio brzinom od oko 80 km/h) cijenio je otegotnom okolnošću. Pritom valja istaći da se, suprotno navodima iz zahtjeva osuđenika, ovdje nije radilo o ocjeni elementa kaznenog djela kao otegotne okolnosti, već o uzimanju u obzir stupnja povrede propisa o sigurnosti prometa na cestama odnosno činjenice da je osuđenik, osim što je vozio brzinom neprilagođenom konkretnim prometnim uvjetima, prekoračio i brzinu kretanja koja je na tom dijelu kolnika bila ograničena na 60 km/h.

Dakle, sud drugog stupnja bio je ovlašten drugačije ocijeniti činjenice koje je utvrdio prvostupanjski sud u smislu njihovog značaja kao olakotnih ili otegotnih okolnosti, pa nije u žalbenom postupku počinjena povreda odredbe kaznenog postupka iz članka 388. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku.

Osim toga, sud drugog stupnja u svojoj je odluci dao razloge zbog kojih je osuđenog T. S. osudio na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci odnosno razloge zbog kojih je našao da nema osnova za primjenu uvjetne osude (5. i 6. odlomak na 3. stranici pisane presude), pa nije u žalbenom postupku počinjena povreda odredbe kaznenog postupka iz članka 391. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku.

Konačno, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se, prema članku 425. stavku 1. i članku 427. Zakona o kaznenom postupku, podnijeti samo zbog povreda zakona, a ne i zbog razloga navedenih u članku 370. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku odnosno zbog odluke o kaznenoj sankciji, pa preostali navodi zahtjeva osuđenika nisu niti razmatrani u ovoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih osuđeni T. S. pobija pravomoćnu presudu, valjalo je na temelju članka 421. u vezi s člankom 429. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 10. lipnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.