Rev-76/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-76/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske elektroprivrede d.d. Zagreb, Distribucijsko područje Pula – Pogon Pazin, protiv I-tuženika Grada Pazina, zastupanog po N. P. odvjetniku u P. i II-tužene Općine Lupoglav, zastupane po mr. R. F. odvjetniku u P., radi isplate, odlučujući o reviziji II-tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 07. prosinca 1998. br. Gž-1639/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu od 26. studenog 1997. br. P-153/97, u sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2002. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija II-tužene Općine L. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pazinu od 26. studenog 1997. br. P- 153/97 presuđena je II-tužena Općina L. platiti tužitelju na ime troškova utroška električne energije za potrebe javne rasvjete 40.551,68 kn za razdoblje od veljače do prosinca 1996., zakonske zatezne kamate po dospijeću svakog iznosa, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.130,00 kn.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli od 07. prosinca 1998. br. Gž- 1639/98 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja II-tužena općina L. je uložila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u nejasnim i proturječnim razlozima presude suda drugog stupnja glede tuženikovih navoda o

če da je prvostupanjski sud prekoračio pravnoj praznini za utuženo razdoblje. Isto tako isti

tužbeni zahtjev kad je obrazložio da bi se u konkretnom slučaju neplaćanja utuženih iznosa radilo o stjecanju bez osnove na strani II-tuženika, budući da to nitko u postupku nije tvrdio. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u prihvaćanju tužbenog zahtjeva iako ni iz jednog propisa ne proizlazi obveza II-tužene na plaćanje utroška električne energije za potrebe javne rasvjete u 1996. godini, jer je s 01. veljačom 1996. prestala važiti Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu, a Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu, kojim je regulirano pitanje javne rasvjete, donijet je tek u srpnju 1997., pa razdoblje od 01. veljače 1996. do 15. srpnja 1997. predstavlja razdoblje pravne praznine u kojem troškovi javne rasvjete trebaju pasti na teret isporučioca, dakle tužitelja.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. ZPP-a dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

U odgovoru na reviziju tužitelj obrazlaže neosnovanost revizije, s prijedlogom da ista bude odbijena kao neosnovana.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija II-tuženika nije osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99), na kojeg sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren.

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, kako glede revidentove tvrdnje o nejasnim i proturječnim razlozima drugostupanjske presude, tako i glede prekoračenja tužbenog zahtjeva. Sud drugog stupnja je u pogledu pravne praznine prihvatio opširne i detaljne razloge suda prvog stupnja, koji je potpuno pravilno utvrdio takve prigovore tuženika neosnovanima, pa u tome nema ni proturječnosti ni nejasnoća. Razlozima drugostupanje presude o stjecanju bez osnove na strani II-tuženika nije prekoračen tužbeni zahtjev, jer se radi o primjeni materijalnog prava u kojoj primjeni sud nije vezan pravnom osnovom koju navodi tužitelj (čl. 186. st. 3. ZPP-a). Primjena materijalnog prava različita od navoda stranaka ne znači prekoračenje tužbenog zahtjeva, niti sud time čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

U pogledu pogrešne primjene materijalnog prava i tuženikove tvrdnje o pravnoj praznini glede obveze jedinica lokalne samouprave na plaćanje troškova električne energije za potrebe javne rasvjete, revizijski su razlozi neosnovani.

Točno je da Zakon o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine” br. 36/95, 21/96 i 70/97), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog potraživanja, nabrajajući u članku 3. vrste komunalnih djelatnosti, ne spominje javnu rasvjetu, dok Uredba o izmjenama i dopunama navedenog Zakona (“Narodne novine” br. 109/95) dopunjuje članak 3. riječima: “javna rasvjeta” te u st. 14. istog članka definira pojam javne rasvjete kao održavanje javne rasvjete i utroška električne energije. Ta je Uredba prestala važiti 01. veljače 1996., pa je javna rasvjeta kao vrsta komunalne djelatnosti unijeta u Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine” br. 70/97), koji je stupio na snagu 15. srpnja 1997.

Iz takvog redoslijeda zakonskog reguliranja javne rasvjete tuženik zaključuje da bi troškovi električne energije za potrebe javne rasvjete padali na teret Hrvatske elektroprivrede, pogotovo kad je takvog mišljenja bilo i Ministarstvo graditeljstva Republike Hrvatske kao matično ministarstvo za predlaganje propisa iz područja komunalnog gospodarstva.

