Supreme Court dismisses appeal as claimant's own negligence caused injury despite unmarked minefield.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a second-instance judgment that partially rejected his claims for damages. The court found that while the disputed area was not cleared or marked, the appellant knowingly entered a minefield despite warnings and prior knowledge of the danger. Consequently, the court ruled that the appellant's own reckless conduct and voluntary assumption of risk broke the causal link between the defendant's failure to mark the site and the resulting injury.
Legislator headnote
AI generatedČl. 401. ZPP; Čl. 402. ZPP; Čl. 393. ZPP: A claimant cannot establish liability for damages if they voluntarily and recklessly assume the risk of known dangers, thereby breaking the causal chain between the defendant's omission and the injury.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 909/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz P., koga zastupa punomoćnik Đ. A., odvjetnik iz Z., protiv I. tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko- upravnom odjelu, II. tuženika H. š. d.o.o. iz Z., i III. tuženika Š. P., G.J. K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn- 2460/12-4 od 17. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-7380/00-59 od 16. studenoga 2011., u sjednici održanoj 8. studenoga 2016.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom:
A/ u stavku I. izreke, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom V. ("za iznos od 23.576,00 kn") i VI. izreke ("za iznos od 3.100,00 kn"), te u dijelu odluke "kojim nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška",
B/ u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda "u pobijanom dosuđujućem dijelu (točka I., II. i III. izreke presude)" tako da su odbijeni tužbeni zahtjevi:
- na obvezivanje I. tuženice isplatiti tužitelju 384.690,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. studenoga 2011. do isplate,
- na obvezivanje I. tuženice plaćati tužitelju po 450,00 kn mjesečno počev od 1. svibnja 1998. pa nadalje "s time da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospjelosti svakog pojedinog iznosa do isplate, a ostale iznose kako budu dospijevali najkasnije do svakog desetog u mjesecu za taj mjesec",
- na obvezivanje I. tuženice nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 83.850,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. studenoga 2011. do isplate,
C/ u stavku III. izreke, preinačena je odluka o troškovima postupka "sadržana pod točkom V. izreke prvostupanjske presude", i to "preko dosuđenog iznosa (23.576,00 kn) do zatraženog iznosa parničnog troška (84.200,00 kn)", tako da je tužitelju naloženo nadoknaditi I. tuženici trošak parničnog postupka "u daljnjem iznosu od 60.624,00 kn",
D/ u stavku IV. izreke, tužitelju je naloženo nadoknaditi I. tuženici trošak sastava žalbe od 6.250,00 kn.
Drugostupanjskim rješenjem odbačena je žalba tužitelja izjavljena protiv točke II. izreke prvostupanjske presude kao nedopuštena, a kao nedopuštena je odbačena i žalba I. tuženice izjavljena protiv točke IV. izreke prvostupanjske presude.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog (kako drži) pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače i njegovi zahtjevi usvoje u cijelosti, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tužitelja nije osnovana.
Predmet spora zahtjev je tužitelja za naknadu štete u svezi s ozljedama koje je zadobio u štetnom događaju nastalom ... „uslijed eksplozije nagazne mine" zaostale iz Domovinskog rata u šumi zvanoj J. u L. J. - Š. P.
Sporna je u revizijskom stupnju (prema reviziji tužitelja) odgovornost I. tuženice za prijepornu štetu, odnosno je li ovu uzrokovao samo tužitelj svojim postupcima ili propustom. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnji tužitelja, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).
