I Kž-664/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 664/07-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Ileane Vinja, Damira Kosa i Ante Potrebice kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. V. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 5. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. K. V. i opt. M. J., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 24. studenog 2006. broj K- 1/06-24, u sjednici održanoj dana 05. ožujka 2009., saslušavši zamjenicu Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinku Orlić,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. K. V. i opt. M. J. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu proglašeni su krivima zbog kaznenog djela silovanja, opt. K. V. iz čl. 188. st. 2. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04 i 84/05; u nastavku: KZ), opt. M. J. iz čl. 188. st. 2. KZ te su obojica osuđeni, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, opt. K. V. na kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci, a opt. M. J. na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci.

Na temelju čl. 122. st. 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP) optuženici su dužni naknaditi troškove kaznenog postupka i to troškove vještačenja, svaki 3.798,00 kn te paušalnu svotu 2.000,00 kn svaki.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni, predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženicima izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

I Kž 664/07-3

Opt. K. V. se žali po branitelju mr. I. K., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žali se i opt. M. J. po branitelju mr. sc. M. R., odvjetniku iz V., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Opt. M. J. je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika i predlaže ju odbiti kao neosnovanu.

Nakon što je spis sukladno čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u pisanom mišljenju predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a da se žalbe optuženih odbiju kao neosnovane.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Nije u pravu opt. K. V. kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Žalitelj iznosi ovu tvrdnju parafrazirajući zakonski tekst bez pobližeg obrazlaganja u čemu se povreda ogleda. Naime, odmah po tako iznesenoj tvrdnji opt. K. V. nastavno ističe da se zaključak o njegovoj odgovornost temelji jedino na iskazu oštećenice bez prihvaćanja obrane optuženih, što je prigovor činjenične naravi. Ipak je za ukazati žalitelju da pobijana presuda sadrži korektno prenošenje dokaznog materijala koji je prvostupanjski sud ocijenio, poglavito vrednujući personalne dokaze te potom zaključio da je dokazana kaznenopravna odgovornost obojice optuženika za djelatnost iz izreke presude. Navedeni razlozi o utvrđenju odlučnih činjenica dostatni su i jasni, bez znatnih proturječja pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. na koju žalitelj izrijekom upire.

Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP na koju se implicite odnosi žalbena tvrdnja u okviru iste žalbene osnove o odbijenim dokaznim prijedlozima obrane. Prvostupanjski je sud odbio dokazne prijedloge obrane uz iscrpne i argumentirane razloge (str. 13, treći i četvrti odlomak presude), sa zaključkom da je i bez provođenja predloženih dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije bilo potrebe ponovno ispitivati svjedoka B. T. na okolnost njegova utjecaja na iskazivanje oštećenice i vještaka psihijatra mr. sc. S. K. po pitanju jesu li optuženici mogli shvatiti ponašanje oštećenice kao iskazivanje srama, a ne kao protivljenje spolnom odnošaju, niti je trebalo pribaviti ispis SMS poruka između svjedoka B. T. i oštećenice. Sud nije dužan izvesti svaki dokaz koji stranke predlože jer dokazivanje prema čl. 321. st. 1. ZKP obuhvaća sve činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilno presuđenje. Kako je sud prvog stupnja naveo razloge zbog kojih nije prihvatio dokazne prijedloge obrane te odbijanje izvođenja predloženih dokaza nije bilo od utjecaja za pravilnost presude, nije učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, a ispitivanjem

I Kž 664/07-3

pobijane presude, sukladno čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, nije utvrđeno da su učinjene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obojica optuženika u suštini osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi.

