Legislator Case Law & Legislation
Revr-1573/2010-2 AI generated

Croatian Supreme Court partially allowed attorney fee difference claim but dismissed review on legal basis question.

Case Number Revr-1573/2010-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially accepted the review by overturning lower court rulings on the calculation of attorney fee differences due to incorrect application of the Law on the Status of Prosecutors. While the court found the lower courts erred in retroactively applying government decrees instead of the Law on the Status of Prosecutors, it rejected the review regarding the specific legal basis for the calculation coefficient. Consequently, the case was remanded to the first-instance court for a new trial on the fee difference and costs.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 2. ZPP; čl. 395. st. 2. ZPP: A review is admissible only if it specifies a legal issue crucial for uniform law application and equality, providing reasoned arguments; otherwise, the review is inadmissible.

Keywords

AI generated
Law on Status of Prosecutors attorney fee difference retroactive application admissibility of review uniform application of law remand for retrial civil procedure law

Cited Legislation

AI generated

Cited Case Law

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Revr 1573/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak Radej, predsjednice vijeća, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga, Gordane Jalšovečki i Đure Sesse, članova vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice V. H. iz Z., 2. tužiteljice Z. M. iz Z., 3. tužiteljice S. P. iz Z., 4. tužitelja D. D. iz S., 5. tužiteljice V. M. iz Z., 6. tužiteljice N. G. iz Z., 7. tužiteljice I. M. iz B., 8. tužiteljice J. Ž. iz Z., i 9. tužiteljice Lj. S. iz Z., svi zastupani po punomoćnici Lj. N., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Lj. N. i Z. N. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-2446/09 od 16. ožujka 2010., kojom su potvrđeni presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3449/05 od 9. veljače 2009. i rješenje istog suda i iste poslovne oznake od 4. rujna 2009., u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2011.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se djelomično revizija tuženice i ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-2446/09 od 16. ožujka 2010., i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3449/05 od 9. veljače 2009. i rješenje istog suda i iste poslovne oznake od 4. rujna 2009. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljima razliku plaće u bruto novčanim iznosima i to: 1. tužiteljici V. H. 15.627,98 kn, 2. tužiteljici Z. M. 24.840,38 kn, 3. tužiteljici S. P. 30.270,14 kn, 4. tužitelju D. D. 18.938,10 kn, 5. tužiteljici V. M. 36.069,36 kn, 6. tužiteljici N. G. 76.880,94 kn, 7. tužiteljici I. M. 26.045,50 kn, 8. tužiteljici J. Ž. 33.377,76 kn i 9. tužiteljici Lj. S. 30.300,48 kn, sve iznose sa zateznim kamatama pobliže označenim u izreci, te u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 97.905,00 kn i od 9.000,00 kn ili ukupno 107.805,00 kn, i u tom dijelu se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odbacuje se revizija u odnosu na pravno pitanje treba li sud navesti na temelju kojih materijalnopravnih odredaba je primijenio koeficijent i postotak posebnog dodatka prilikom izračuna razlike plaće.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljima na ime razlike plaće i naknade za civilna odijela i to: 1. tužiteljici V. H. 15.627,98 kn i iznos od 2.000,00 kn, 2. tužiteljici Z. M. 24.840,38 kn i iznos od 2.000,00 kn, 3. tužiteljici S. P. 30.270,14 kn i iznos od 2.000,00 kn, 4. tužitelju D. D. 18.938,10 kn, 5. tužiteljici V. M. 36.069,36 kn i iznos od 2.000,00 kn, 6. tužiteljici N. G. 76.880,94 kn i iznos od 2.000,00 kn, 7. tužiteljici I. M. 26.045,50 kn i iznos od 2.000,00 kn, 8. tužiteljici J. Ž. 33.377,76 kn i iznos od 2.000,00 kn i 9. tužiteljici Lj. S. 30.300,48 kn i iznos od 2.000,00 kn, sve sa zateznim kamatama pobliže označenim u izreci i da tužiteljima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 97.905,00 kn.

