Revt-144/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 144/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja J. T. d.o.o. iz K. S., zastupanog po punomoćnicima V. G. K. i I. R., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u S., protiv tuženika B.-B. d.d. S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-325/07-9 od 20. siječnja 2010., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-1124/04 od 31. svibnja 2006., u sjednici održanoj 3. prosinca 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Splitu broj P-1124/04 od 31. svibnja 2006. naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 413.148,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. svibnja 2003. pa do isplate, dok je rješenjem istog broja i datuma utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 191.870,46 kn kao i za zakonske zatezne kamate na iznos od 413.148.00 kn za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 7. svibnja 2003. i naloženo tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 74.926,00 kn.

Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-325/07-9 čnja 2010. preinačena je navedena presuda i rješenje tako da je odbijen tužbeni od 20. sije

zahtjev tužitelja i tuženiku priznat trošak od 2.500,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezinu preinaku i usvajanje tužbenog zahtjeva.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i smo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Budući da je drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tužitelja, ocijenio sve odlučne žalbene navode davši za njih valjane razloge a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, to nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa 413.148,00 kn koji iznos tužitelj potražuje s osnova poreza na promet za obavljene usluge u 1996. i 1997., a koji porez je po nalazu Porezne uprave tužitelj morao platiti. Naime, tužitelj je bio kooperant tuženika te je izvodio radove na brodovima koji su bili naručeni od stranog investitora pri čemu je tuženik tužitelju vratio račune u kojima je bio uračunat porez na promet u iznosu od 10% uz napomenu da on nije u obvezi plaćanja tog poreza. Nakon toga, tužitelj je tuženiku ispostavio nove račune bez poreza koje je tužitelj platio ali je Porezna uprava u listopadu 1997. utvrdila obvezu tužitelja za plaćanjem poreza na promet.

U ovoj fazi postupka, sporno je pitanje je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

Sud je prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev, zaključivši da je tuženik dopisom od 13. veljače 2001. priznao dug i time u skladu sa čl. 387. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje; ZOO) prekinuo tijek zastare.

Pored ocijene da stranke ugovorom nisu ni predvidjele zaračunavanje poreza, sud drugog stupnja zaključuje da tuženik dopisom od 13. veljače 2001. nije priznao dug pa posljedično tome, nije niti došlo do prekida tijeka zastare. Obzirom da su radovi izvedeni i računi ispostavljeni 1996. i 1997., a tužba je podnijeta 6. rujna 2004., to sud zaključuje da je protekao, ne samo rok od tri godine prema čl. 374. ZOO prema kojem međusobna potraživanja iz ugovora o prometu roba i usluga zastarijevaju za tri godine, već i opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO-a.

Navedeni pravni zaključak suda drugog stupnja, prihvaća i ovaj sud.

Prema odredbi čl. 361. ZOO-a, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Budući da je tužitelj ispunjenje obveze mogao zahtijevati 1996. i 1997., a da je tužbu podnio 2004., to je protekao rok od tri godine iz čl. 374. ZOO-a, prema kojem međusobna potraživanja iz ugovora o prometu roba i usluga (trgovačkih ugovora) zastarijevaju za tri godine.

Tužitelj u reviziji navodi da je on na temelju nagodbe s Poreznom upravom u svibnju 2003. izvršio uplatu poreza na promet u iznosu od 423.566,97 kuna te da mu je tad nastala šteta koju je unutar roka od tri godine i utužio, jer je tužba podnesena 6. travnja 2004. U odnosu na ove navode, potrebno je istaknuti da tužitelj, ne samo da nije naznačio ni dokazao jedan od osnovnih elemenata naknada štete a to je protupravnost, odnosno u čemu bi se sastojalo protupravno postupanje tuženika u konkretnom slučaju, nego i to da je za svoju obvezu plaćanja poreza saznao još 15. listopada 1997. iz zapisnika koji mu je dostavila Porezna uprava – Područni ured Split, a u kojemu je utvrđena njegova obveza plaćanja poreza (dakle znao je za štetu) i obračunat mu iznos poreza koji mora platiti (imao je saznanje o visini štete). Dakle, čak i kad bi govorili o naknadi štete, tužitelju je protekao trogodišnji rok iz čl. 376. st. 1. ZOO-a, koji teče od saznanja za štetu i štetnika ali i objektivni rok od pet godina iz čl. 376. st. 2. ZOO-a.

Tužitelj u reviziji ističe i da je tuženik višekratno priznavao dug pa da je u skladu sa čl. 387. ZOO-a nastupio zastoj zastare. Međutim, budući da tužitelj u reviziji ne navodi čime je i kad konkretno tuženik priznao dug, to ovaj prigovor paušalne prirode ne utječe na zakonitost pobijane drugostupanjske presude.

S obzirom na to da razmatranja tužitelja u reviziji, kako u pogledu primjene čl. 387. ZOO-a, tako i u odnosu na stjecanje bez osnove, a koja su suprotna navedenim činjeničnim utvrđenjima, ne mogu dovesti u pitanje zakonitost pobijane presude jer je pravilno primijenjeno materijalno pravo, valjalo je odlučiti kao u izreci presude na temelju čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 3. prosinca 2013.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.