Rev-x-165/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 165/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. S. iz Z., zastupanog po punomoćniku A. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Z. p. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnici S. P. M., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H., R. & p. iz Z., uz sudjelovanje u postupku C. o. d.d. iz Z., kao umješača na strani tuženika, zastupanog po punomoćnici K. T., diplomiranoj pravnici kod umješača, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2638/00-2 od 12. kolovoza 2003., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-5103/93-65 od 28. rujna 1999., u sjednici održanoj 6. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja te tuženika i umješača na strani tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade štete 101.832,00 kn te naknaditi mu parnični trošak od 21.647,94 kn, sve s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 28. rujna 1999. do isplate, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu „daljnjeg iznosa od 54.668,00 kn s zateznim kamatama računatim od presuđenja do isplate.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 13. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija tuženika nije osnovana.

Revizijski sud je revizijom osporenu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sve sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 84/08) i čl. 53. st. 4. u svezi čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11).

U reviziji je istaknut revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda (na koju revident ukazuje) iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP-a.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o uzrocima štetnog događaja s kojim tužitelj vezuje tužbeni zahtjev i tvrdi da se „na temelju dokaza izvedenih u postupku nije moglo utvrditi da tužitelj nije ni na koji način ovome pridonio“ - ali ni zaključiti da je šteta koju tužitelj trpi posljedica propusta zaštite na radu, te izražava shvaćanje o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema njegovom shvaćanju sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze) - a primjenu kojeg shvaćanja sugerira, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Uostalom, pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa time što je prvostupanjski sud ocijenio da je predmet spora već i provedenim dokazima dovoljno raspravljen da se o njemu može odlučiti, odnosno time što provedene dokaze nije tumačio sukladno shvaćanju tuženika, nije počinio povredu na koju revident ukazuje.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime naknade štete 101.832,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj ..., obavljajući poslove radnog mjesta - na organizaciji utovara i istovara robe u tvorničkom krugu tuženika i provodeći nalog rukovoditelja tuženika, naložio privatnom autoprijevozniku B. Š. da istovari s teretnog vozila robu koju je ovaj prethodno utovario i napusti prostor tuženika (obzirom je raspolagao vozilom nosivosti kojim tuženik nije dopuštao prijevoz njegove robe),

- da je B. Š., nakon što je postupio po zahtjevu tužitelja i istovario s vozila robu, vozilo ostavio u blizini ulaza u prostor tuženika - a sam ostao ispred porte, s time što je tužitelja, kada je zbog potrebe posla prišao porti i (time) prolazio kraj njega, bez da je ičime bio izazvan i bez opravdanog razloga odgurnuo prema kabini vozila - uslijed čega je tužitelj „skliznuo i pao“, zadobivši pritom udarno krvne podljeve i natučenje glave, potres i prignječenje mozga te prijelom zuba obrtača glave,

- da je zbog opisanih ozljeda životna aktivnost tužitelja (rođenog …) trajno umanjena za 45%, a trpio je fizičke boli jakog intenziteta „kroz 10 dana, srednjeg intenziteta kroz 10 dana te slabijeg intenziteta kroz 30 dana“, kao i strah „oko 2 dana jaki, pa strah srednjeg intenziteta kroz 10 dana“,

- da je po izlasku iz bolnice, u kojoj se liječio od zadobivenih ozljeda, tužitelj morao mirovati i trebala mu je „kroz 3 mjeseca tuđa pomoć i njega u opsegu od 450 sati rada“.

Sporno je u revizijskom stadiju pitanje odgovornosti za štetni događaj u kojemu je tužitelj nastradao: odgovara li za utuženu štetu tuženik kao poslodavac tužitelja.

