Rev-2220/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2220/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja M. K. iz R., koga zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u R., protiv tuženika TP M. R., koga zastupa punomoćnik L. T., odvjetnica u R., radi poništenja odluka, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 30. travnja 1997. godine broj Gž-202/97-2, kojom je potvrđena djelomična i međupresuda Općinskog suda u Rijeci od 27. rujna 1995. godine broj P-526/94-24, u sjednici održanoj 8. siječnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se revizija odbija kao neosnovana a djelomično se prihvaća te se preinačuju presude Županijskog suda u Rijeci od 30. travnja 1997. broj Gž-202/97-2 i Općinskog suda u Rijeci od 27. rujna 1995. broj P-526/94-24 te se odbija dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je bez pravne važnosti i posljedica odluka o privremenom udaljenju iz poduzeća TP M. iz R. donesena od strane direktora pod brojem 600/92 od 17. srpnja 1992. a slijedom čega je i odluka Upravnog odbora tuženika broj 336/93 od 2. lipnja 1993. kojom se potvrđuje odluka o privremenom udaljenju, ništava i ne proizvodi nikakove pravne posljedice."

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku djelomičnu i međupresudu koja glasi:

"I. Utvrđuje se da je bez pravne važnosti i posljedica odluka o privremenom udaljenju iz poduzeća slijedom čega je i odluka Upravnog odbora tuženika kojom se potvrđuje odluka o privremenom udaljenju ništava i ne proizvodi nikakve pravne posljedice.

II. Utvrđuje se da je nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa zbog počinjene teže povrede radne obaveze prema kojoj se tužitelj proglašava odgovornim te izriče mu se mjera prestanka radnog odnosa donesena od strane disciplinske komisije 3. svibnja 1993. te odluka Upravnog odbora tuženika donesena povodom prigovora tužitelja 28. svibnja 1993. godine pod brojem 337/93 kojom je potvrđena odluka disciplinske komisije o prestanku radnog odnosa tužitelja.

III. Slijedom utvrđenja pod I. i II. obvezan je tuženik vratiti tužitelja na radno mjesto poslovođe diskonta PJ diskont broj ... odnosno na drugo odgovarajuće radno mjesto ukoliko u ovo vrijeme vraćanja na rad više ne egzistira u roku od 15 dana."

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio reviziju zbog "svih zakonom predviđenih razloga" te predlaže da se obje presude ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

a/ Presudu da je nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja donesena u disciplinskom postupku i o vraćanju tužitelja na rad (toč. II. i III. izreke suda prvog stupnja) sudovi su donijeli jer je utvrđeno da je nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka budući je prošlo više od šest mjeseci od saznanja za povredu i počinitelja do donošenja odluke o izricanju mjere prestanka radnog odnosa (čl. 67. st. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - ZOPRO - "Narodne novine", broj 34/91).

b/ Presudu da je bez pravne važnosti i posljedica odluka o privremenom udaljenju iz poduzeća, koju je donio direktor tuženika (toč. I. izreke suda prvog stupnja) sudovi su donijeli ocijenjujući da nisu bile ostvarene pretpostavke za donošenje takove odluke po čl. 81. st. 2. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika tuženika od 6. prosinca 1990. godine.

Ad. a.

Prema odredbi čl. 67. st. 3. ZOPRO-a vođenje disciplinskog postupka zastarijeva nakon proteka šest mjeseci od dana saznanja za povredu radne obveze i počinitelja.

Nije sporno da je vođenje disciplinskog postupka iz ovog predmeta trajalo više od šest mjeseci (dan saznanja za povredu 17. srpnja 1992. kada je i donesena odluka o privremenom udaljenju - odluka Upravnog odbora u povodu prigovora na odluku disciplinske komisije donijeta je 28. svibnja 1993. godine).