Opt. K. V. osporava pravilnost utvrđenja objektivnog i subjektivnog elementa djela, tvrdi da nije dokazano da je znao za maloljetnu dob oštećenice, da se terećeni događaj nije dogodio uz prisilu i prijetnju upiranjem na nalaz i mišljenje vještaka ginekologa, odnosno da nije dokazano da je bio svjestan da savladava otpor ženske osobe jer otpor nije bio ozbiljan. Opt. M. J. navodi da je iskaz oštećenice neodređen, kolebljiv i kontradiktoran te da nije primjereno i dovoljno precizno iznesen u razlozima presude, ustrajući u tvrdnji da nije imao spolni odnos sa oštećenicom. Po stavu žalitelja oštećenica je nedozrela i povodljiva, kako je i utvrđeno psihijatrijskim vještačenjem, po navodima vještaka zdušno ga je branila, a ukazivanjem na iskaz svjedokinje K. Š. iskaz oštećenice je trebalo drugačije ocijeniti. Time je prema mišljenju opt. M. J. dovedeno u sumnju utvrđenje odlučne činjenice da je imao spolni odnos sa oštećenicom, a kako sud „nije izveo na čistac mogući utjecaj svjedoka T. na sadržaj iskaza oštećenice“ nalazi i činjenično stanje u tom dijelu nepotpuno utvrđenim.

Žalbe optuženih zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane. Prvostupanjski je sud na glavnoj raspravi proveo sve potrebne i dostatne dokaze te je njihovom savjesnom ocjenom opravdano zaključio da su optuženici kazneno odgovorni za djelatnost opisanu u izreci pobijane presude, a razlozi iznijeti u odnosu na vrednovanje dokaza, poglavito o vjerodostojnosti iskaza oštećenice K. P. iscrpni su, logični i uvjerljivi te ih u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

Žalbeni navodi obojice optuženika ostaju na tragu obrane koju su iznosili tijekom trajanja postupka, koje obrane je sud prvog stupnja osnovano otklonio zbog međusobnog proturječja i suprotnosti s provedenim dokazima.

Oštećenica K. P. tijekom postupka sigurno i detaljno ponavlja iskaz kojim tereti obojicu optuženika za odnosni događaj, kako u istrazi tako i na glavnoj raspravi i taj je iskaz praćen odgovarajućom afektivnom reakcijom koja neupitno osnažuje zaključak iz pobijane presude da su se spolni odnošaji odvijali mimo njezinog htijenja i volje. Nema suvislog razloga koji bi ukazivao na eventualno neosnovano terećenje optuženika, kako se to pokušava prikazati žalbama. Oštećenica je djelo odmah prijavila, u svom prvom iskazu danom kod istražnog suca nedugo nakon događaja, 27. prosinca 2005., detaljno i okolnosno je opisala cjelokupni događaj bez pokušaja prikazivanja vlastitih postupaka u poželjnijem svjetlu, navodeći da je dragovoljno otišla noću u osamljeni prostor vikendice opt. M. J. sa tvrdnjom da su obojica optuženika protivno njenoj volji i iskazanom otporu sa njom ostvarili spolne odnošaje, a opt. K. V. i spolnom odnošaju izjednačenu spolnu radnju. Opisujući okolnosti zbivanja, koje dijelom ne spore ni optuženici, izvjesno se nalazila pod utjecajem alkohola čega su obojica optuženika bili svjesni obzirom da su svi zajedno konzumirali alkohol pa je njen otpor poduzetim radnjama bio primjeren tom stanju no svakako dostatan da optuženici budu svjesni pruženog otpora. Oštećenica je decidirano opisala da je molila opt. K. V. da ju pusti i da prestane sa poduzetim radnjama, rukom ga je odgurivala, pokušala ustati, ali nije mogla zbog utjecaja alkohola i činjenice da ju je opt. K. V. držao za kosu. Od značaja je i

I Kž 664/07-3

činjenica da opt. K. V. nije sam uspio skinuti hlače oštećenici upravo zbog pruženog otpora odmicanjem njegove ruke i izmicanjem tijela pa je stoga po njegovom pozivu priskočio u pomoć opt. M. J., što sve ukazuje na opravdanost zaključka prvostupanjskog suda da je oštećenica itekako pružala otpor primjereno stanju u kojem se nalazila, čega su obojica optuženika bez dvojbe bili svjesni.