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, koje se u revizijskom stadiju ne može preispitivati, nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili djelomično osnovanim i djelomično prihvatili uz osnovni i odlučni zaključak da tužitelj nije pridonio nastanku štete - i da je tuženik, obzirom se štetni događaj zbio na radu i u svezi rada tužitelja te u prostoru koji se koristio za njegov poslovni proces - i nije dokazao ijedan razlog koji bi ga oslobađao objektivne odgovornosti za štetne posljedice toga događaja, sada u obvezi tužitelju naknaditi svu štetu koju u svezi štetnog događaja trpi.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

Konkretna pravna situacija uređena je odredbom čl. 6. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 19/83, 17/86, 46/92 i 26/93 - dalje: ZZR-a), koja je bila na snazi u vrijeme štetnog događaja, a kojom je bilo propisano da je poslodavac u obvezi radniku naknaditi štetu zbog povrede, profesionalnog i drugog oboljenja radnika „ako ne dokaže“ da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju od odgovornosti (višom silom, radnjom i djelovanjem treće osobe i krivnjom radnika): dakle po načelu objektivne odgovornosti (bez obzira na svoju krivnju).

S prethodnim u svezi, a polazeći od prirode posla (organizatora i rukovodioca utovara i istovara robe) kojeg je tužitelj obavljao na radu kod tuženika - s kojim je poslom (budući je isporuka robe autoprijevoznicima uobičajena i redovna djelatnost tuženika, tako da su autoprijevoznici osobe s kojima je tužitelj nužno morao doći u kontakt u obavljanju svojih poslova) vezana mogućnost nastanka događaja o kojemu je riječ u ovome slučaju (u vidu izražavanja raznih oblika nezadovoljstva autoprijevoznika primljenim nalozima o nemogućnosti korištenja njihovih vozila za prijevoz tuženikovih proizvoda, i to sve u pokušaju tih autoprijevoznika da provode svoja shvaćanja), u okolnostima konkretnog slučaja ponašanje B. Š., kao privatnog autoprijevoznika, ima značaj dijela povećanog rizika kojemu je tužitelj bio konstantno izložen u obavljanju poslova koji su mu povjereni, i to dijela profesionalnog rizika - koji se mogao uvijek očekivati u tehnološkom procesu rada kod tuženika.

U tim prilikama postupak B. Š. nema karakter (kako to revident pogrešno drži) vanjskog događaja - do kojeg je kod tuženika došlo izvan i neovisno od tehnološkog procesa koji se kod tuženika odvijao i koji se tuženika nije ticao i prije nego je nastao (u svezi potrebe organizacije svoga poslovanja, kalkuliranja posebne zaštite, ponašanja zaposlenika), odnosno karakter radnje treće osobe - iz navedene odredbe čl. 6. ZZR-a, i za posljedice toga postupka odgovornost (po načelu uzročnosti) ima snositi (kako su to pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi) tužiteljev poslodavac: tuženik, a sve obzirom je šteta koju tužitelj u svezi toga postupka trpi i nastanku koje tužitelj nije pridonio uzrokovana u svezi tužiteljeva rada kod tuženika (tijekom te zbog obavljanja radnih zadataka i kao posljedica utjecaja tehnološkog procesa), dakle ne zbog izražavanja nezadovoljstva privatnog autoprijevoznika koji bi bio isključivo privatne naravi.

Slijedom izloženog, a budući su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi na temelju rezultata provedenog postupka utvrdili da tuženik nije dokazao (u smislu odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) postojanje bar jednog od navedenih uvjeta iz odredbe čl. 6. ZZR-a koji bi makar i djelomično isključili njegovu odgovornost za nastanak štete koju tužitelj trpi, pa (time) ni da je tužitelj pridonio nastanku te štete ili da je ova uzrokovana radnjom treće osobe, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u smislu navedenih odredbi čl. 1. i 6. ZZR-a tuženik u obvezi tužitelju naknaditi tu štetu.

Nadalje, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom odredaba čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a polazeći od toga da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja imao ... godina, odredili (imajući na umu prirodu i težinu ozljeda tužitelja, stupanj umanjenja životne aktivnosti, stupanj i trajanje fizičkih boli i straha, trajanje liječenja i dob tužitelja) primjerenu i pravičnu naknadu za duševne boli koje tužitelj trpi zbog umanjenja životne aktivnosti (100.000,00 kn) te zbog fizičkih boli koje je trpio u utvrđenom intenzitetu i trajanju (10.000,00 kn) i za pretrpljeni strah (8.000,00 kn).

Konačno, nižestupanjski sudovi su pravilno odredili i naknadu koja tužitelju pripada zbog troškova potrebne i pružane mu tuđe njege i pomoći.

Stoga, a budući iz svega izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 6. ožujka 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.