Legislator Case Law & Legislation
I Kž-283/1995-9 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeals in robbery case, upholding first-instance conviction and sentence.

Case Number I Kž-283/1995-9
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed appeals by the prosecutor and five defendants against a first-instance conviction for robbery. The court found that the defendants used force and threats to take property, rejecting arguments that the acts constituted a military operation or extortion. Consequently, the court confirmed the original sentences and confiscation orders as legally sound and proportionate.

Legislator headnote

AI generated

Articles 127, 374 of the Criminal Procedure Act; Articles 4, 31, 37 of the Criminal Execution Act: The Supreme Court upheld a robbery conviction where the use of force and threats was established, rejecting defenses of military action or extortion, and confirmed the proportionality of the imposed sentences.

Keywords

AI generated
robbery conviction criminal appeal force and threats sentence proportionality military action defense confiscation of property Croatian Criminal Procedure Act

Cited Legislation

AI generated
Article 127, paragraph 2 of the Criminal Law of the Republic of Croatia
Article 49, paragraph 1 of the Criminal Execution Law of the Republic of Croatia
Article 43, paragraph 2, point 2 of the Criminal Execution Law of the Republic of Croatia
Article 45, paragraph 1 of the Criminal Execution Law of the Republic of Croatia
Article 64 of the Criminal Execution Law of the Republic of Croatia
Article 90, paragraph 1 of the Criminal Procedure Act
Article 37, paragraph 1 of the Criminal Execution Law of the Republic of Croatia
Article 4, paragraph 2 of the Criminal Execution Law of the Republic of Croatia
Article 31 of the Criminal Execution Law of the Republic of Croatia
Article 374 of the Criminal Procedure Act

Cited Case Law

AI generated
Military Court in Rijec, Case K-1/94, dated March 10, 1994
Military Court in Rijec, Case K-43/93, dated June 10, 1993

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 283/1995-9

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Neve Šibl, Milana Gudelja i Ane Garačić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. R.R. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 10. listopada 1994. godine br. K-21/94, u sjednici održanoj 10. travnja 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, te opt. R.R., H.S., Č.Ž., V.B. i D.K. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e.

Županijski sud u Splitu, presudom od 10. listopada 1994. godine br. K-21/94 oglasio je krivim R.R., H.S., Č.Ž., V.B. i D.K. zbog krivičnog djela razbojništva iz čl. 127. st. 2. u svezi st. 1. KZRH. Opt. D.K. je temeljem čl. 127. st. 2. KZRH za navedeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, te uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci na koju je osuđen pravomoćnom presudom Vojnog suda u Rijeci od 10. ožujka 1994. godine br. K-1/94 zbog krivičnog djela iz čl. 203. st. 1. KZRH i kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja je temeljem čl. 49. st. 1. OKZRH opozvana budući je optuženik K. pravomoćnom presudom Vojnog suda u Rijeci br. K-43/93 od 10. lipnja 1993. godine osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog krivičnih djela iz čl. 222. st. 1. i čl. 227. st. 2. KZRH. Na temelju Odluke Predsjednika Republike Hrvatske o pomilovanju osuđenih osoba br. PA3-110/1- 94 izrečena kazna je uvjetovana na vrijeme od tri godine. Stoga je optuženik K. uz primjenu čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci, a temeljem čl. 127. st. 2. KZRH opt. R.R. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, opt. H.S. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, opt. Č.Ž. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, te opt. V.B. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, u koje kazne im je temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. ožujka 1994. godine pa nadalje.

Temeljem čl. 64. OKZRH optuženicima je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to od opt. D.K. pištolja marke "TT Crvena zastava" sa jednim okvirom br. C24850 i osam streljiva te futrole za pištolj zelene boje, od opt. R.R. pištolja marke "Astra" model A-80 cal. 9 mm i četiri streljiva, od opt. Č.Ž. noža na preklop sa crnom plastičnom drškom, te od opt. R.R., H.S. i Č.Ž. potkape, čarapa, rukavica i selotejp traka.

Temeljem čl. 90. st. 1. ZKP optuženici su obvezani na ime troškova krivičnog postupka isplatiti i to opt. R.R., opt. Č.Ž., opt. V.B. i opt. D.K. iznos od 470,00 kn koji iznos se odnosi na troškove vještačenja, a opt.

H.S.

iznos

od

8.990,00

kn

koji

se

iznos

odnosi na troškove vještačenja i troškove sudskog tumača, te svaki od optuženika iznos od po 4.000,00 kn na ime paušala.