Oštećenica decidirano i višekratno ponavlja, kako u istražnom postupku, tako i na glavnoj raspravi, da je i opt. M. J. ostvario potpuni spolni odnošaj penetrirajući u njezino spolovilo, samo što je taj spolni odnošaj trajao vrlo kratko i stoga nema dvojbe o dokazanosti objektivnog učina djela opt. M. J.. Kada oštećenica ponavlja da je odnos trajao vrlo kratko time nije dovedena u sumnju kvaliteta odnosno vjerodostojnost iskaza kako pokušava žalbom prikazati opt. M. J., nego se naprosto radi o protupravnoj djelatnosti koja je kraćeg vremenskog trajanja i manjeg opsega u odnosu na opt. K. V., koji osim spolnih odnošaja čini i spolnom odnošaju izjednačenu spolnu radnju.

Na opravdanost prihvaćanja iskaza oštećenice ukazuje nalaz i mišljenje vještaka psihijatra mr. sc. S. K. u kojem nema podataka koji bi ukazivali da kod oštećenice postoji neki patološkog motiv za neosnovano terećenje optuženih, a ne može se prihvatiti ni žalbena teza da je svjedok B. T., zbog svoje emotivne naklonosti oštećenici, utjecao na terećenje optuženih jer za to nema uporišta u dokaznom postupku. Svjedok B. T. iskrenim je iskazivanjem o dinamici događanja, u dijelu o kojem ima osobna saznanja, potvrdio navode oštećenice da je kroz komunikaciju putem SMS poruka reagirao na njezinu molbu da pozove policiju jer da su je „M.“ (opt. V.) i J. silovali, a odmah istoga dana je i oštećenica podnijela kaznenu prijavu protiv obojice optuženih. Za podsjetiti je žalitelje i na činjenicu da je u to vrijeme oštećenica bila u emotivnoj vezi sa R. G., a ne sa B. T. i svoj iskaz odmicanjem vremena nije mijenjala. Naprotiv, analizom i konfrontirajući obranu optuženih pravilno sud prvog stupnja ukazuje na međusobnu kontradiktornost, poglavito uočavanjem da je opt. M. J. svojom obranom do te mjere oprečan da odstupanja nije sposoban objasniti. Primjerice opt. M. J. u prvom navratu potpuno poriče bilo kakvo saznanje i vlastitu prisutnost spolnom odnošaju oštećenice sa opt. K. V., a na glavnoj raspravi tvrdi da je svemu bio nazočan, štoviše da je po traženju opt. K. V. i oštećenice pomagao skinuti joj hlače, što ukazuje na pokušaj konstruiranja obrane prema procjeni stanja dokaznog materijala, a zapravo osnažuje uvjerenje suda o vjerodostojnosti iskaza oštećenice. Stoga su promašeni žalbeni prigovori opt. M. J. da je iskaz oštećenice problematičan, neodređen, kolebljiv i kontradiktoran time da je prvostupanjski sud korektno prenio sadržaj njezinog iskaza u razlozima presude.

Jednako tako je prvostupanjski sud opravdano negativno vrednovao iskazivanje svjedokinje K. Š. i svjedoka R. G. budući je svjedokinja K. Š. ranije bila u emocionalnoj vezi sa opt. M. J., dok je svjedok R. G. evidentno u prijateljskim odnosima sa opt. K. V.. Niti izostanak materijalnih tragova, nedostatak ozljeda na tijelu oštećenice, kako se upire u žalbi opt. K. V., ne umanjuju značaj njenog iskazivanja. Naime, oštećenica nije opisala količinu i vrstu prisile koja bi na njezinom tijelu ostavila vidljive ozljede što ne znači da izostankom povreda na tijelu žrtve nisu ostvarena obilježja kaznenog djela silovanja.

Stoga su i po uvjerenju ovog drugostupanjskog suda obojica optuženika po ukupnom ponašanju oštećenice znali da ona s njima ne želi spolno općiti već je na to prisiljena, obzirom na prethodno naznačene radnje pružanja otpora u stanju i situaciji u kojoj se zatekla. Kako je radnjama opt. K. V. cijelo vrijeme bio prisutan i opt. M. J., uzeo je i učešća u nasilnom

I Kž 664/07-3

skidanju oštećenice, nije se radnjama protivio, niti ju je branio, već je očito radnje opt. K. V. prihvatio kao svoje, usmjerene ostvarenju zajedničkog cilja, a potom je i sam ostvario potpuni spolni odnos sa oštećenicom, nema dvojbe da su obojica optuženika počinili kazneno djelo silovanja u kvalificiranom obliku iz čl. 188. st. 2. KZ.

