IV Kž-63/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž-63/05-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osumnjičenika O. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 249. st. 4. u svezi s čl. 240. st. 3. i dr. KZ, odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja A. i R. Š. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 29. lipnja 2005. godine broj Kv-76/05 (Kio- 270/03), u sjednici održanoj dana 21. veljače 2006. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba oštećenika kao tužitelja A. i R. Š..

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 29. lipnja 2005. godine broj Kv- 76/05 (Kio-270/03) odbijen je kao neosnovan istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja A. i R. Š. podnesen protiv osumnjičenika O. M., S. R. i O. P. zbog kaznenog djela iz čl. 249. st. 4. u svezi s čl. 240. st. 1. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01 i 111/03, dalje KZ), te protiv osumnjičenice N. J. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, i protiv osumnjičenica M. Š. i I. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 301. st. 1. KZ.

Protiv tog rješenja žale se oštećenici kao tužitelji po punomoćniku, te iako ne navode žalbeni osnov sukladno čl. 399. u svezi s čl. 363. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, dalje ZKP), iz sadržaja žalbe proizlazi da se rješenje pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji žalbu i preinači, podredno ukine prvostupanjsko rješenje i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi pravilnim zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da su osumnjičenici O. M., S. R. i O. P. postupili na način činjenično opisan u istražnom zahtjevu i počinili kazneno djelo iz čl. 249. st. 4. u svezi s čl. 240. st. 1. i 3. KZ. Svoju odluku je sud prvog stupnja valjano i detaljno obrazložio, a koje obrazloženje u potpunosti prihvaća i ovaj sud i žalitelje radi izbjegavanja ponavljanja upućuje na okolnosti iznesene u tom rješenju.

Također, ovaj sud nalazi osnovanim i pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da iz podataka priležećih spisu ne proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičenice N. J., M. Š. i I. Š. počinile kaznena djela koja im se stavljaju na teret istražnim zahtjevom, a okolnosti na kojima je utemeljio takav zaključak sud prvog stupnja je također valjano obrazložio. U odnosu na kazneno djelo iz čl. 249. st. 4. u svezi s čl. 240. st. 1. i 3. KZ, koje se stavlja na teret istražnim zahtjevom osumnjičenicima O. M., S. R. i O. P., žalitelj navodi da u pobijanom rješenju nije naznačeno da je medicinsko vještačenje, na kojem je, po mišljenju žalitelja, prvostupanjski sud utemeljio svoj zaključak o nepostojanju osnovane sumnje u odnosu na navedene osumnjičenike, provedeno u drugom kaznenom postupku, a u kojem su oštećenici kao tužitelji imali prigovore i predlagali pozvati vještake na ročište radi usmenog pojašnjenja i odgovora na iznesene prigovore. Okolnost da je prvostupanjski sud svoju odluku o nepostojanju osnovane sumnje između ostalog utemeljio i na rezultatima vještačenja provedenog u kaznenom postupku broj Kio-726/02 koji se vodi kod istog suda protiv okrivljenika M. P. zbog kaznenog djela iz čl. 249. KZ, nije od utjecaja na osnovanost pobijanog rješenja.

Naime, u tom predmetu istraga se provodi protiv okrivljenika M. P., u inkriminirano vrijeme specijaliste Odjela patologije trudnoće Klinike za ginekologiju i porodništvo u Rijeci, zbog kaznenog djela iz čl. 249. KZ, a u svezi postupanja okrivljenika tijekom tretiranja trudnoće oštećene kao tužiteljice A. Š. (zahvat serklaže, obrada pacijentice prije serklaže, antibiotska terapija, prerani porod). Kako je dakle riječ o istom događaju, a vještačenje je obuhvaćalo ocjenu pravilnosti liječenja i postupanja medicinskog tima, na čelu s dr. Prodanom, sastavni dio kojeg je bio III-osumnjičenik, a u kojem su sudjelovali i I i II- osumnjičenici, čije postupanje je cijenjeno vještačenjem, to okolnost da je vještačenje provedeno za potrebe drugog kaznenog postupka, a nalaz i mišljenje upotrijebljeno u ovom kaznenom predmetu kao jedna od okolnosti temeljem koje je sud prvog stupnja zaključio o nepostojanju osnovane sumnje o učinu kaznenog djela iz čl. 249. st. 4. u svezi s čl. 240. st. 1. i 3. KZ, nije okolnost koja bi isključivala vjerodostojnost tog nalaza i učinila ga nepodobnim za korištenje i u ovom kaznenom predmetu. Zaključak o nepostojanju osnovane sumnje prvostupanjski je sud utemeljio ne samo na već spomenutom nalazu i mišljenju liječnika vještaka, već i na svim dokazima i podacima priležećim spisu, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja.

Nadalje, žalitelji navode da su "tijekom postupka pred istražnim sucem oštećenima kao tužiteljima uručeni pozivi za njihovo saslušanje, međutim, da faktično tijekom postupka nisu saslušani." Iako žalitelji ne navode tijekom kojeg postupka nisu ispitani pred istražnim sucem, njihovim neispitivanjem u ovom predmetu, a s obzirom na postupovni stadij u kojem se kazneni postupak nalazi, nisu povrijeđena njihova prava.