Navodi revidenta da je iz u postupku provedenih dokaza valjalo utvrditi da nije znao a niti mislio ili pretpostavljao da ulazi na minirano područje, sve uz tvrdnju da treba prihvatiti "da bi samo hrabra ili neodgovorna osoba prema samoj sebi" na svoj vlastiti rizik ušla u takvo područje "znajući da će poginuti ili u najmanju ruku teško stradati" - ali i da nije logično da bi takvi bili svi koji su bili s njime (dakle: četiri osobe), u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kod toga valja imati na umu:
- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,
- da je tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o razlozima prijeporne nezgode - jer u postupku u kojemu je to mogao nije predložio dokaze za to shvaćanje, one kojima bi opravdao (dokazao) ono što on tvrdi (i obrazlaže u reviziji), ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju i uvjetovati donošenje odluke koju sugerira prihvatiti: zasnovane na utvrđenju da je do nezgode došlo propustom I. tuženice.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da je u prijepornom štetnom događaju (...), a u kojemu su smrtno nastradale tri osobe, tužitelj ozlijeđen pri pokušaju da izvuče traktor S. K. - koji je u šumi ostao nakon eksplozije nagazne mine od ..., "kada su teško ranjene dvije osobe",
- da je i "par dana prije štetnog događaja" tužitelj također "pokušao izvući traktor S. K., oštećenog od mine, ali je od toga odustao jer je vidio minu preko koje je prešao svojim traktorom",
- da je tužitelju i kod ovdje prijepornog slučaja bilo poznato da ide na područje neočišćeno od mina, a sve budući da je prethodno i od pirotehničara bio upozoren "da na tom području ima mina" te da "se od izvlačenja traktora odustane",
- da područje na kojemu se štetni događaj zbio nije bilo posebno označeno i ograđeno kao minsko polje.
Drugostupanjski sud je na temelju izloženih utvrđenja zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da je prijeporni štetni događaj uzrokovan samo propustom tužitelja (jer je pristupio ponovnom izvlačenju traktora S. K. - na vlastiti rizik, znajući da to čini na miniranom području) - i da I. tuženica (budući da "nema relevantne uzročno-posljedične veze između štete i činjenice da mjesto štetnog događaja nije bilo razminirano i obilježeno kao minsko polje") nije odgovorna za štetu koju tužitelj u svezi toga događaja trpi.
Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.
Prijeporni slučaj pravilno je presuđen:
- u smislu odredaba čl. 69. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 35/97 i 8/98 - pročišćeni tekst - dalje: Ustav) kojima je propisano: (stavak I.) „Svatko ima pravo na zdrav život.“, (stavak II.) „ Država osigurava pravo građana na zdrav okoliš.“, (stavak III.) „ Građani, državna, javna i gospodarska tijela i udruge dužni su, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.“: dakle odredaba prema kojima je država ta koja je obvezna osigurati pravo građana na zdrav okoliš te u okviru svojih ovlasti osobitu pažnju posvetiti zaštiti zdravlja ljudi i voditi brigu o tome da okoliš bude bezopasan i zdrav za ljude,
- u smislu Zakona o razminiranju ("Narodne novine", broj 19/96 - dalje: ZR-a), i to: odredbe čl. 2., prema kojoj: „Poslovi razminiranja u smislu ovoga Zakona su poslovi od značaja za sigurnost Republike Hrvatske te zaštite ljudskog okoliša i zdravlja ljudi."; odredbe čl. 3., prema kojoj: „Razminiranje područja Republike Hrvatske provodi se na temelju Plana razminiranja kojeg donosi Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva razvitka i obnove.",
- u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti prirode ("Narodne novine", broj 30/94 - dalje: ZZP-a) prema kojoj se ciljevi i zadaće zaštite prirode očituju (uz ostalo) i „sprečavanjem štetnih zahvata ljudi i poremećaja u prirodi kao posljedice tehnološkog razvoja zemlje i drugih djelatnosti i osiguravanjem što povoljnijih uvjeta održavanja i slobodnog razvoja prirode", a u svezi odredbe čl. 1. prema kojoj: "Priroda je, u smislu ovoga Zakona, značajan dio okoliša kojem Republika Hrvatska osigurava osobitu zaštitu na principima najbolje svjetske prakse.".
