I Kž-533/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-533/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V ATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u trećem stupnju u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Milana Petranovića, Ane Potrebice i Ilije Čuljata, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. Đ. zbog kaz. djela iz čl. 34. st. 2. toč. 4. i dr. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv drugostupanjske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. svibnja 1998. br. IKž- 70/98, u sjednici održanoj 4. ožujka 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Z.Đ. i potvrđuje drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Rijeci, kao suda prvog stupnja, opt. Z.Đ. je proglašen krivim zbog kaznenoga djela ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, opisanog pod toč. 1., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, i zbog dva kaznena djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, opisana pod toč. 2. njene izreke, za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest godina, pa je za sva ta djela u stjecaju, na temelju čl. 43. st. 2. toč. 1. OKZRH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvadest godina.

Drugostupanjskom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbijena je žalba optuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te drugostupanjske presude, na temelju čl. 394. st. 1. toč. 1. ZKP/97, podnio je

nog

žalbu optuženik, po branitelju G.G., odvjetniku iz R., zbog bitne povrede odredaba krivič postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predložio da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93, predložio je da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Prije svega, treba reći da je žalitelj u žalbi protiv drugostupanjske presude zbog gore navedenih žalbenih osnova doslovno prepisao sadržaj žalbe i njeno obrazloženje koje je podnio protiv prvostupanjske presude, nalazeći da mu "nije preostalo ništa drugo nego da ponovi sve žalbene navode", budući ih je "drugostupanjski sud u obrazloženju presude (ukratko) otklonio", smatrajući ih "subjektivnima i neprihvatljivima", "a da uz to nije ponudio svoju analizu i zaključke o istima, već se, glede svih žalbenih razloga uglavnom pozivao na obrazloženje i zaključke prvostupanjske presude.

Izloženi prigovori žalitelja nisu prihvatljivi, jer je sud drugog stupnja odgovorio na žalbene navode, tako da drugostupanjskom presudom nije počinjena bitna postupovna povreda u žalbenom postupku (čl. 354. st. 2. u svezi sa čl. 378. st. 1. ZKP/93).

Jer, drugostupanjski sud i ne treba iznositi nekakve svoje analize i zaključke u koliko prvostupanjska presuda sadrži opširne analize i ocjene rezultata provedenog postupka i opširne, u svemu ispravne činjenične i pravne zaključke, kojima se nema što dodavati bez da ih se ne ponavlja, a što je onda suvišno. Upravo u konkretnom slučaju, obrazloženje prvostupanjske presude je vrlo opširno i sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. Ono je u cijelosti izloženo sukladno odredbi čl. 347. st. 7. ZKP/93, pa imajući to u vidu i u vidu žalbene navode, kojima se suštinski ponavlja optuženikova obrana, kao nekakva objektivna istina, što nije, drugostupanjski sud je - u odgovoru na takvu žalbu - osnovano ukazivao na valjane razloge sadržane u obrazloženju prvostupanjske presude.

No, kako se ti isti žalbeni razlozi doslovno ponavljaju i u žalbi protiv presude suda drugog stupnja, treba, ipak, reći slijedeće:

Ispravno je zaključio drugostupanjski sud da presudom suda prvog stupnja nisu ostvarene povrede zakona, jer niti egzistira bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl.

l. 355. toč. 4. ZKP/93, na koje je žalitelj 354. st. 1. toč. 11. ni povreda kaznenog zakona iz č

ukazivao.

Tako, obrazlažući ove žalbene osnove, u pogledu bitne postupovne povrede, žalitelj tvrdi da u pobijanoj (prvostupanjskoj) presudi nije obrazloženo na osnovu čega je sud utvrdio činjenicu da je optuženik znao da su oštećenice B. i M. G. zaključane u svom stanu, pa da bi to bio razlog za počinjenje kaznenog djela pod toč. 1. (kako bi se usmrćenjem ošt. I.G. domogao ključeva njihova stana), a u pogledu povrede kaznenog zakona da "sud na temelju provedenih dokaza nije mogao doći do nedvojbenog zaključka te da nije mogao utvrditi da je optuženik lišio života oštećenika I.G. isključivo iz razloga da bi počinio druga krivična djela, pa je u tom smislu povrijedio krivični zakon".