Naime, sukladno čl. 189. st. 1. ZKP jedina radnja koju je istražni sudac dužan poduzeti prije odluke o osnovanosti istražnog zahtjeva, bilo na način da ga ocijeni osnovanim i odredi provođenje istrage, bilo na način da ga ocijeni neosnovanim i izjavi neslaganje, kao što je učinjeno u konkretnom predmetu je ispitati osumnjičenike, a što je ovdje učinjeno. Poduzimanje drugih (predloženih) istražnih radnji značilo bi zapravo provođenje istrage. U žalbi se također navodi da "sve da se i uzme da O. M., O. P. i S. R. nisu krivi za djelo koje im se istražnim zahtjevom stavlja na teret, to još uvijek ne eskulpira N. J., M. Š. i I. Š." što ovaj sud nalazi u potpunosti neosnovanim. Naime, M. Š. i I. Š. terete se da su u cilju pomoći I – III-osumnjičenicima prikrile tragove kaznenog djela na način opisan u istražnom zahtjevu, pomogavši im tako da ne budu otkriveni, čime da su počinile kazneno djelo iz čl. 301. st. 1. KZ. Kazneno djelo pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela iz čl. 301. st. 1. KZ je akcesorne prirode, što znači da će postojati samo ukoliko je počinjeno kazneno djelo nakon počinjenja kojeg se počinitelju pruža pomoć. Također, za postojanje tog kaznenog djela zahtijeva se svijest da je djelo počinjeno i da se pomaže počinitelju kaznenog djela, a za što u ovom predmetu ne postoje dokazi i podaci temeljem kojih bi se zaključilo o postojanju ikakove sumnje u tom pravcu. Nadalje, žalitelju se napominje da se za kazneno djelo iz čl. 301. st. 1. KZ, s obzirom na zakonom propisanu kaznu, sukladno čl. 430. st. 1. ZKP, ne provodi istraga već skraćeni postupka, što je još jedna od okolnosti zbog kojih je istražni zahtjev zbog tog kaznenog djela valjalo odbiti kao neosnovan.

Nadalje, žalitelji navode da "jednako tako, ukoliko N. J., M. Š. i I. Š. i nisu počinile djela koja im se stavljaju na teret istražnim zahtjevom kako bi pogodovale ostalim okrivljenicima u ovom predmetu, ne znači da ta kaznena djela nisu počinjena radi prikrivanja nekog drugog počinitelja ili kaznenog djela, odnosno da se oštećenim kao tužiteljima prouzročili štetu velikih razmjera". Takav žalbeni navod ovaj sud nalazi u potpunosti neosnovanim jer prvenstveno valja reći da se sukladno čl. 187. st. 1. ZKP, istraga pokreće protiv određene osobe kada postoji osnovana sumnja da je počinila određeno kazneno djelo, pobliže opisano činjeničnim opisom, pri čemu se istraga provodi kako bi se prikupili dokazi i podaci potrebni za donošenje odluke o daljnjem tijeku kaznenog postupka protiv tako poimence određene osobe zbog točno određenog kaznenog djela, činjenično opisano u istražnom zahtjevu odnosno rješenju o provođenju istrage. Cilj i svrha istrage nije, a kako se to sugerira žalbom, utvrđivanje osobe počinitelja nekog kaznenog djela, jer tome služi predkazneni postupak, već prikupiti dokaze i podatke relevantne za donošenje meritorne odluke ovlaštenog tužitelja o daljnjem tijeku kaznenog postupka.

Nadalje, navodi se "da je iz iskaza same okr. N. J. jasno vidljivo da ista priznaje svoju pogrešku i odgovornost za neadekvatno vođenje dokumentacije o umrlim osobama a što je bilo u njezinoj nadležnosti". Međutim, osumnjičenica se istražnim zahtjevom ne tereti za takovo postupanje, već da je kao odgovorna osoba u cilju da pripomogne u prikrivanju propusta u liječenju koji su prouzročili smrt djece oštećenika izdala dozvolu za sahranu umrle osobe u kojoj je naveden različit datum smrti od datuma navedenog u Smrtnom listu, uslijed čega da je oštećenima počinjena šteta velikih razmjera, koje postupanja su međutim žalitelji pogrešno pravno označili kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ. To stoga što "šteta velikih razmjera" pretpostavlja štetu u materijalnom smislu, dok se postupanje, činjenično opisano u istražnom zahtjevu, može pravno kvalificirati kao kaznenog djela iz čl. 337. st. 2. KZ, jer opisana posljedica – "nemogućnost utvrđivanja, sa sigurnošću, da li su i kada djeca umrla te gdje je tijelo jednog djeteta" - predstavlja težu povredu prava drugoga. Kako je za kazneno djelo iz čl. 337. st. 2. KZ propisana kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do pet godina, to se sukladno čl. 430. st. 1. ZKP za to djelo ne provodi istraga već istražne radnje.

Također, iako žalitelji u istražnom zahtjevu nisu naveli vrijeme počinjenja kaznenog djela za koje terete osumnjičenicu N. J., iz podataka priležećih spisu proizlazi da bi inkriminirano vrijeme bilo 28. prosinac odnosno 31. prosinac 1993. godine. S obzirom na zakonom propisanu kaznu za kazneno djelo iz čl. 337. st. 2. KZ i odredbe čl. 19. st. 1. alineja 4. KZ zastara kaznenog progona nastupa protekom pet godina od trenutka počinjenja kaznenog djela, što bi u konkretnom slučaju značilo da je zastara pokretanja kaznenog postupka u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 2. KZ nastupila dana 28. odnosno 31. prosinca 1998. godine. Stoga je istražni zahtjev podnesen protiv osumnjičenice N. J. zbog kaznenog djela činjenično opisanog u istražnom zahtjevu valjalo odbiti i zbog postojanja negativne procesne pretpostavke, odnosno nastupa relativne zastare kaznenog progona.

S obzirom na izloženo, žalbom oštećenika kao tužitelja A. i R. Š. nije dovedena u sumnju osnovanost prvostupanjskog rješenja, ispitivanjem kojeg sukladno čl. 398. st. 4. ZKP nisu pronađene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je temeljem čl. 398. st. 3. ZKP riješeno kao u izreci.

U Zagrebu, 21. veljače 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v.r.

Milan Gudelj, v.r.