Protiv navedene presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o krivičnim sankcijama i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženicima izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

Opt. R.R. žali se po branitelju B.M., odvjetniku iz S., zbog odluke o kazni, te osobno iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Iz svih žalbenih osnova žali se opt. H.S. po branitelju J.Ć., odvjetniku iz S., te osobno i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Opt. Č.Ž. podnio je žalbu i dopunu žalbe po branitelju A.R., odvjetniku iz S., i žali se iz svih žalbenih osnova, a uložio je žalbu i osobno i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Po odvjetniku Z.M. iz S., te osobno, žali se opt. V.B. i to iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Opt. D.K. žali se po branitelju Ž.G., odvjetniku iz S., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, te osobno i predlaže da se pobijana presuda ukine odnosno preinači i optuženiku izrekne blaža kazna, s time da se djelo prethodno prekvalificira. Optuženik predlaže i da ga se pozove na sjednicu vijeća.

Opt. H.S. podnio je i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP, u pismenom podnesku od 18. svibnja 1995. godine br. Ktž-487/95 predložio je da se žalbe optuženika odbiju, a uvaži žalba državnog odvjetnika.

Obzirom da se odredbe čl. 359. i čl. 361. st. 1. ZKP ne primjenjuju u smislu čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, odgovor na žalbu opt. H.S. nije razmatran, te opt. D.K., nije obaviješten o sjednici vijeća.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbe zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka

Opt. R.R. i opt. Č.Ž. u žalbama, te opt. Ž. u dopuni žalbe ističu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 6. ZKP jer da je za suđenje bio nadležan vojni sud. Međutim, prema čl. 4. Uredbe o organizaciji, radu i djelokrugu sudbene vlasti u slučaju ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, optuženici su morali biti vojne osobe, osim u vrijeme izvršenja djela i u vrijeme podizanja optužnice, što ovdje nije slučaj, niti optuženici tu činjenicu osporavaju, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju optuženici ukazuju.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka opt. H.S. nalazi u povredi iz čl. 364. st. 1. toč. 10. ZKP međutim, iz razloga žalbe proizlazi da se zapravo žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.

I Kž 283/95

354. st. 1. toč. 11. ZKP, jer navodi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni su nejasni.

Za razliku od žalitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ne nalazi da bi razlozi u presudi suda prvog stupnja bili manjkavi, već naprotiv, da su izloženi na način kako to nalaže odredba čl. 347. st. 7. ZKP i da su oni razumljivi i potpuni. Stoga u toj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP. Ovaj žalbeni prigovor optuženika S. zapravo upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Isto se može reći i za žalbe opt. V.B. koji navodi da je sud propustio saslušati svjedoke predložene po obrani, te za žalbe opt. Č.Ž. i D.K. koji posebno ne obrazlažu niti jednu povredu odredaba krivičnog postupka, a ovaj sud nije našao niti da bi bila počinjena bilo koja povreda odredaba krivičnog postupka na koju je dužan paziti po službenoj dužnosti.

Navodi žalbi optuženika koji se žale na bitne povrede odredaba krivičnog postupka pokazuju da se žalitelji zapravo ne slažu s ocjenom dokaza i sa zaključcima koje je izveo sud prvog stupnja o dokazanosti pojedinih činjenica pa se tu radi, kako je već naprijed rečeno, o prigovorima kojima se presuda suda prvog stupnja pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da će u ovoj presudi suda drugog stupnja razlozi o tome uslijediti na odgovarajućem mjestu.

Na žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

U vrlo opširnim žalbama podnesenim osobno optuženici ponavljajući svoje obrane sa glavne rasprave osporavaju zaključke suda prvog stupnja i poriču izvršenje krivičnog djela, dok u žalbama podnesenim po braniteljima opt. S., Ž. i B. presudu suda prvog stupnja pobijaju u jednom osnovnom pravcu, o postojanju umišljaja, dok objektivni učin djela priznaju. Opt. K. ne priznaje niti objektivni učin djela, tvrdeći da ništa nije znao o bilo kakvom planu, niti je sudjelovao u bilo čemu.

Kako pri tome ne upozoravaju na nove činjenice niti ne nude nove dokaze proizlazi da prema čl. 356. st. 2. ZKP optuženici presudu pobijaju samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud drugog stupnja, suprotno žaliteljima, smatra da su sve odlučne činjenice u presudi suda prvog stupnja potpuno i pravilno utvrđene i da utvrđeno činjenično stanje nije žalbenim navodima s uspjehom osporeno.