Tuženica Republika Hrvatska bi, polazeći od tih odredaba, za utuženu štetu mogla odgovarati samo uz pretpostavke iz odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 - dalje: ZOO-a), koje se primjenjuju na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), konkretno:
- prema općoj odredbi o odgovornosti za štetu iz čl. 154. st. 1. ZOO-a, a kojom je propisano: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“,
- ako postoje opće pretpostavke te odgovornosti: štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete.
Slijedom iznijetog, sve da i trpi štetne posljedice na koje se poziva, tužitelj je da bi uspio u postupku trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da je I. tuženica počinila protupravnu štetnu radnju ili da je propustila postupiti u skladu s obvezama iz navedenih odredaba Ustava, ZR-a i ZZP-a, te (ovdje odlučno) da su upravo zbog te radnje ili toga propusta te štetne posljedice nastale.
Međutim, obzirom da navedeno ne samo da nije utvrđeno, već je utvrđeno suprotno: da se posljedice koje tužitelj trpi i na kojima temelji tužbeni zahtjev ne mogu dovesti u uzročnu vezu s postupcima ili nekim propustom I. tuženice - a sve obzirom da su uzrokovane u adekvatnoj i najbližoj vezi s samo njegovim propustom ili postupkom, pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da ovdje nisu ispunjene istaknute opće pretpostavke (ne postoji na strani I. tuženice štetna radnja koja bi bila protupravna i ujedno u uzročnoj vezi s štetom koju je tužitelj utužio) koje se traže da bi postojala prijeporna odgovornost I. tuženice - i (time) da I. tuženica nije u obvezi naknaditi tužitelju utuženu štetu.
Prijeporno područje nije bilo očišćeno od eksplozivnih naprava - tu je tužitelj u pravu, ali kako je tužitelj to znao - a bio je ne samo i izričito upozoren na sve opasnosti zalaska na to područje, već je i osobno svjedočio toj opasnosti (znao je za prethodno pronađene mine na istome području, i to upravo na pristupnom putu prema traktoru kojem je težio doći, a znao je i za događaje s tog područja od ... i od "par dana prije prijepornog"), samo na utvrđenim (navedenim) činjenicama ne može s uspjehom temeljiti odgovornost I. tuženice za posljedice koje iz štetnog događaja trpi.
Konkretno, prijeporna šteta nije nastala u adekvatnoj uzročnoj vezi s činjenicom što je I. tuženica propustila izvršiti svoju obvezu i prijeporno područje bar ograditi i označiti (kada ge već nije stigla očistiti od mina) - iako je (što nije niti sporno) znala da je minirano, već zbog činjenice (utvrđene po drugostupanjskom sudu) što je tužitelj sam, svojom voljom, nepromišljeno i neodgovorno (neozbiljno) preuzeo rizik zalaska u područje za koje je znao da je minirano.
U takvoj situaciji, kada je u postupanju (u ustrajanju da i uza sve opasnosti pristupi traktoru) bio čak i nerazumno uporan, toliko da je logično zaključiti da ga niti ograđivanje ili označavanje područja opasnim ne bi odvratilo od nauma (kada to nije moglo niti sve ono što je vidio i znao, pa ni ono na što je upozoren) da učini ono što je odlučio učiniti - a konačno i učinio, tužitelj ne može činjenicu što područje nije bilo ograđeno i označeno (kao niti činjenicu što je u događaju ozljeđen) koristiti s uspjehom u ostvarenju utuženog potraživanja. Kod toga je za ukazati da bi tužitelj, da je postupao razumno i s potrebnom pažnjom, svakako znao, čak i da na to nije bio još i upozoren, da se uklanjanjem po pirotehničaru samo jedne uočene eksplozivne naprave područje ne može smatrati sigurnim.
Stoga, a budući da iz svega izloženog proizlazi da revizija tužitelja nije osnovana - jer je drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, to je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove odluke.
Zagreb, 8. studenoga 2016.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.