I Kž-182/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 182/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana i Primorac Vladimira kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin- Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt.

V. T., zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Splitu od 22. studenog 1988. broj K-22/88, u sjednici održanoj 13. lipnja 1991., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske

Kovačić mr.Vladimira,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba opt. V. T., preinačuje se pobijana prvostepena presuda u odluci o kazni, te se optuženik V. T., za krivično djelo zbog kojeg je oglašen krivim prvostepenom presudom, na temelju čl. 132. st. 1. KZH osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

Na temelju čl. 50. st. 1. KZ SFRJ optuženiku se u tu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. veljače 1988. do 1. ožujka 1988. g.

II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba optuženika, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom oglašen je krivim opt. V. T. zbog kriv. djela iz čl. 132. st. 1. KZH, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, pa je za to djelo na temelju istog zakonskog propisa osudjen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Na temelju čl. 50. st. 1. KZ SFRJ optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. veljače 1988. do 1. ožujka 1988. g. Na temelju čl. 98. st. 1. ZKP optuženik je dužan nadoknaditi troškove krivičnog postupka u iznosu od 5 dinara, te paušalni iznos od 5 dinara. Na temelju čl. 108. ZKP

I Kž 182/1991-3

oštećeniku je dosudjen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 3,2 dinara.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. V. T., po svom branitelju M. A., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, u stvari pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka te dosudjenom imovinskopravnom zahtjevu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javno tužilaštvo Hrvatske, vraćajući spise na temelju čl. 370. st. 2. ZKP, mišljenja je da je žalba optuženika osnovana samo u dijelu u kojem se pobija odluka o kazni, jer se kazna izrečena po prvostepenom sudu ukazuje prestrogom.

Kod istog mišljenja ostao je i sjednici prisutan zamjenik javnog tužioca Hrvatske Kovačić mr. Vladimir.

Žalba je djelomično osnovana.

Neosnovano optuženik pobija prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer nikakva takva povreda nije ostvarena pred prvostepenim sudom, a žalbeni navodi optuženika obrazlažu u tom smislu u stvari žalbeni osnov pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje u ovom je predmetu potpuno i u cijelosti pravilno utvrdjeno.

Naime, da je optuženik učinio inkriminirane mu radnje na način i pod uvjetima, kako je oglašen krivim, prvostepeni je sud ispravno utvrdio na temelju okolnosne analize obrane optuženika i rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka.

Povezujući iskaz oštećenika T. D., koji je okolnosno, opsežno, logično i životno uvjerljivo opisao sporni dogadjaj, sa iskazom svjedoka očevica S. I., te svj. Š. M., koji se u cijelosti medjusobno u bitnome nadopunjuju, imajući još u vidu i objektivne navode medicinske dokumentacije o povredama oštećenika, prvostepeni je sud ispravno zaključio da je optuženik doista učinio te radnje.

Budući da je optuženik u svom prvom iskazu pred istražnim sucem te na glavnoj raspravi naveo kako je napadač na oštećenika bio svjedok S. I., a u drugom iskazu pred istražnim sucem priznaje kako je to bio on sam, a ne taj svjedok, očigledno je da je optuženik u postupku iznio dvije verzije spornog dogadjaja, kako je to ispravno utvrdio prvostepeni sud.

Žalbeni prigovori optuženika da bi s obzirom na vremenski period samih dogadjaja krivično djelo mogao učiniti netko drugi, takodjer nisu osnovani. Prvenstveno se napominje da je činjenica vremenskog perioda tih dogadjaja, kraj ostalih rezultata provedenog dokaznog postupka u potpunosti neodlučna, budući da je oštećenik i bez obzira na svoju alkoholiziranost nesumnjivo prepoznao optuženika kao učinioca, te ga i opisao

I Kž 182/1991-3

svj. Š. M., što je potvrdio i svjedok očevidac S. I., a priznao i optuženik sam prilikom ispitivanja u drugom navratu pred istražnim sucem. Stoga je ispravan zaključak prvostepenog suda da je upravo optuženik bio napadač na ošt. T. D., ovo osobito jer nema nikakvih razloga zbog čega bi oštećenik lažno teretio optuženika, a štitio nekog trećeg.

Na temelju tako potpuno i pravilno utvrdjenog činjeničnog stanja prvostepeni je sud ispravno zaključio da su se u radnjama optuženika stekli svi bitni elementi kriv. djela razbojništva, za što ga je opravdano oglasio krivim, a ispravnom pravnom oznakom djela po čl. 132. st. 1. KZH nije povrijedjen krivični zakon.

Imajući u vidu težinu učinjenog krivičnog djela, osobito izraženu grubost postupanja optuženika (na što osobito ukazuju zadobivene povrede oštećenika, te okolnost da je optuženik i nakon učinjenog djela ponovno udarao oštećenika), i bez obzira na visinu vrijednosti otudjenog novca, kazna zatvora u ovom je slučaju jedina adekvatna sankcija.

Medjutim, s obzirom na činjenicu da je prvostepeni sud pogrešno cijenio optuženiku kao otegotno okolnosti da je učinio djelo što atakira na ličnost pojedinca, vrijedjanjem fizičkog i psihičkog integriteta, te nanašanjem boli (što sve ulazi u elemente bića krivičnog djela razbojništva), te očigledno podcijenio značaj ispravno utvrdjenih olakotnih okolnosti, mladosti i neosudjivanosti optuženika, te činjenicu da je tempore criminis bio smanjeno uračunljiv (ali ne bitno), kazna zatvora od dvije godine i šest mjeseci ipak je prestroga, takodjer imajući u vidu i protek vremena od učina djela.

Stoga je valjalo djelomičnim uvaženjem žalbe optuženika pobijanu presudu preinačiti i kaznu zatvora sniziti primjereno svim tim okolnostima. Po ocjeni ovog suda kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci u skladu je sa svim okolnostima ovog slučaja i podobna je za ostvarenje zakonom predvidjenih svrha kažnjavanja iz čl. 5. i 33. KZ SFRJ.

Na temelju čl. 50. st. 1. KZ SFRJ optuženiku je u tu kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kao u izreci ove drugostepene presude.

Budući da je optuženik oglašen krivim, prvostepeni ga je sud ispravno obvezao na temelju čl. 98. st. 1. ZKP da nadoknadi troškove krivičnog postupka, čija se visina žalbom niti ne dovodi u pitanje, kao uostalom niti odluka o imovinskopravnom zahtjevu koji je prvostepeni sud ispravno dosudio oštećeniku, jer su zato bile ostvarene sve zakonske pretpostavke.

Ispitujući prvostepenu presudu po službenoj dužnosti u smislu cl. 376. st. 1. ZKP nije nadjeno da bi bile učinjene povrede na koje pazi ovaj drugostepeni sud po službenoj dužnosti, pa je slijedom svih izloženih razloga valjalo odlučiti kao u izreci, na temelju čl. 381. st. 1. ZKP.

U Zagrebu, 13. lipnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

I Kž 182/1991-3

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.