Navedene sporne okolnosti sud prvog stupnja je u provedenom postupku potpuno razjasnio i pravilno utvrdio da su optuženici izvršili djelo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude. Takav zaključak nedvojbeno proizlazi iz nespornih činjenica: da su optuženici kritičnog dana vozilom, kojim je upravljao opt. K., došli u M., da su vozilo parkirali u blizini kuće M.M., u kojoj je stanovao oštećenik A.K. sa obitelji, da su iz vozila izašli svi osim opt. K., u kuću ušli maskirani i obučeni u vojne odore, naoružani pištoljima, najprije S. i Ž. koji su zavezali M.M. i F.K. selotejp trakom, a zatim i opt. R. koji je zatražio od oštećenika K. da mu preda novac što je ovaj i učinio i bio pri tom povrijeđen pištoljem kako je to iskazao, a što je utvrđeno i iz medicinske dokumentacije za imenovanog. Opt. B., koji je od ranije poznavao K. čekao je u vozilu zajedno sa K..

Osnovano je sud prvog stupnja na temelju obrane opt. R. iz istražnog postupka zaključio da je opt. K. sudjelovao u izvršenju krivičnog djela. Ovo ne samo iz razloga što je opt. R. u obrani danoj u istražnom postupku detaljno i logično objasnio kako je upoznao K., nekoliko dana prije u društvu sa opt. B. i kako su zajedno otišli u M. da vide gdje je kuća u kojoj žive K., kada su i kupili selotejp traku, te kako je opt. K. bio prisutan njegovu razgovoru sa B. u kafiću u Č., već i iz razloga što su ovi navodi kao i cjelokupna obrana opt. R. iz istražnog postupka potkrijepljeni odnosno uklapaju se u nesporno naprijed navedene činjenice, provedene dokaze i obrane ostalih optuženika iz istražnog postupka, koji osporavaju obranu opt. K. da ništa nije znao.

I Kž 283/95

Naime, opt. S. navodi da misli da je opt. K. znao o čemu se radi, a to je nedvojbeno mogao saznati i iz svih radnji poduzetih od strane ostalih optuženika. Nedvojbeno je da u vozilu optuženika, B. pita opt. R. da li je kupio čarape, koje zatim i kupuju u M.. Opt. Ž. navodi i da su tijekom vožnje do M. razgovarali da sve moraju izvesti brzo i na način kako su to kasnije i učinili. Za akciju se uzima i K. pištolj, kako to navodi opt. B., čemu se K. uopće nije usprotivio.

Kada se s tim poveže i činjenica da obrana K. o motivu odlaska u Č. nije potvrđena niti jednim provedenim dokazom, opravdano je sud prvog stupnja ne prihvaća. Svjedok B. je bio kategoričan da opt. K. nije odobrio upotrebu službenog vozila za put u K., gdje optuženik nije niti otišao iako cijelo vrijeme tvrdi da je upravo to bio motiv njegova dolaska na to područje.

Na kraju i pomicanje vozila bliže kući oštećenika i okretanje prema magistrali, što je omogućilo brže napuštanje lica mjesta, o čemu govori opt. R., potvrđuje zaključak suda prvog stupnja da je opt. K. znao kuda ide, zašto i da je u svemu tome sudjelovao po načelu podjele rada.

Osnovano sud prvog stupnja nije prihvatio istinitima niti kasnije obrane optuženika, a koje sada ponavljaju i u žalbama, da im motiv nije bio pljačka već da se radilo o utjerivanju duga, kako navode opt. B., R. i Ž. odnosno o vojnoj akciji kako to navodi opt. S.. Pri tome opt. R. tvrdi da mu je opt. B. obećao protuuslugu izbavljenjem prijatelja iz zarobljeništva. Naime, opt. B. je u obrani u istražnom postupku izričit kada tvrdi da je na ideju da počini djelo razbojništva došao još u R., prije desetak dana i da je tada sve isplanirao. Da ne postoji bilo kakav dug potvrdio je i svjedok K. u svom iskazu u kojem navodi da nije imao bilo kakvih obaveza prema opt. B. ili obitelji svoga brata V., koja je obiteljski vezana sa B.. Takav iskaz oštećenika K. u cijelosti zapravo potvrđuje obranu B. iz istražnog postupka koju je sud prvog stupnja i prihvatio. Opt. B. navodi da je upravo takav plan detaljno iznio opt. S. i Ž. i da su ga oni prihvatili. Detalje je trebao pojasniti opt. R., a kao nagradu bi svaki dobio po 5.000 DEM, a sa R. bi plijen dijelio po pola. Navedeno je potvrdio opt. Ž., a djelomično i opt. S. i to u obrani od 3. ožujka 1994. godine. Sve navedeno isključuje tvrdnje optuženika da nisu bili svjesni o čemu se radi i da su bili u stvarnoj zabludi.

