I Kž-941/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 941/06-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. I., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli od 8. rujna 2006. godine, br. K-28/06, u sjednici održanoj dana 24. listopada 2007. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragu Marincela,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. V. I. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Puli, presudom od 8. rujna 2006. godine, br. K-28/06 proglasio je krivim opt. V. I. zbog kaznenog djela protiv slobode i spolnog ćudoređa, silovanja u pokušaju s dragovoljnim odustankom iz čl. 188. st. 1. u svezi čl. 33. st. 1. i čl. 34. st. 2. KZ i na temelju čl. 188. st. 1. KZ uz primjenu čl. 58. st. 3. KZ izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od četiri (4) mjeseca i na temelju čl. 67. KZ primijenjena uvjetna osuda time da se izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri (4) mjeseca neće izvršiti, ako optuženik u roku od jedne (1) godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 132. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u nastavku ZKP) ošt. D. Đ. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka u iznosu od 2.826,64 kn i u paušalom iznosu od 1.000,00 kn.

I Kž 941/06-3

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se pobijana presuda ukine ili podredno preinači u odluci o kazni.

Optuženik se žali po branitelju I. S., odvjetniku iz P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 18. prosinca 2006. godine, br. KŽ-DO-2142/06, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, dok se o žalbi optuženika nije očitovao.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP navodeći da su razlozi pobijane presude nejasni i međusobno proturječni, međutim, iz žalbenih razloga proizlazi da optuženik u stvari pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Sud prvog stupnja je za sve odlučne činjenice dao jasne razloge koji nisu međusobno proturječni, pa stoga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žali se državni odvjetnik smatrajući da optuženik nije dragovoljno odustao od počinjenja djela, već pod utjecajem objektivne situacije odnosno očekujući da bi oštećenica mogla u pomoć pozvati svog sina, koji nije i sin optuženika.

Optuženik u žalbi iz istog žalbenog osnova ustrajava na obrani da je kritične zgode došlo samo do svađe sa suprugom, u kojoj ju je snažno uhvatio za ruke i stresao, ali ne i udario, te da nije želio s njom imati spolni odnos i da nije to pokušao na silu.

Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje koje žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

Osnovano je sud prvog stupnja prihvatio iskaz oštećenice D. Đ., budući je potvrđen ostalim provedenim dokazima.

Oštećenica je bila dosljedna u tijeku postupka opisujući da ju je optuženik, u cilju da s njom ima spolni odnos, bacio na krevet, pokušao joj širiti noge, čemu se ona opirala, pa ju je udarao po glavi i licu.

I Kž 941/06-3

Navedeno je potvrdila svjedok L. D., prijateljica i kuma oštećenice, kod koje je oštećenica otišla ujutro nakon događaja i ispričala što joj se dogodilo. Oštećenica je otišla i liječniku koji je verificirao povrede, kako to proizlazi iz liječničke svjedodžbe, a medicinskim vještačenjem je utvrđeno da je zadobila tjelesne ozljede i da starost ozljeda odgovara vremenu događanja i opisu oštećenice o način njihova zadobivanja.

Stoga je neprihvatljiva žalbena tvrdnja o ozljeđivanju oštećenice na drugi način ili čak namjerno, motivirana da naudi optuženiku.

Osim toga, iskaz oštećenice su potvrdili i M. I., zajednička kći optuženika i oštećenice koja ne bi neosnovano teretila oca, te R. C., sin oštećenice. Potvrdili su da su drugi dan vidjeli ozljede na majci, a svi saslušani svjedoci su iskazali i da im je oštećenica ispričala što joj je optuženik učinio.

Prihvaćajući iskaz oštećenice i saslušanih svjedoka, opravdano prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika i takvi zaključci prvostupanjskog suda nisu žalbenim navodima s uspjehom osporeni.

Međutim, prihvaćajući iskaz oštećenice kao istinit, sud prvog stupnja nije imao razloga da ga ne prihvati u cijelosti pa i u dijelu gdje navodi da je optuženik u jednom trenutku prestao sa svojim činjenjem, digao se sa kreveta, a oštećenica ne zna iz kojeg razloga.

Na temelju takvog iskaza prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je optuženik dragovoljno odustao od kažnjivog pokušaja kaznenog djela. Dakle, dobrovoljni odustanak je bio rezultat optuženikove slobodne volje, a ne rezultat drugih čimbenika, na koje se poziva žalba državnog odvjetnika.

Nije sporno da je u stanu bio i svjedok C., međutim, oštećenica ga nije zvala iako je za to bilo vremena i mogućnosti, jer kako je iskazala, nije ga željela ugroziti pa to nije razlog odnosno vanjski čimbenik koji bi optuženika naveo na odustanak od počinjenja djela. Prvostupanjski sud utvrđuje i da otpor oštećenice u tom trenutku nije bio takve snage, a s obzirom na nesrazmjer snaga, da bi to bio razlog odustajanja od obljube.

Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik se žali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja međutim, ne predlaže nove dokaze kojima bi se trebale utvrditi neke nove činjenice, pa žalba optuženika nije osnovana niti u tom dijelu.

Zbog odluke o kaznenoj sankciji, žali se državni odvjetnik smatrajući izrečenu kaznenopravnu sankciju preblagom i uz prihvaćanje dobrovoljnog odustanka, jer je optuženik poduzetim radnjama ostvario i obilježja kaznenog djela prisile i bludnih radnji, prisilivši oštećenicu da trpi blizinu optuženika i neželjeno dodirivanje njenog tijela.

I Kž 941/06-3

Ispitujući pobijanu presudu po žalbi državnog odvjetnika i na temelju čl. 382. ZKP povodom žalbe optuženika ovaj sud, kao sud drugog stupnja, smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti o kojima ovisi odabir kaznenopravne sankcije, cijeneći kao olakotno da je optuženik iako osoba stara 47 godina do sada neosuđivan, dakle, da se ne radi o osobi sklonoj kršenju društvenih normi, da ima sada sređenu obiteljsku situaciju, da je u obvezi uzdržavanja punoljetne kćeri koja je studentica i ovisna o materijalnoj pomoći optuženika, te da je sudionik Domovinskog rata, a kao otegotno učestalost djela povezanih s nasiljem u obitelji.

Upravo činjenica da su se optuženik i oštećenica razveli i "sredili svoje živote", da imaju zajedničko dijete o kojem optuženik skrbi, uz sve ostale utvrđene olakotne okolnosti, te činjenicu da se radi o dragovoljnom odustanku, opravdavaju zaključak prvostupanjskog suda da je to izdvojeni eksces u ponašanju optuženika i da je opravdano primijeniti uvjetnu osudu kao kaznenopravno sankciju kojom će se u konkretnom slučaju ostvariti svrha kažnjavanja.

S obzirom da se kazneno djelo silovanja kao složeno kazneno djelo sastoji od uporabe sile ili prijetnje i obljube ili s njom izjednačene spolne radnje, ta se obilježja kaznenog djela ne mogu cijeniti kao otegotne okolnosti niti biti element za strože kažnjavanje kako to predlaže državni odvjetnik u žalbi, nalazeći u postupanju optuženika i elemente nekih drugih kaznenih djela, sve u pokušaju da se iste okolnosti dva puta vrednuju.

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog odluke o kazni.

Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP nije utvrđena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 24. listopada 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Dražen Tripalo, v. r.