I Kž-2/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 2/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Kocijančić Erike, kao predsjednika vijeća, te dr. Novoselec Petra, Frančula mr. Rudolfa, Zmajević mr. Branka i Petranović Milana, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.D., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH, u vezi čl.19. OKZRH, odlučujući o žalbi javnog tužitelja podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 30. rujna 1991. K 62/91, u sjednici održanoj 24. ožujka 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske mr. K.V.,

p r e s u d i o j e :

Žalba javnog tužitelja odbija se kao neosnovana, te se potvrdjuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oslobodjen je na temelju čl. 350. toč. 3. ZKP optužbe opt. B.D. da je izvršio kriv. djelo pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. OKZRH.

Protiv te presude uložio je žalbu javni tužitelj zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno sudjenje.

Optuženik je uložio odgovor na žalbu javnog tužitelja i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske tu žalbu odbije kao neosnovanu. Ujedno je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednicu vijeća pozove njega i njegova branitelja čemu nije udovoljeno jer prema odredbi čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske od 27. prosinca 1991. odredbe o obavješćivanju stranaka o sjednici vijeća se ne primjenjuju.

I Kž 2/92

Zamjenik javnog tužitelja Republike Hrvatske predložio je da se uvaži žalba javnog tužitelja.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, zato jer su razlozi njegove presude u znatnoj mjeri proturječni jer iz obrazloženja nije vidljivo da li je optuženik oslobodjen optužbe zato što u njegovim radnjama nisu ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela ili zato što nije dokazano koje je radnje optuženik izvršio. Taj sud je posve jasno obrazložio da doduše smatra dokazanim da je optuženik s tesarskom sjekirom pošao prema ošt. G.A., ali ne i da je njome zamahnuo. Prema tome, nije dokazano da je optuženik ostvario bitno obilježje krivičnog djela ubojstva u pokušaju (čl. 35. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. OKZRH) jer ono što je dokazano (uzimanje sjekire i kretanje prema oštećeniku) predstavlja tek pripremnu radnju i nije dovoljno za pokušaj, a što kao ispravan zaključak usvaja i ovaj sud.

Takodjer nije točno da je sud prvoga stupnja ostvario daljnju bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP time što je konstatirao da je svjedok K.S. naveo da nije vidio da bi optuženik napadao tesarskom sjekirom oštećenika, iako je taj svjedok iskazao samo da nije vidio je li došlo do svadje i sukoba izmedju optuženika i oštećenika jer takav iskaz svjedoka nužno implicira zaključak koji je izveo sud prvog stupnja.

Nije osnovana ni žalba javnog tužitelja zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.

S pravom je sud prvoga stupnja ocijenio da se na iskazu svj. G.A. i H.M., pa ni na iskazu svj. B.Z. u istrazi od kojeg je ona kasnije potpuno odustala, ne može temeljiti osudjujuća presuda. Pri tome i ovaj sud usvaja zaključak suda prvoga stupnja da je neuvjerljiv iskaz svj. H.M. u onom dijelu u kome on tvrdi da je zaustavio optuženikov udarac sjekirom u trenutku kada je sjekira bila udaljena 10-15 cm od glave oštećenika. Takvo nešto je u očiglednoj suprotnosti s temeljnim fizikalnim zakonima jer bi udarac u toj fazi, s obzirom na njegovu inerciju, bilo nemoguće zaustaviti hvatanjem počinitelja za ruku, kako to tvrdi svj. H.M..

Prema tome, nije isključeno da se dogodjaj odigrao onako kako to uzima sud prvoga stupnja, tj. da je optuženik, u srdžbi zbog udarca što mu ga je zadao oštećenik, pošao po sjekiricu i ušao s njome u lokal, a kada su to oštećenik i njegovi prijatelji vidjeli, oduzeli mu sjekiricu i istukli ga. Razumljivo je da svj. G.A. i H.M. imaju interesa da ponašanje oštećenika prikažu u težem svijetlu kako bi opravdali svoju reakciju i imali u rezervi pozivanje na nužnu obranu za slučaj da oni budu optuženi za povrede nanijete optuženiku.

I Kž 2/92

Pri tome nije potrebno da je sa sigurnošću utvrdjen upravo takav tijek dogadjaja, nego je dovoljno da je on vjerojatan i da se ne može isključiti što znači da je sud dužan primijeniti načelo in dubio pro reo i optuženika osloboditi optužbe zato što nije dokazano da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

Iz navedenih razloga valjalo je presuditi kao u izreci (čl. 384. ZKP).

U Zagrebu, 24. ožujka 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Kocijančić Erika v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši

stručni referent:

(Vladimir

Vuletin)