Suprotno tome proizlazi iz ostalih propisa. Tako je odredbom čl. 13. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (“Narodne novine” br. 90/92) propisana obveza općina da u okviru samoupravnog djelovanja vode brigu o obavljanju komunalnih i drugih djelatnosti te lokalnoj infrastrukturi, ako zakonom nije drukčije propisano. U to vrijeme na snazi je bio Zakon o komunalnim djelatnostima (“Narodne novine” br. 15/79) koji izrijekom u čl. 2. st. 1. toč. 5. u komunalne djelatnosti ubraja: “uređenje i održavanje javne rasvjete”, a u čl. 26. propisuje da se sredstva za financiranje takvih komunalnih djelatnosti osiguravaju plaćanjem komunalne naknade. Obveze općina na primjenu odredaba Zakona o komunalnim djelatnostima propisuje i Zakon o određivanju poslova iz samoupravnog djelokruga jedinica lokalne samouprave i uprave (“Narodne novine” br. 73/93), koji u čl. 25. izrijekom upućuje na odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima i njihovoj obvezi na utvrđivanje komunalne naknade. Stoga su novoosnovane općine, kao jedinice lokalne samouprave, bile dužne propisati visinu komunalne naknade iz koje su se plaćali troškovi obavljanja komunalnih djelatnosti, među ostalima i troškovi javne rasvjete. Komunalna naknada plaćala se fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu temeljem Zakona o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine” br. 53/90). Kad su fondovi u stambenom i komunalnom gospodarstvu, u dijelu koji se odnosi na komunalno gospodarstvo, prestali postojati 09. lipnja 1995. temeljem odredbe čl. 32. st. 1. i 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine” br. 36/95), njihova su prava i obveze, nekretnine, pokretnine, financijska sredstva i zaposlenike preuzele jedinice lokalne samouprave. Sukladno tome, općine kao jedinice lokalne samouprave, pravni su sljednici fondova u komunalnom ćanja utroška električne energije za potrebe javne rasvjete. gospodarstvu, te time u obvezi pla

Nije osnovana ni tvrdnja revidenta da općina nije zaključila ugovor s tužiteljem o isporuci električne energije za potrebe javne rasvjete, jer je odredbom čl. 22. Zakona o elektroprivredi (“Narodne novine” br. 31/9,0 47/90, 61/91, 26/93 i 78/94) propisano da će se uvjeti isporuke električne energije utvrditi općim uvjetima o isporuci električne energije. Kako je čl. 53. st. 2. Općih uvjeta isporuke električne energije (“Narodne novine” br. 8/91) propisano zaključenje pisanog ugovora o isporuci električne energije s potrošačima na visokom naponu, a javna rasvjeta je priključena na niski napon, to pisani ugovor nije bio potreban, niti postoji, kako izrijekom priznaje i sam tužitelj (list br. 32 spisa).

Naprotiv, za isporuku električne energije potrošačima na niskom naponu potreban je samo ugovor o pristupanju (čl. 53. st. 3. Općih uvjeta isporuke električne energije), koji se prema odredbi čl. 58. Općih uvjeta smatra zaključenim podnošenjem zahtjeva isporučitelju za priključivanje na niski napon i priključenjem na električnu mrežu.

Iz redoslijeda iznijetih propisa proizlazi obveza tužene Općine L. plaćati tužitelju utrošak električne energije za potrebe javne rasvjete, jer ne postoji praznina pravne regulative takve obveze, kako pogrešno drži revident, samo zato što takva obveza nije izrijekom bila navedena u Zakonu o komunalnom gospodarstvu od 15. svibnja 1995., budući da je proizlazila iz postojećih odredbi Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, te Zakona o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, čija su prava i obveze prestankom njihova djelovanja preuzele jedinice lokalne samouprave.

Budući da nižestupanjski sudovi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva prema II. tuženoj općini L. nisu pogrešno primijenili materijalno pravo, valjalo je primjenom odredbe članka 393. ZPP-a odbiti reviziju tužene kao neosnovanu.

U Zagrebu, 18. travnja 2002.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.