Criminal appeal dismissed; facts show defendant's liability unproven despite witness testimony regarding unauthorized payments.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against the first-instance acquittal of the accused. The lower court found that while a bank director knowingly made an unauthorized payment, there was no evidence proving the accused ordered or instigated this act. The court upheld the acquittal because the prosecution failed to provide reliable proof linking the defendant to the specific criminal transaction.
Legislator headnote
AI generatedČl. 354. toč. 3. ZKP-a; Čl. 379. st. 1. ZKP-a: The second instance court must uphold a first-instance acquittal when the prosecution fails to prove the elements of the crime, even if the accused denies guilt, provided the court's assessment of witness credibility and evidence is logical and lawful.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 276/03-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 12. veljače 2003. godine, broj K-19/02, u sjednici održanoj dana 27. travnja 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darka Kliera,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom opt. N. B. i opt. I. M., temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a, oslobođeni su od optužbe da bi počinili kaznena djela i to: opt. N. B. kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ, a opt. I. M. kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ u svezi čl. 37. KZ.
Temeljem čl. 132. st. 3. ZKP-a, ošt. D. b. d.d. je upućena svoj imovinskopravni zahtjev ostvariti u parnici.
Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.
Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom usvojiti žalbu, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
I Kž 276/03-3
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem podržava žalbu državnog odvjetnika i predlaže ukidanje pobijane presude, pri čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.
Žalba nije osnovana.
Suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja o ocjeni vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka i analizi svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga pravilni zaključci suda kako nije dokazano da su optuženici počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret, uslijed čega je, sukladno odredbi čl. 354. toč. 3. ZKP-a, iste oslobodio od optužbe.
Naime, nedvojbeno je utvrđeno kako je R. C., kao direktorica Sektora sredstava u D. banci d.d., bez pravnog osnova i bez ikakvih sredstava osiguranja povrata, izvršila plaćanje tvrtki T. d.d. iz Z. 579.333,46 kn na ime kupoprodajne cijene stana za K. B.. Nedvojbeno je utvrđeno da je upravo ona potpisala nalog za plaćanje. Iz njenog iskaza jasno proizlazi kako je znala da je to protuzakonito i da to ne bi smjela napraviti (list 106 spisa). Nadalje, ispitana kao svjedokinja R. C. je naglasila da "… ova sporna doznaka nije spadala u nadležnost mog Sektora …" (list 107 spisa). Opt. N. B. je iskazao kako je, prije ovog događaja, u dva navrata tražio od R. C. izvršiti određene radnje koje nisu bile u njenoj nadležnosti i ona je u oba slučaja tražila „…da ostane pismeni trag…“. Jednom je tražila supotpis virmanskog naloga što je učinio, a drugi put pismeni nalog kojeg je dobila i koji se nalazi u spisu (nalog za preknjižavanje salda novčanih depozita po viđenju, list 93 spisa). Ovakvu obranu optuženika R. C. nije osporila, već je potvrdila kako je od njega doista dobila pisani nalog (list 107 spisa). Nije mogla objasniti zašto onda u konkretnom slučaju nije tražila pisani nalog, odnosno zašto optuženika nije na vrijeme i pisanim putem („…da ostane pismeni trag…“) upozorila na zatvaranje ovog spornog plaćanja.
Imajući u vidu navedeno. žalitelj nije u pravu kada tvrdi da „…nedvojbeno proizlazi…“ kako je R. C. odnosnu isplatu izvršila upravo po nalogu opt. N. B.. Ovaj optuženik, nedvojbeno, nije jedini davao naloge za isplatu (list 107 spisa). Nadalje, nasuprot obrane optuženika i kompletne dokumentacije koja se nalazi u spisu, odnosno koja je priložena spisu, stoji ničim dokumentirana tvrdnja svjedokinje, kako joj upravo opt. N. B. usmeno naložio ovu isplatu.
Međutim, u trenutku potpisivanja naloga za plaćanje, R. C. je izvjesno znala da je to protuzakonito i da to ne smije napraviti. Premda na poziciji čelnog čovjeka Sektora sredstava ona je ovo ipak učinila. O tome nije pričala odgovornim osobama u D. b., nije to prijavila Pravnoj službi niti redarstvenim vlastima, odnosno državnom odvjetništvu. Tek kasnije, po proteku tri godine, kada je započeo proces sanacije D. b. i kada se njena protuzakonita radnja više nije mogla prikrivati, ona je ovo plaćanje prijavila kao otvorenu stavku.
I Kž 276/03-3
Ostaje nejasno zašto nije plaćanje tvrtki T. d.d. u iznosu 579.333,46 kn prijavila kao rizično potraživanje, a što bi povuklo za sobom automatski postupak prisilne naplate, odnosno zašto nije pokrenula postupak prisilne naplate putem Pravne službe b. I naravno, nejasno je zašto, ovom prilikom, nije tražila pismeni nalog od opt. N. B. kao što je to znala činiti ranije, odnosno zašto ga nije pismeno upozorila na zatvaranje spornog plaćanja.
Nadalje, tvrdnja žalitelja kako svjedokinja nije imala ni svijest niti namjeru nekome pribaviti protupravnu imovinsku korist, nije od značaja u ovom kaznenom predmetu u kojem se ne utvrđuje njena kaznenopravna odgovornost jer nije optužena, ali motiv njenog postupanja ne mora nužno biti pozicioniran u ovlastima i postupcima opt. N. B..
Nije osnovana ni tvrdnja žalitelja kako se iskazu R. C. "… mora vjerovati …". Ona je, kao ovlaštena osoba D. b., svojim potpisom na nalogu za isplatu izvršila neosnovano plaćanje sa računa D. b.. Bila je svjesna protuzakonitosti svoga čina o čemu je sama iskazivala. Imajući u vidu navedeno, a nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako je ona imala osnovanog razloga, za svoje nezakonite postupke, teretiti opt. N. B. sa ciljem ublažavanje vlastite odgovornosti.
Kako je opt. N. B. u cijelosti porekao počinjenje ovog kaznenog djela, a sud prvog stupnja nije mogao bezrezervno pokloniti vjeru iskazu svjedokinje R. C., u nedostatku drugih relevantnih dokaza, pravilan je zaključak kako nema dokaza da je opt. N. B. počinio kazneno djelo na način kako mu je stavljeno na teret. Naime, to što je on bio predsjednik Uprave D. b. kada je R. C. izvršila neosnovano plaćanje firmi T. ne može po nekom automatizmu ukazivati na nedvojbeni zaključak kako je to ona uradila upravo na traženje optuženika.
Obzirom da se nije moglo na pouzdani način utvrditi da bi opt. N. B. počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, nije se na pouzdani način moglo utvrditi niti da bi opt. I. M. počinio kazneno djelo poticanja opt. N. B. na počinjenje kaznenog djela.
Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio kako nema dokaza da bi optuženici počinili odnosna kaznena djela. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj. Drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Slijedom svega naprijed izloženog, primjenom odredbe čl. 387. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 27. travnja 2006. godine
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Zdravko Stojanović, v.r.
Senka Klarić-Baranović, v. r.