Court partially allows appeal to order confiscation of illicit gains from criminal acts under Croatian Criminal Law.
Legislator summary
AI generatedThe Court of Appeal partially accepted the prosecutor's appeal against the first-instance judgment regarding the defendant D.P. The first instance court convicted the defendant but failed to issue a separate ruling to confiscate the illicit gains derived from the criminal acts. The appellate court ruled that under the Criminal Law, the court is legally obligated to order the confiscation of such gains as a special measure following the conviction. Consequently, the first-instance judgment was amended to order the defendant to pay the specific amounts of illicit gains to the state budget within 15 days.
Legislator headnote
AI generatedčl. 77 Kaznenog zakona; čl. 4 st. 1 Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi: The court must, by a separate ruling following a conviction, order the confiscation of illicit gains obtained through criminal acts, as this measure serves a restorative function and cannot be withheld from the convicted person.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Poslovni broj: 7 Kž-432/15-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća te Mirjane Rigljan i Vladimira Vinje kao članova vijeća, uz sudjelovanje Sanje Bračić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog D. P., zbog kaznenih djela iz čl. 292 st. 1 alineja 4 i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-2342/09 (KPO- DO-199/09) od 01. travnja 2015. godine, izjavljene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj KO-2628/13 od 18. ožujka 2015. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 02. lipnja 2015. godine,
p r e s u d i o j e
I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, p r e i n a č u j e se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju protupravno stečene imovinske koristi na način da se temeljem čl. 77 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12 i 56/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i čl. 4 st. 1 Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim dijelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 145/10) od okrivljenog D. P. oduzima imovinska korist ostvarena kaznenim djelima na način:
1. Utvrđuje se da su novčani iznosi od ukupno 1.336.546,65 kuna i iznos od 348.338,24 kuna imovinska korist koju je okrivljeni D. P. ostvario kaznenim djelima iz čl. 256 st. 1 i 3 KZ/11 činjenično opisanim pod točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude.
2. Utvrđuje se da navedeni novčani iznosi su imovina Republike Hrvatske, te se nalaže okrivljenom D. P. da u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske uplati novčani iznos od 1.336.546,65 kuna i iznos od 348.338,24 kuna, a što ukupno iznosi 1.684.884,89 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, a sve pod prijetnjom ovrhe.
II U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika o d b i j a se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom okrivljeni D. P. proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela iz čl. 256 st. 1 i 3 KZ/11 činjenično opisana izrekom te presude pod točkama 1. i 2., pa se temeljem čl. 256 st. 1 i 3 u vezi sa čl. 48 st. 2 KZ/11 okrivljeniku utvrđuje: za kazneno djelo pod točkom 1. kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 2. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a temeljem čl. 51 KZ/11 okrivljenom se izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, time da se temeljem čl. 56 KZ/11 okrivljeniku izriče uvjetna osuda na način da se jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od pet godina ne počini novo kazneno djelo. Temeljem čl. 148 st. 1 Zakona o kaznenom postupku – („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) okrivljeni se obvezuje naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 11.296,25 kuna.
Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnio državni odvjetnik zbog povrede Kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji te u žalbi predložio da se prvostupanjska presuda preinači sukladno izloženim žalbenim razlozima, te da se od okrivljenika oduzme imovinska korist i da mu se izreče stroža kazna.
Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je okrivljeni D. P. po branitelju I. O., odvjetniku iz Z., navodeći da je žalba državnog odvjetnika neosnovana te ju kao takvu predlaže odbiti.
Županijski državni odvjetnik kojemu je spis u smislu čl. 474 st. 1 ZKP/08 dostavljen radi razgledavanja, vratio je isti na nadležno postupanje.
Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.
Nije u pravu žalitelj tj. državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio povredu Kaznenog zakona iz čl. 469 toč. 4 ZKP/08 a koju povredu vidi u tome što je glede kaznenog djela opisanog pod točkom 1 optužnice primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.