Rješenjem suda prvog stupnja od 4. rujna 2009. naloženo je tuženici naknaditi tužiteljima daljnji parnični trošak u iznosu od 9.900,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđene su prvostupanjska presuda i rješenje.

Revizija je u odnosu na materijalnopravno pitanje osnovana, a u odnosu na postupovnopravno pitanje nedopuštena.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08) zbog rješenja materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja navodeći da je o materijalnopravnom pitanju odlučnom za donošenje odluke u ovom sporu revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, te da o postupovnopravnom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a ta pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže pobijanu i prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška tuženici, odnosno pobijanu i prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom.

Tuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja.

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP), koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08), u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kao zaposlenika Službe, a kasnije Agencije, da im tuženica isplati razliku plaće za razdoblje od veljače 2002. do lipnja 2003., te da im, osim 4. tužitelju D. D., isplati iznos od 2.000,00 kn svakom na ime naknade za kupnju civilnog odijela za 2001., sve sa zateznim kamatama pobliže označenim u izreci presude. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je u pobijanoj odluci zauzeo shvaćanje da je u smislu odredaba Zakona o državnim službenicima i namještenicima, Uredbe o nazivima radnih mjesta i složenosti poslova u državnoj službi i Uredbe o plaćama policijskih službenika zahtjev tužitelja osnovan, jer tužitelji u spornom razdoblju imaju pravo na plaću na temelju istih propisa kao i ostali službenici MUP-a, budući je Služba bila u sastavu MUP-a do 1. travnja 2002., kada je stupio na snagu Zakon o … službama, a nakon toga, pa do 31. svibnja 2003. (kada su raspoređeni na novo radno mjesto u skladu s čl. 39. tog Zakona) da su zadržali pravo na isplatu plaće kao službenici MUP-a. Visinu tužbenog zahtjeva smatra pravilno utvrđenom na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, koji je za izradu nalaza koristio rješenja o plaći od 1. lipnja 2003., kao jedini način utvrđivanja visine, jer tuženica nije donijela propise koji bi određivali koeficijente i nazive radnih mjesta tužitelja, pa s obzirom je na taj način povrijedila pravo tužitelja na plaću primjerenu poslovima tužitelja i obračunala plaću na temelju propisa koji nisu važili, tvrdnja tuženice o retroaktivnoj primjeni propisa za obračun plaće u utuženom razdoblju, utvrđena je neosnovanom.

Materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu čl. 382. st. 2. ZPP zbog kojeg tuženica podnosi reviziju je:

- imaju li tužitelji kao djelatnici Službe, a kasnije Agencije, u utuženom razdoblju od 1. veljače 2002. do 31. lipnja 2003. pravo na plaću na temelju odredaba Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj: 27/01), Uredbe o nazivima radnih mjesta i složenosti poslova u državnoj službi („Narodne novine“, broj: 37/01) i Uredbe o plaćama policijskih službenika („Narodne novine“, broj: 39/01), ili na temelju podzakonskih akata koje je donijela Vlada Republike Hrvatske na temelju Zakona o … službama Republike Hrvatske od 15. svibnja 2003. s primjenom od 1. lipnja 2003., a to su Pravilnik o unutarnjem redu agencije i Odluke o plaćama čelnika i drugih dužnosnika, službenih osoba i namještenika?

Postupovnopravno pitanje je: treba li sud navesti na temelju koje je materijalnopravne odredbe primijenio koeficijent i postotak posebnog dodatka prilikom izračuna razlike plaće tužitelja?

Tuženica smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio žalbu tuženice, kojom je tužiteljima visina plaće za utuženo razdoblje utvrđena retroaktivnom primjenom Pravilnika Agencije i Odluke Vlade Republike Hrvatske od 15. svibnja 2003.

Tuženica smatra da zauzeto pravno shvaćane nije podudarno s pravnim shvaćanjem koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama Revr-601/07 od 18. lipnja 2008. i Revr-232/08 od 4. veljače 2009., što dovodi do nejedinstvene primjene zakona i neravnopravnosti građana.

Revizija tuženice u odnosu na navedeno pravno pitanje je osnovana.