Međutim, da je optuženik znao da su oštećenice zaključane u stanu, proizlazi već iz njegove obrane, ali i iz njegovog postupanja. Tako je on iskazao da je "stalno kružio oko

I Kž 533/1998-3

njihovoga stana", da su se "zablindirali", da je neposredno prije pucanja "pitao I. ključeve stana da ide ubiti one dvije kurve, I. je nešto mumljao", ne zna što, tada mu je pao mrak na oči, nije znao ni što bi ga pitao, ni što bi rekao (l. 624). I, optuženik puca u glavu ošt. I.G., te kada ovaj, zbog zadobivenih apsolutno smrtonosnih ozljeda glave, pada, sagiba se prema njemu, uzima ključeve stana oštećenika, odlazi do stana, otključava vrata, ulazi u stan, u sobu gdje se nalaze oštećenice, te puca u njih.

Da je optuženik, odista, "kružio" oko kuće u ..., u kojoj je stan oštećenika, sud prvog stupnja je utvrdio na temelju iskaza svjedoka A.D. (l. 467-468) i M.G. (l. 161-162, 331-336), da je prije pucanja u ošt. I.G. tražio ključeve stana kako bi išao "ubiti one dvije kurve", proizlazi iz iskaza svjedokinje - očevica - D.G.: "Ti se drži po strani, samo mi daj ključ da idem dolje ubiti kćer i ženu", i "ako mi nedaš milom, ja ću uzeti silom" (l. 338), a da je prijetio kako će "ih ubiti" još prethodne večeri (ošt. B.G. i Z.M.), te da je kritičnoga dana, oko 15 sati, rekao "da ima četiri metka - za B., Z. i B. majku" (ošt. M.G.), pokazujući "pištolj kojeg je držao za pojasom ispod trenerke", a odlazeći iz lokala Đ. oko 18 sati da "ide kod Š. (bistro B., u kojem je kasnije usmrtio ošt. I.G.) nešto pojesti i da će nakon toga otići ubiti navedene" proizlazi iz iskaza svjedoka D.Č. (l. 111).

Sve izložene, pa i druge dokaze, prvostupanjski sud je analizirao, ocijenio i zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, opisano pod toč. 1. izreke presude. Taj činjenični zaključak je obrazložio na str. 34-35. presude.

Dakle, prvostupanjska presuda sadrži ne samo razloge o tome kako je optuženik znao da su oštećenice u zaključanom stanu, na koje je ukazao drugostupanjski sud, već sadrži opširne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama. Ti razlozi su potpuno jasni i određeni, i u skladu sa izrekom presude, pa onda ne opstoji bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93. Ovdje treba reći i to da nema nikakvog proturječja između iskaza svjedoka D.Č., koji se odnosi na ponašanje i prijetnje optuženika prije počinjenja djela, s jedne strane, te iskaza svjedokinja D.G. i S.K. (l. 338-339.) očevidaca djela pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, s druge strane, niti bi moglo postojati bilo kakvo proturječje, a ne samo znatno i u pogledu odlučnih činjenica, prosto iz razloga što ti svjedoci nisu iskazivali o istoj stvari.

Neosnovana je tvrdnja, a zapravo pogrešno shvaćanje žalitelja da bi se na način izložen u žalbi mogla ostvariti povreda kaznenog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP/93. Ta povreda postoji onda kada iz činjeničnog stanja utvrđenog izrekom presude proizlaze svi bitni elementi nekog drugog ili drugačijeg kaznenog djela, a ne onog pod čiji je pravni opis i pravnu oznaku podveden taj činjenični opis djela. Dakle, prosudba o tome je li primijenjen zakon koji se ne može primijeniti temelji se na činjeničnom stanju utvrđenom presudom, a ne nekom drugom.

U konkretnom slučaju, iz činjeničnog opisa djela pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude proizlaze svi bitni elementi kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, za koje je optuženik i proglašen krivim. To ne osporava ni žalitelj. On prigovara valjanosti utvrđenog čnog stanja u pogledu kvalifikatornog elementa predmetnog djela, a to ne opravdava činjeni

isticanje žalbene osnove povrede kaznenog zakona, već žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž 533/1998-3

Stoga je neosnovana žalba zbog bitne povrede postupka i povrede kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 366. st. 1. u svezi sa čl. 381. st. 2. ZKP/93, nisu nađene ni druge povrede zakona na čije postojanje pazi sud trećeg stupnja po službenoj dužnosti.

