Rev-1829/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1829/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Ivana Mikšića i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.P. iz Z., B., P.K. br. …, zastupanog po punomoćniku H.A., odvjetniku iz Z., protiv tuženice C. d.d. iz Z. - Filijala Z., Trg bana J.J. br. …, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 3. siječnja 1995. godine br. Gž-8030/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 4. svibnja 1994. godine br. Pn-4106/93, u sjednici održanoj dana 4. lipnja 1998.godine,

presudio je i riješio je:

Ukida se presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 3. siječnja 1995. godine br. Gž-8030/94 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 4. svibnja 1994. godine br. Pn-4106/93 u dijelu kojim je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen za iznos od 3.344,70 kn (3,344.700 HRD) s osnova tuđe pomoći i njege, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U preostalom dijelu revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati s naslova naknade štete iznos od 28.500,70 kn (28,500.701 HRD) s pripadajućom zateznom kamatom, kao i parnični trošak u iznosu od 2.649,00 kn (2,649.000 HRD).

Tužitelj je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 24.344,70 kn (24,344.700 HRD) kao i zahtjevom za isplatu zatezne kamate na iznos od 28.500,00 kn za razdoblje od 11. travnja 1994. do 3. svibnja 1994. godine.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja u dijelu kojim je odbijen s tužbenim zahtjevom za iznos od 24.344,70 kn, a tuženica u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 21.720,00 kn i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj u dijelu kojim je odbijen s tužbenim zahtjevom zbog

pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev (u pogledu glavne stvari) uz naknadu cjelokupnog troška postupka, podredno da se ukine.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Nije osnovana u dijelu kojim je tužiteljica odbijena s preostalim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete i to: za fizičke bolove preko iznosa od 6.000,00 kn, za strah preko iznosa od 5.000,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti preko iznosa od 12,000 kn i za naruženje preko iznosa od 4.000,00 kn.

Naime, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužitelj (star 24 godine u vrijeme ozljeđivanja) je u saobraćajnoj nesreći 19. 9. 1991. godine zadobio udarnokrvne podljeve i natučenje glave, razne razderotine lijeve strane lica sa zasječenom žlijezdom slinovnicom kao i prijelom s lijeve strane donje vilice.

Uslijed tih ozljeda tužitelj je trpio bolove jačeg intenziteta oko šest dana, srednji bolovi su trajali osam dana, manji bolovi oko dvadeset dana, a povremeno manji su se javljali daljnjih mjesec dana.

Jaki primarni strah uz akutnu psihičku reakciju potrajao je oko dva dana, a iza toga trpio je srednje jaki sekundarni strah kroz oko deset dana.

Trajne posljedice ozljeda smanjile su opću životnu i radnu sposobnost tužitelja za 10%, a vidljiv ožiljak na licu predstavlja manje naruženje.

Cijeneći posebnost konkretnog slučaja a to su karakter i težina zadobivenih ozljeda, intenzitet i trajanje fizičkih bolova, straha, opseg trajnih posljedica i njihovu pojavnost (detaljno opisani u obrazloženju prvostupanjske presude), kao i stupanj naruženosti, a imajući dakako u vidu životnu dob tužitelja po ocjeni i ovog suda gore navedene okolnosti ne opravdavaju dosuđene naknade nematerijalne štete po gore navedenim osnovama u visini iznad onih kako su ih utvrdili nižestupanjski sudovi.

U tom dijelu valjalo je stoga reviziju na temelju odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92 - ZPP) odbiti, jer nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužitelj je zahtijevao naknadu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 4.844,70 kn.

Sudovi su s tog osnova dosudili tužitelju iznos od 1.500,00 kn. Kako se dosuđena visina naknade za ovu štetu, a prema obrazloženju pobijanih presuda temelji na odredbi čl. 223. ZPP, to je valjalo u tom dijelu nižestupanjske presude ukinuti pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP, jer sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa odlučne činjenice nisu utvrdili.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda oštećenik ima pravo na naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege i onda kada mu je pomoć i njega pružana besplatno. Naknada se određuje po netto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružana bila sposobna pružati takvu uslugu i to prema cijenama kada je pomoć pružana (radi se o novčanoj materijalnoj šteti).

Ako takva osoba ne postoji visina naknade štete dosuđuje se prema slobodnoj ocjeni primjenom odredbe čl. 223. ZPP.

U nastavku postupka sud prvog stupnja će utvrditi odlučne činjenice i ovisno o tom utvrđenju u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva s osnova naknade štete za tuđu pomoć i njegu ponovno odlučiti.

U Zagrebu, 4. lipnja 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.