Zakonom o … službama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 32/02 i 38/02 – dalje: ZOSS) koji se primjenjuje od 1. travnja 2002., i to čl. 90. st. 2. propisano je da na dan početka primjene tog Zakona zaposlenici Ureda postaju zaposlenici agencije, a zaposlenici Službe postaju zaposlenici Agencije, te da će se rasporediti na poslove utvrđene pravilnicima o unutarnjem redu ovih službi, kao i to da nastavljaju sa radom na poslovima radnih mjesta na kojima su zatečeni na dan početka primjene tog zakona i zadržavaju plaću i dodatke na plaću do donošenja rješenja o rasporedu na poslove utvrđene pravilnicima o unutarnjem redu … službi, odnosno do donošenja rješenja o stavljanju na raspolaganje sukladno odredbi čl. 93. st. 1. tog Zakona.

Vlada Republike Hrvatske je 15. svibnja 2003. donijela Odluku o plaćama čelnika i drugih dužnosnika, službenih osoba i namještenika agencije, kao i Pravilnik o unutarnjem redu, a tužiteljima je od 1. lipnja 2003. (1. tužitelju), odnosno 1. kolovoza 2003. (4. tužiteljici) i 1. rujna 2003. (2., 3. i 5. tužiteljima) doneseno rješenje kojim su raspoređeni na radno mjesto, kao i posebno rješenje kojim je utvrđena veća plaća.

Slijedom izloženog sve do donošenja novog rješenja o rasporedu na radno mjesto, kao i o visini plaće koja su donesena na temelju navedenih podzakonskih akata Vlade Republike Hrvatske od 15. svibnja 2003. s primjenom od 1. lipnja 2003., na radnopravni status tužitelja se imao primijeniti Zakon o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj: 27/01) i to odredbe kojima su propisana prava, obveze, odgovornost i način utvrđivanja plaća državnih službenika i namještenika, zatim odredbe Uredbe o nazivima radnih mjesta i složenosti poslova u državnoj službi („Narodne novine“, broj: 37/01), te Uredbe o plaćama policijskih službenika („Narodne novine“, broj: 39/01), i to stoga što tužitelji imaju pravo da im se u spornom razdoblju isplaćuje plaća u visini na koju su imali pravo po odredbama tih propisa.

Kako dakle tužitelji prema odredbi čl. 93. st. 1. ZOSS zadržavaju plaću u onoj visini na koju su imali pravo prema gore citiranim propisima, to su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužiteljima za sporno razdoblje utvrdili visinu plaće retroaktivnom primjenom podzakonskih akata Vlade Republike Hrvatske od 15. svibnja 2003. koji se primjenjuje od 1. lipnja 2003. Takvo stajalište je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-601/07.

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa, sudovi nisu utvrđivali činjenice potrebne za pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP), djelomično prihvatiti reviziju tuženice, ukinuti nižestupanjske presude u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaće i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Iz sadržaja odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navede razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U odnosu na drugo pitanje tuženice, treba li sud navesti na temelju koje je materijalnopravne odredbe primijenio koeficijent i postotak prilikom izračuna razlike plaće, osim što se u reviziji formalno poziva na odredbu čl. 338. st. 4. ZPP nije određeno izložila razloge zbog kojih smatra da bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana pa u smislu citiranih odredaba nisu ispunjene pretpostavke za razmatranje revizije u odnosu na to pitanje i u tom dijelu revizija nije dopuštena.

Općenito navedeni razlozi zbog kojih tuženica smatra da bi se neko pitanje trebalo u konkretnom slučaju smatrati važnim u smislu čl. 382. st. 2. ZPP nisu dovoljni za dopuštenost revizije, jer zbog nedovoljne određenosti revizijski sud nije u mogućnosti niti ocijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u tom smislu.

S obzirom je ovaj sud djelomično ukinuo nižestupanjske presude, o troškovima postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci. (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zbog izloženog revizija tuženice djelomično je prihvaćena i djelomično je odbačena pa je na temelju odredaba čl. 395. st. 2. ZPP i čl. 392. st. 2. i 3. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 12. siječnja 2011.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.