II Rev-129/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 129/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, dr. Ive Grbina, Miroslave Vekić i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja "P. " Poduzeće za vanjsku i unutarnju trgovinu, export-import, Z., koga zastupa punomoćnik Z.S., odvjetnik iz Z., protiv tuženika "H. -G. " iz Z., radi isplate protuvrijednosti iznosa od 1,016.655 USD, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 1. veljače 1994. br. Pž-1319/93 kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 7. travnja 1992. godine br. P-21267/88, u sjednici održanoj dana 4. svibnja 1995. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 1. veljače 1994. godine br. Pž-1319/93 i presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 7. travnja 1992. godine br. P-21267/88 u cijelosti ukidaju te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate 1,016.655 USD sa kamatom od 8% od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate u HRD po tečaju na dan isplate, te je ujedno tužitelj obvezan nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 135.000 HRD.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Tužitelj je izjavio reviziju protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

Prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja dostavio na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku, te je Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom izjašnjenju na reviziju izrazio mišljenje, da u konkretnom slučaju postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena te predlaže da se revizija prihvati kao osnovana, dok protivna stranka nije odgovorila na reviziju. Revizija je osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja kao prodavatelja da mu tuženik kao kupac isplati utuženi ugovoreni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za raznu robu koju je tuženik za svoje gradilište u Alžiru kupio od tužitelja.

Niži sudovi odbili su spomenuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer su u provedenom postupku utvrdili da je tuženik kojem je kupljena roba isporučena utuženi iznos koji je bio dužan platiti tužitelju za od njega kupljenu robu isplatio trećoj osobi i to poduzeću "1" iz K. i time podmirio navodno potraživanje te treće osobe prema tužitelju iz zaključenog ugovora o komisionu između te treće osobe kao komitenta i tužitelja kao komisionara prema kojem ugovoru se tužitelj obvezao prodati raznu robu komitenta poduzeća "1" iz K. i to u svoje ime, a za račun spomenutog komitenta - što je i uslijedilo zaključenjem spornog ugovora o prodaji između ovdje parničnih stranaka.

Pri tome niži sudovi su prihvatili nesporne navode parničnih stranaka o tome, da tužitelj nije odobrio tuženiku da svoj dug prema njemu podmiri ranije spomenutoj trećoj osobi - komitentu revidenta, ali je i bez njegove suglasnosti tuženik to učinio i podmirio utuženi iznos komitentu tužitelja tijekom ove parnice, a niži sudovi pri tome smatraju, da je tuženik na taj način ispunio obvezu trećoj osobi, pa na njega prelazi po samom zakonu u času ispunjenja vjerovnikovo potraživanje sa svim sporednih pravima (čl. 300. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO) - što da u konkretnom slučaju ima za posljedicu da je ispunjenjem obveze tužitelja prema trećoj osobi ("14. oktobar" iz Kruševca) na tuženika temeljem zakonske subrogacije prešlo potraživanje te treće osobe kao vjerovnika koje ima prema revidentu - pa je potraživanje revidenta prema tuženiku na taj način prestalo.

Revident smatra, da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer da su izgubili iz vida, da prema ugovoru o prodaji postoji pravni (ugovorni) odnos između parničnih stranaka iz kojeg je nastalo utuženo potraživanje tužitelja kao vjerovnika prema tuženiku kao dužniku, a da tuženik nije ni u kakvom pravnom odnosu prema spomenutoj trećoj osobi ("14. oktobar" iz Kruševca) koja je u posebnom pravnom odnosu temeljem ugovora o komisionu sa revidentom - te se ne može zaključiti, da bi na temelju spomenuta dva različita pravna odnosa na strani tuženika postojao neki ekonomski, a naročito pravni interes, da svoje dugovanje prema revidentu ispuni spomenutoj trećoj osobi, inače komitentu revidenta, te stoga drži, da se niži sudovi pogrešno pozivaju na primjenu odredbe čl. 300. ZOO, a pri tome ističe da prema odredbi čl. 780. st. 2. ZOO komisionar je dužan predati komitentu sve što je primio po osnovi posla izvršenog za njegov račun iz čega proizlazi, da nije još ni postojalo potraživanje komitenta tužitelja prema revidentu u času kad je tuženik platio utuženi iznos komitentu tužitelja, jer da ta obveza tužitelja kao komisionara nastaje prema njegovom komitentu nakon što dužnik komisionara ovome podmiri svoju obvezu iz posla što ga je komisionar zaključio u svoje ime, a za račun komitenta, pa da iz toga slijedi, da je tuženik isplatio nešto što u tome času nije još dugovao tužitelj svojem komitentu.