Žalba nije osnovana ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zapravo, i u pogledu ove žalbene osnove, doslovno je citirana žalba podnesena protiv prvostupanjske presude i ništa drugo, a na tu žalbu je odgovorio drugostupanjski sud i zaključio da je prvostupanjskom presudom činjenično stanje i potpuno i pravilno utvrđeno. Naime, obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žalitelj je prigovarao ocjeni optuženikove obrane, napose u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, tu obranu je i ponavljao i na njoj zasnivao svoj zaključak da optuženik nije lišio života ošt. I.G. radi izvršenja djela opisanih pod toč. 2., pri čemu je, onda, prigovarao činjeničnim zaključcima prvostupanjskog suda i tvrdio kako nije utvrđeno "da je optuženik u oštećenika pucao isključivo i samo iz razloga da počini druga krivična djela, odnosno djela opisana pod toč. 2. presude", da je on došao u bistro B. na večeru oko 18 sati, a oštećenik je došao oko pola sata kasnije, pa postvlja pitanje "Da li bi optuženik izvršio predmetna krivična djela, da u bistro sasvim slučajno nije ušao I.G.", prigovara utvrđenom stupnju uračunljivosti optuženika, tvrdeći da je ona pogrešno utvrđena, jer se temelji na nalazu i mišljenju, s dopunom, psihijatrijskog vještaka dr. M.G., smatrajući to vještačenje neprofesionalnim, što opširno obrazlaže uz primjedbe i prigovore kao tijekom glavne rasprave, dok nepotpuno utvrđeno činjenično stanje je vidio u tome što sud prvog stupnja nije na glavnoj raspravi saslušao svjedoka D.Č. (neovisno od činjenice što su se stranke suglasile da se iskaz tog svjedoka, dat tijekom istrage, pročita), što nije prihvaćen prijedlog obrane da se provede novo psihijatrijsko vještačenje, već je sud te prijedloge odbio, a radi potpunog i pravilnog utvrđenja odlučnih činjenica u pogledu djela pod toč. 1. izreke presude da je trebalo provesti i rekonstrukciju događaja.

Međutim, drugostupanjski sud je osnovano zaključio da je žalba i u ovom dijelu neosnovana, te izložio razloge zbog kojih je našao da je prvostupanjskom presudom činjenično stanje i potpuno i pravilno utvrđeno, što je već gore navedeno u osvrtu na žalbenu osnovu bitne postupovne povrede, a imajući u vidu da se ovdje radi o citatu iste žalbe, pa onda žalitelj, pobijajući drugostupanjsku presudu, i nije obrazložio zbog čega bi tom presudom činjenično stanje bilo manjkavo utvrđeno, treba reći tek slijedeće:

Prije svega, pogrešno je stanovište žalitelja da je činjenično stanje u pogledu djela pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude manjkavo utvrđeno iz razloga što "sud nije mogao utvrditi" da je optuženik pucao i lišio života ošt. I.G. "isključivo i samo" radi počinjenja djela

čki sukobio,

pod toč. 2., a jer "nije sporno da se optuženik sa pokojnim I.G. u više navrata fizi što je sud i utvrdio uvidom u kaznene i prekršajne predmete vođene protiv optuženika" i jer je kritične prigode pomislio da će oštećenik pucati u njega.

Odlučno je to da je optuženik pucao u oštećenika kako bi se domogao ključeva njegova stana, što mu je omogućavalo nesmetan ulaz u stan radi počinjenja djela pod toč. 2.

I Kž 533/1998-3

Dakako, zbog svojstava njegove ličnosti, nekritičnosti i besćutnosti prema oštećeniku, kojega je i ranije napadao i nije obraćao pažnju na nesrazmjer između htijenja da se domogne ključeva "milom ili silom", i usmrćenja jednog čovjeka - oštećenika. Bitno mu je bilo to da ostvari već stvorenu namjeru da liši života oštećenice, a pribavljanjem ključeva je lako došao do njih (one su vjerovale, kao što je to vjerovala i svjedokinja B.D., majka i baka oštećenica, koja je također bila u stanu i u istoj sobi sa oštećenicama l. 337 da vrata otključava i ulazi oštećenik). I on je to znao (bile su "zablindirane") i upravo zato traži ključeve od oštećenika.

