Revr-189/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 189/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. M. iz P., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. R., M. R., H. K. i K. K., odvjetnika u Z., protiv tuženika L.-H. d.o.o. k.d., V. G., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva R. i P. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž R-24/2017-4 od 25. listopada 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici br. P-567/2014 od 16. travnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 10. listopada 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je nedopušten Otkaz ugovora o radu od 25. studenoga 2011. kojim je tužiteljici zbog poslovno uvjetovanih razloga otkazan ugovor o radu, te je isto tako utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao (toč. I.). Naloženo je tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto asistenta direktora nabave, odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto, kao i da joj tuženik nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.125,00 kn (toč. II.).

Presudom suda drugoga stupnja prihvaćena je žalba tuženika i odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti (toč. I.), te je tužiteljica obvezana tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.400,00 kn (toč. II.).

Protiv presude suda drugoga stupnja reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) pravodobno je podnijela tužiteljica i to zbog svih revizijskih razloga propisanih u čl. 385. ZPP. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjska presuda, podredno da se ukinu obje nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom odnosno drugostupanjskom sudu.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Drugostupanjski sud je preinačujući prvostupanjsku presudu zaključio je da je zakonit poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, obzirom da je kod tuženika došlo do organizacijskih promjena i do ukidanja radnih mjesta na kojima je ranije radila tužiteljica. Za razliku od prvostupanjskog suda drugostupanjski sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st .1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 – dalje: ZR). Pritom, tuženik nije trebao voditi računa o primjeni odredbe čl. 107. st. 3. ZR, budući je tužiteljica bila jedini izvršitelj na radnom mjestu Asistenta direktora nekretnina (na koje se odnosi odluka o otkazu), ali i jedina izvršiteljica na radnom mjestu Asistent direktora nabave (na koje radno mjesto tužiteljica traži vraćanje), radi čega nije bilo mjesta primjeni socijalnih kriterija propisanih u navedenoj odredbi.

Tužiteljica u reviziji ponavlja tvrdnju iznesenu tijekom postupka da tuženik nije dokazao da je primijenio odredbu čl. 107. st. 2. i 4. ZR. Suprotno tome, iz samog obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu i zahtjeva za zaštitu prava jasno proizlazi da je tuženik izričito naveo da ne postoji mogućnost da se uz dodatno obrazovanje odnosno osposobljavanje tužiteljica zaposli na drugim poslovima kod istog poslodavca. U takvoj situaciji teret dokaza je bio na tužiteljici koja je morala dokazati na koje ju je to radno mjesto, uz dodatno obrazovanje i osposobljavanje, tuženik mogao zaposliti, a tu činjenicu tužiteljica tijekom postupka nije dokazala. Pogrešno je pravno shvaćanje tužiteljice i ukazivanje na odredbu čl. 131. st. 3. ZR, budući da tuženik zaista nije morao, a niti mogao, dokazivati negativnu činjenicu da tužiteljicu nije mogao zaposliti na drugim poslovima, odnosno da ju nije mogao obrazovati na druge poslove i radne zadatke. Pritom se ponavlja da je upravo tužiteljica bila ta koja je trebala iznijeti činjenice iz kojih bi proizlazilo na koje ju je to radno mjesto, koje odgovara njezinoj stručnoj spremi, tuženik mogao rasporediti. Međutim, tužiteljica na tu okolnost nije predložila izvođenje bilo kakvih dokaza, niti je u tom smislu iznosila bilo kakve činjenice.

Stoga nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 131. st. 3. ZR, niti u vezi čl. 221.a ZPP na koje tužiteljica ukazuje u reviziji.

Suprotno navodima revizije u postupku pred sudom drugoga stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava.

Tužiteljica tek u reviziji ukazuje da je tuženik propustio provesti savjetovanje s radničkim vijećem prije donošenje sporne odluke o otkazu ugovora o radu, a što bi predstavljalo povredu iz čl. 149. st. 3. toč. 2. ZR. Treba navesti da se radi o novoj činjenici koja se prvi puta iznosi u reviziji, a nove činjenice nije moguće iznositi niti u žalbi, a niti u reviziji, osim ako se iste odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti (čl. 387. ZPP), a što nije slučaj u ovom predmetu.

Obzirom na gore navedeno nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava radi čega je valjalo reviziju tužiteljice odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 10. listopada 2018.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.