Ovaj revizijski sud smatra, da su niži sudovi pogrešno pošli od odredbe čl. 300. ZOO pri razrješenju spornog odnosa između parničnih stranaka umjesto da su primjenili odredbu čl. 305. ZOO u čijem stavku 1. je propisano, da ispunjenje mora biti izvršeno vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili od strane samog vjerovnika. Prema citiranoj odredbi nesumnjivo tuženik kao dužnik nije bio ovlašten ispuniti svoju obvezu iz ugovora zaključenog sa tužiteljem njegovom komitentu jer ta osoba nije vjerovnik tuženika niti osoba određena zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili od strane samog vjerovnika kao ovlaštena osoba za ispunjenje dužnikove obveze.

Međutim u odredbi st. 2. iste zakonske odredbe propisano je, da je ispunjenje pravovaljano i kad je izvršeno trećoj osobi, ako ga je vjerovnik naknadno odobrio ili ako se njime koristio. Vjerovnik u konkretnom slučaju revident kako je već iznijeto prema sadržaju spisa predmeta i rezultatu dosadašnjeg raspravljanja nije ni naknadno odobrio ispunjenje dužnika tj. tuženika izvršeno trećoj osobi komitentu revidenta.

II Rev 129/94.

Stoga je valjalo razmotriti, da li se revident koristio ispunjenjem obveze tuženika umjesto tužitelju spomenutoj trećoj osobi - komitentu vjerovnika.

Pri tome treba uzeti u obzir, da je revident mogao imati koristi od takvog ispunjenja tuženika izvršenog trećoj osobi bez obzira što u to vrijeme kad je tuženik izvršio isplatu obveza tužitelja prema njegovom komitentu iz zaključenog komisionog posla još nije bila dospjela, a jer bi dospjela nakon što bi tuženik platio svoju obvezu tužitelju, nakon čega bi tužitelj kao dužnik iz komisionog posla zaključenog sa svojim komitentom trebao ovome predati sve što je primio po osnovi posla izvršenog za njegov račun. Ali pri tome treba imati u vidu, da je komitent dužan isplatiti komisionaru naknadu (proviziju) kad bude izvršen posao što ga je komisionar obavio (čl. 782. st. 1. ZOO), a isto tako komitent je dužan naknaditi komisionaru troškove koji su bili potrebni za izvršenje naloga s kamatom od dana kad su učinjeni (čl. 783. st. 1. ZOO).

Iz citiranih propisa proizlazi, da se ne može uzeti kako bi se tužitelj koristio isplatom tuženika izvršenoj vjerovniku tužitelja u onom dijelu u kojem je ta isplata eventualno izvršena na račun pripadajuće provizije tužitelja iz zaključenog ugovora o komisionu i u dijelu u kojem ona možda pokriva učinjene troškove tužitelja koje mu je bio dužan naknaditi komitent po osnovu ugovora o komisionu.

Kako niži sudovi zbog svojeg pogrešnog pravnog pristupa nisu vodili računa o izloženom, to su propustili raspraviti i utvrditi da li se i u kojem iznosu tužitelj koristio spornom isplatom izvršenom po tuženiku u korist vjerovnika tužitelja, jer pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 305. st. 2. ZOO) samo u tom dijelu je tuženik mogao s uspjehom istaknuti, da je prestala njegova obveza iz ugovora o prodaji zaključenog s revidentom, dok u onom dijelu u kojem bi se utvrdilo da je tuženik platio vjerovniku tužitelja nešto što revident nije bio dužan svojem vjerovniku, nije mogla prestati obveza tuženika prema tužitelju.

Polazeći od izloženog valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će predmet spora raspraviti u izloženom pravcu te utvrditi da li se i u kojem dijelu tužitelj koristio isplatom tuženika izvršenom vjerovniku tužitelja, pa će ovisno o rezultatu postupka u tom pogledu ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i o cjelokupnim troškovima spora (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 4. svibnja 1995.

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.