Ne može biti ni govora o nekakvom strahu od oštećenika, pa da bi to bio ("u prvom redu") razlog pucanja optuženika u oštećenika. Jer, on je taj koji provocira oštećenika, prilazi mu k šanku, dok je ovaj, inače u teško pijanom stanju, mirno stajao kod šanka i pio piće, prišao mu u neposrednu blizinu i ispalio mu hitac u glavu, pa kada je ovaj pao, odmah se sagnuo k njemu, uzeo ključeve i mirno se udaljio, dakako, u pravcu stana oštećenika. To su odlučne činjenice, koje je sud prvog stupnja pouzdano utvrdio na temelju provedenog postupka.

Stoga, nije odlučno to što je optuženik došao u odnosni bistro da večera, što nije znao da će tamo uskoro doći oštećenik, jer se njemu ni ne inkriminira da je ranije stvorio namjeru da liši života i ovog oštećenika. Dovoljno je to što je to odlučio kada ga je vidio, a s gore izloženom namjerom, pa puko polemiziranje žalitelja i nije moglo dovesti u pitanje valjanost utvrđenja činjeničnog stanja.

Naime, time što sud prvog stupnja nije saslušao na glavnoj raspravi svjedoka D.Č., čiji je iskaz iz istrage pročitan suglasnošću stranaka i na koji nije bilo primjedbe, čak je optuženik izjavio da je taj svjedok rekao točno sve u detalje, da je govorio istinu, činjenično stanje u pogledu djela pod toč. 1. izreke presude nije ostalo nepotpuno utvrđeno. Ovo iz jednostavnog razloga što taj svjedok i nije bio nazočan u odnosnom bistrou u inkriminirano vrijeme.

Jedanko tako, nije bilo nikakve potrebe da se provede rekonstrukcija događaja pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, pa i što bi se to imalo rekonstruirati, imajući u vidu obranu optuženika i iskaze saslušanih svjedoka.

Sud prvog stupnja je ispravno utvrdio i da je optuženik kazneno odgovoran, a jer njegova uračunljivost nije bila isključena, već samo smanjena, no ne i bitno smanjena.

To je utvrđeno na temelju psihijatrijskog nalaza i mišljenja, s dopunom, Centra za forenzičku psihijatriju Psihijatrijske bolnice V. (l. 207-230, 520-555) i iskaza vještaka dr. M.G. saslušanog tijekom glavne rasprave (l. 627-628), čijem nalazu i mišljenju žalitelj neosnovano, pa i na neprimjeren način prigovara, jer se radi o nalazu i mišljenju renomirane ustanove, uopće, i vrhunskog stručnjaka te ustanove dr. G., posebno.

Stoga, kada je sud prvog stupnja odbio prijedlog obrane da se provede novo psihijatrijsko vještačenje (pregledom i posmatranjem optuženika), onda je prvilno postupio, a za što je dao i valjane razloge (str. 38. presude), pa kako je i presudom drugostupanjskog suda opširno odgovoreno upravo na prigovore žalitelja istom vještačenju, a on im nije ništa dodao u žalbi protiv drugostupanjske presude, to bi bilo suvišno svako daljnje osvrtanje na

I Kž 533/1998-3

primjedbe i prigovore žalitelja.

Žalba optuženika nije osnovana ni zbog odluke o kazni, jer je sud prvog stupnja, a što je ispravno prihvatio i drugostupanjski sud, utvrdio sve okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne, te okolnosti je ispravno vrednovao pri utvrđivanju pojedinačnih kazni, pa je onda u svemu primjerena i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, jer se blažom kaznom ni ne bi postigli svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH, imajući pri tome u vidu veliku društvenu opasnost ovakvih djela i njihovu iznimnu učestalost.

Konačno, na temelju čl. 369. u svezi sa čl. 381. st. 2. ZKP/93, ovaj trećestupanjski sud je ispitao i odluku o sigurnosnoj mjeri oduzimanje predmeta iz čl. 64. st. 1. OKZRH, koja je izrečena optuženiku, te od njega oduzet pištolj kojim je predmetna kaznena djela počinio, i pri tome našao da je ta odluka pravilna i zakonita.

Iz izloženih razloga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 387. u svezi sa čl. 394. st. 2. ZKP/97.

U Zagrebu, 4. ožujka 1999. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.