Za prihvatiti je i argumentaciju iz pobijane presude glede utvrđenja da je opt. K. V. bio svjestan maloljetne dobi oštećenice. Oštećenica je detaljno opisala prigodu kojoj je bio nazočan opt. K. V. i kada je rekla da ima 17 godina. Neuvjerljiv je iskaz svjedoka R. G. kojim želi opovrgnuti spomenute navode oštećenice navodeći da nije znao za njezine godine, premda je sa njom četiri mjeseca bio u vezi. Imajući na umu da svjedok i opt. K. V. rade u istoj firmi J. da se povremeno druže na poslu i izvan posla te činjenicu da je svjedok prekinuo vezu sa oštećenicom, zbog "gluposti što je napravila" misleći na inkriminirani događaj, jasna je njegova naklonost i interes za pomoć optuženicama.

Slijedom navedenog prvostupanjski je sud u potpunosti i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je na utvrđenu djelatnost optuženih pravilno primijenjen kazneni zakon zaključivši da je opt. M. J. počinio djelo iz čl. 188. st. 2. KZ, a opt. K. V. djelo iz čl. 188. st. 2. i 5. KZ, a ne ono iz čl. 188. st. 1. KZ kako upire žalbom pa nije osnovana žalba opt. K. V. i zbog povrede kaznenog zakona.

Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije cijenio sve otegotne okolnosti, olakotne da su precijenjene te da nije bilo mjesta primjeni odredbi o ublažavanju kazne. Navodi da alkoholiziranost optuženih nije egzaktno utvrđena, stoga je pogrešno vrednovana kao osobito olakotna okolnost i da je ranija osuđivanost optuženih svakako priječila primjenu čl. 57. KZ. Nasuprot tome, ističe da je trebalo otegotnim cijeniti planirano počinjenje djela, korištenje povjerenja oštećenice, okolnosti djela koje se očituju odvoženjem oštećenice na usamljeno mjesto u noći i njeno teško psihičko stanje kao posljedicu djela uz izostanak iskazanog žaljenja optuženih.

Opt. K. V. smatra da je kod odluke o kazni osobito trebalo cijeniti ponašanje oštećenice, dakle doprinos da do spolnog akta dođe, uz prijedlog da mu se izrekne maksimalno blaga kazna.

Razmotrivši odluku o kazni povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. K. V. te u smislu čl. 382. ZKP glede opt. M. J., ovaj drugostupanjski sud nalazi da su obojici optuženika kazne izrečene u pobijanoj presudi primjerene svim okolnostima djela, stupnju njihove krivnje, osobnosti i posljedicama koje uslijed djela trpi oštećenica.

Ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da je pogrešno vrednovana alkoholiziranost optuženika, jer da nije pouzdano utvrđena. Naime, već iz iskaza oštećenice jasno je da su optuženici bili alkoholizirani u mjeri dostatnoj da dođe do slabljenja kočionih mehanizama i moralnih ograničenja uz jačanje nagonskog ponašanja budući su optuženici već dolaskom u lokal gdje je oštećenica radila kao konobarica bili pripiti, tamo su popili piće, a nastavili su i piti u vikendici opt. M. J.. Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda opravdano je ova okolnost imala značaj osobito izražene olakotne okolnosti kod obojice optuženika te je prevalentnog značaja obzirom da optuženici nisu specijalni povratnici. Premda su kazne zatvora, opt. K. V. četiri godine i šest mjeseci, a opt. M. J. dvije godine i šest mjeseci, ublažene ispod propisanog zakonskog minimuma za ova djela, radi se o

I Kž 664/07-3

neznatno smanjenim kaznama koje su po ocjeni ovog drugostupanjskog suda adekvatne za postizanje zakonom propisane svrhe kažnjavanja u smislu čl. 6. i čl. 50. KZ, dakle nisu preblage ni prestroge kako se tvrdi u žalbama stranaka.

Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 05. ožujka 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.