Naime, vezano za ovaj žalbeni osnov valja reći da je pravilno prvostupanjski sud, nakon što je sukladno čl. 3 st. 3 KZ/11, ispitujući postojanje pravnog kontinuiteta u odnosu na ukinuto kazneno djelo iz čl. 292 st. 1 alineja 4 i st. 2 KZ/97 s odgovarajućim kaznenim djelom u novom Kaznenom zakonu iz 2011. godine, te obvezu primjene blažeg zakona, utvrdio da u konkretnom slučaju postoji pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz čl. 256 st. 1 i 3 KZ/11 i da je u ovdje konkretnom slučaju povoljniji KZ/11.
Ovo potonje iz razloga što se pravilno vodio činjenicom da je s danom 01. siječnja 2013. godine stupio na snagu novi KZ/11 koji je ukinuo ranije citiranu ograničavajuću odredbu iz čl. 67 st. 3 KZ/97 kojom se, pored izrečene mora uzeti i propisana kazna zatvora, te je otvorio mogućnost da sud izrekne uvjetnu osudu za sva kaznena djela kada je izrečena kazna zatvora do jedne godine i to neovisno o propisanoj kazni i da li je prilikom izricanja takve kazne sud primijenio odredbe o ublažavanju kazne, pa je u ovdje konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe KZ/11 kao blažeg zakona. Naime, polazeći od načela konkretnosti i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je upravo zakon iz KZ/11 povoljniji za okrivljenika. To iz razloga što je u vrijeme počinjenja kaznenog djela na snazi bio KZ/97 i za kazneno djelo koje se inkriminira okrivljeniku iz čl. 292 st. 1 alineja 4 i st. 2 KZ/97 propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina, a da se za kazneno djelo za koje je ovdje konkretno utvrđeno da postoji pravni kontinuitet u kaznenom djelu utaje poreza iz čl. 256 st. 1 i 3 KZ/11 propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Međutim, činjenica da je prema novom KZ/11 gornji maksimum propisane kazne viši od onog u starom KZ/97, ne znači da je u ovom konkretnom slučaju taj zakon blaži za okrivljenika. To upravo iz razloga što, kao što je naprijed navedeno, treba voditi računa o mogućnosti koju pruža odredba čl. 48 i čl. 49 st. 1 toč. 3 KZ/11, novi KZ/11 se ukazuje blažim zakonom za konkretnog počinitelja utoliko što omogućuje sudsko ublažavanje izrečene kazne zatvora u trajanju od jedne godine a na koju kaznu zatvora prema odredbama čl. 56 st. 1 i 2 KZ/11 se može primijeniti uvjetna osuda. Obzirom da je novi KZ/11 blaži za konkretnog počinitelja, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je okrivljenik inkriminiranim postupanjem počinio kazneno djelo utaje poreza ili carine iz čl. 256 st. 1 i 3 KZ/11 te ga je za isto kazneno djelo pravilno oglasio krivim i osudio po zakonu. Stoga nije povrijeđen Kazneni zakon na način kako to tvrdi državni odvjetnik.
Isto tako, u odnosu na izrečenu kaznu, suprotno navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud, nakon što je okrivljenog D. P. proglasio krivim za dva kaznena djela utaje poreza na način kako je to precizirano u izreci pobijane presude, kao naročito olakotne okolnosti uzeo u obzir dosadašnju okrivljenikovu neosuđivanost, protek vremena od počinjenja predmetnih kaznenih djela u kojem nije ponovio kazneno djelo, priznanje djela kojim je bitno pridonio bržem okončanju postupka, njegovu stariju životnu dob te teško narušeno zdravlje, dok s druge strane nije našao otegotnih okolnosti.
Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela i ne smije biti odmazda za to. Imajući u vidu izložene kako olakotne tako i postojanje otegotnih okolnosti, koje ovaj sud nalazi u vrlo visokoj protupravno stečenoj imovinskoj koristi, te činjenice koje je istaknuo državni odvjetnik u žalbi, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je izrečena uvjetna osuda, dakle samo prijetnja kaznom zatvora s maksimalnim rokom provjeravanja te s prethodno utvrđenim kaznama zatvora od osam mjeseci za kazneno djelo pod točkom 1., i od šest mjeseci za kazneno djelo pod točkom 2. izreke presude, te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, primjerena težini počinjenih kaznenih djela, okolnostima u kojima je počinitelj živio prije počinjenja djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima kako prije tako i nakon počinjenja kaznenih djela, te da je dostatna radi ostvarenja svrhe kažnjavanja. Naime, ovaj sud nalazi da činjenica da je okrivljenik neosuđivan, što znači da je inače živio urednim životom, činjenica da je priznao počinjenje djela, što znači da je pokazao jedan kritični odnos prema tim kaznenim djelima, činjenica da je od izvršenja tih kaznenih djela prošlo više od deset godina, uz nesporne činjenice na koje upućuje žalitelj da je državni proračun oštećen za vrlo veliki iznos i da su ovakva kaznena djela u porastu, ipak u svojoj ukupnosti opravdavaju primjenu odredbi o ublažavanju, pa se može cijeniti i očekivati da se i bez izvršenja kazne zatvora može postići svrha izricanja kaznenopravnih sankcija, te je ovakva kaznena sankcija tj. uvjetna osuda za počinjena kaznena djela dostatno jamstvo da okrivljenik neće više činiti ovakva kaznena djela.
Dakle, izrečena uvjetna osuda kojom je prethodno utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine s rokom provjeravanja od pet godina, primjerena težini počinjenih kaznenih djela, te će dostatno djelovati na okrivljenika da ubuduće ne čini kaznena djela kao i na ostale da ne čine kaznena djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava kao i kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, tj. ostvariti će se svrha kako specijalne tako i generalne prevencije.
Stoga nije bilo mjesta strožem kažnjavanju okrivljenika kako to neosnovano predlaže državni odvjetnik.
Međutim, u pravu je žalitelj, tj. državni odvjetnik, kada tvrdi da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o oduzimanju imovinske koristi koja je pribavljena predmetnim kaznenim djelima, a čime je povrijeđen Kazneni zakon iz čl. 469 toč. 5 ZKP/08 odnosno odredba čl. 77 st. 1 KZ/11, i to iz razloga što se navedenom odredbom propisuje da će se imovinska korist oduzeti sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je ostvarena protupravna radnja.
Naime, oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ima prvenstveno restorativnu funkciju, zbog čega ne predstavlja vrstu sankcije, nego se radi o posebnoj takozvanoj „in rem“ mjeri, koja slijedi predmet, odnosno oblik koristi koji je pribavljen. To načelo dosljedno je provedeno u odredbi čl. 77 KZ/11 iz kojeg logično proizlazi da je sud dužan imovinsku korist oduzeti sudskom odlukom kojom je utvrđena protupravna radnja. Naime, nitko ne može zadržati korist koja je ostvarena počinjenjem kaznenog djela. Kako nije postavljen imovinskopravni zahtjev koji po prirodi i sadržaju ima prednost pred imovinskom koristi, to je onda valjalo od okrivljenika po službenoj dužnosti a sukladno odredbi čl. 77 KZ/11 i čl. 4 Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi od okrivljenika oduzeti navedenu imovinsku korist. Pri tome se dodaje da, s obzirom na odredbe Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, a koji zakon kao lex specialis dolazi u primjenu u konkretnom slučaju, žalbeni navodi državnog odvjetnika imaju se smatrati prijedlogom tužitelja da se okrivljeniku oduzme imovinska korist ostvarena kaznenim djelom, a sve u smislu odredbe čl. 1. st. 4 spomenutog Zakona.
Zbog navedenog valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika u odnosu na oduzimanje imovinske koristi te presuditi na način kako je to precizirano u izreci ove presude pod točkom I tj. preinačiti odluku i od okrivljenika oduzeti protupravno imovinsku korist koja je stečena ovdje predmetnim kaznenim djelima, dok je u ostalom dijelu valjalo žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu (toč. II izreke ove presude).
Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 476 st. 1 toč. 1 i 2 ZKP/08 glede povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa kako niti jedna takva povreda nije utvrđena, a žalba je djelomično osnovana, valjalo je temeljem čl. 486 st. 1 ZKP/08, preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je to navedeno u izreci ove presude.
U Zagrebu, 02. lipnja 2015. godine
ZAPISNIČARKA:
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Sanja Bračić, v.r.
Sonja Brešković Balent, v.r.