Naprotiv, upravo iz svega iznesenog kao i iz razloga presude suda prvog stupnja koje prihvaća i ovaj sud proizlazi da su optuženici postupali s umišljajem po prethodnom dogovoru, na način kako je to utvrđeno po sudu prvog stupnja. Ocjene obrana optuženika, iskazi svjedoka kao i činjenični zaključci suda prvog stupnja ne dovode se u sumnju navodima u žalbama.

Žalba opt. B. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana odnosno tvrdnja da on nije suizvršitelj krivičnog djela razbojništva, jer da je njegova uloga dovršena upoznavanjem opt. R. s planom. Kod suizvršiteljstva ne mora svaki od suizvršitelja da čini svaku radnju, već je bitno da ona radnja, koju on čini, sa radnjom onog drugog čini povezanu cjelinu, da ta radnja predstavlja jači doprinos ostvarenju bića izvršenja konkretnog krivičnog djela. U konkretnom slučaju opt. B. je stvaratelj plana i inicijator njegova ostvarenja, te zajedno sa opt. K. čuva stražu, dok ostali uzimaju novac od oštećenika. Sve su to radnje koje spadaju u elemente složenog krivičnog djela razbojništva i u kontekstu radnji ostalih optuženika predstavljaju doprinos ostvarenju svih elemenata bića ovog krivičnog djela.

Navodi iz žalbe opt. S. da je smatrao da se radi o vojnoj akciji i da je svaka muslimanska kuća ili stan "bunker" je tvrdnja bez ikakvog osnova, jer da se i radilo o području zahvaćenim ratom, takva "akcija", kako su je izveli optuženici, sve pripremne i ostale radnje, prethodni dogovor te obećana nagrada nisu mogli asocirati na vojnu akciju niti je takvo djelovanje dozvoljeno u ratu, niti u skladu sa usvojenim ratnim konvencijama. U konkretnom slučaju radi se o drugoj državi, području odnosno gradu koje nije bilo zahvaćeno ratnim djelovanjem pa stvarno nije bilo mogućnosti da se pojavi sumnja da se radi o vojnom cilju i da bi takva "akcija" uopće bila dozvoljena.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio i krivični

I Kž 283/95

zakon kada je učinjeno krivično djelo pravno kvalificirao kao krivično djelo razbojništva iz čl. 127. st. 2. u svezi st. 1. KZRH.

Obzirom na sve navedeno neprihvatljivi su navodi iz žalbi opt. S., Ž. da su bili u stvarnoj zabludi, te da bi se eventualno moglo raditi o krivičnom djelu iznude kako to navode opt. Žugaj i B. ili krivičnom djelu iz čl. 204. KZRH kako to navodi opt. K., jer da je oštećenik dobrovoljno predao novac, što je u suprotnosti s iskazima saslušanih svjedoka, posebno oštećenika A.K. i medicinskom dokumentacijom za imenovanog, kojom je potvrđen njegov iskaz o primjeni sile i prijetnje. Oštećenik K. upravo potvrđuje da su optuženici postupali na način kako je to opisano u izreci presude suda prvog stupnja, a u čemu se stječu sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva.

Nisu osnovane niti žalbe državnog odvjetnika te optuženika zbog odluke o kazni.

Državni odvjetnik presudu suda prvog stupnja pobija zbog odluke o kazni smatrajući da su izrečene kazne preblage, a optuženici pobijajući odluku o kazni smatraju da su prestroge i da su olakotne okolnosti podcijenjene.

Suprotno žalbenim prigovorima sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir optuženicima sve okolnosti koje u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH utječu da kazna bude veća ili manja, među kojima i one koje spominju žalbe, te donio odluku o kaznama koje su i po ocjeni suda drugog stupnja zakonite i pravilne.

Okolnosti koje u žalbi navodi opt. S. nisu, po ocjeni ovog suda, takvog značaja da bi dovele do blaže kazne za ovog optuženika, pogotovo ne činjenica o pomoći države Austrije Republici Hrvatskoj, koja pomoć nije sporna, ali koja okolnost se i ne može cijeniti kao olakotna na strani optuženika.

Izrečene kazne su primjerene težini počinjenog krivičnog djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika, njihovim ličnostima i svim okolnostima konkretnog slučaja, te su kao takve podobne da u okviru opće svrhe krivičnih sankcija iz čl. 4. st. 2. OKZRH ostvare svrhu kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH.

Izrečena sigurnosna mjera je zakonita i pravilna.

Stoga je temeljem čl. 374. ZKP trebalo žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. travnja 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Ante Potrebica v.r.