Tuženik smatra da su postojali osnovani razlozi za produžetak trajanja disciplinskog postupka i da je došlo do prekida zastare kada je donijeta Uredba o izmjeni i dopuni Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", broj 45/92 od 20. srpnja 1992.) a da je prekid trajao dok nije Agencija za prestrukturiranje imenovala Upravni odbor (umjesto radničkog savjeta) 8. prosinca 1992. godine koji je Upravni odbor imenovao novu disciplinsku komisiju a ova nastavila i okončala disciplinski postupak protiv tužitelja.

Citiranom Uredbom, a ni bilo kojim drugim propisima nije određeno da se započeti disciplinski postupak protiv djelatnika poduzeća prekida i da se shodno tome prekida i tijek zastarnog roka vođenja disciplinskog postupka. ZOPRO a ni Zakon o radnim odnosima koji je vrijedio u kritično vrijeme ("Narodne novine", broj 25/91) ni Pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika tuženika, ne propisuju niti predviđaju mogućnost produženja roka trajanja disciplinskog postupka na duže od šest mjeseci, što određuje citirani čl. 67. st. 3. ZOPRO-a.

Osim toga, kako su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili, Uredba od 20. srpnja 1992. nije suspendirala postojeća tijela u društvenom poduzeću i ona (pa dakle i disciplinska komisija tuženika) su mogla i morala provoditi poslove iz svoje nadležnosti. Prema tome, disciplinska komisija tuženika mogla je nastaviti disciplinski postupak protiv tužitelja započet prije donošenja Uredbe.

I konačno, kako su sudovi također pravilno istaknuli, Upravni je odbor imenovao Disciplinsku komisiju prije isteka roka od šest mjeseci trajanja disciplinskog postupka protiv tužitelja (rok je isticao 17. siječnja 1993. godine) i bilo je vremena i mogućnosti da se postupak okonča i u nadležnosti nove disciplinske komisije imenovane po Upravnom odboru.

Kako je dakle nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka protiv tužitelja za predmetnu povredu radne obveze, to su zakonito i pravilno nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev i nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava niti bitne povrede odredaba parničnog postupka (koji se posebno u reviziji ne obrazlaže - a ona bitna na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti također nije ostvarena - čl. 386. u vezi čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP) pa je odbijen dio revizije koji se odnosi na presudu pod toč. II. i III. prvostupanjske presude, a na osnovi odredbe čl. 393. ZPP.

U odnosu na navode revizije da je tužitelj u međuvremenu radio, ostvario zaradu i plaću, da šteta nije dokazana i da sud nije utvrdio osnovicu za obračun doprinosa i poraza niti vremenski period prekida radnog odnosa, treba reći da sudovi nisu (još) odlučili o dijelu zahtjeva za naknadu i isplatu plaće (zato je donijeta i djelomična presuda), pa će ovi prigovori biti razmatrani i ocijenjeni u nastavku postupka kada će sudovi utvrđivati osnovanost i ovog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja, za koji nije još donijeta odluka (toč. IV. izreke prvostupanjske presude).

Ad. b.

Pogrešno su međutim sudovi primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je "bez pravne važnosti i posljedica" odluka direktora tuženika o privremenom udaljenju iz poduzeća donesena nakon utvrđenog manjka od 1,500.000 HRD, uz ocjenu da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 81. st. 2. Pravilnika, jer da nisu bila ugrožena "materijalna sredstva veće vrijednosti" (to je razlog zbog kojega može poslovodni organ privremeno udaljiti radnika s radnog mjesta - jer inače je to u nadležnosti disciplinske komisije - čl. 81. st. 1. Pravilnika).

Okolnost da je tužitelj (radnik) odmah nakon utvrđenog manjka u navedenoj visini od 1,500.000 HRD uplatio taj iznos poduzeću, ne isključuje - po ocjeni ovoga suda - u radnji tužitelja (čijim djelovanjem je došlo do manjka) postojanje ugroženosti materijalnih dobara veće vrijednosti, jer je ugrožavanje nastalo dok je tužitelj poslovao nezakonito, davajući robu "na poček" zbog čega je i došlo do manjka.

Okolnost da odluka disciplinske komisije - kojoj je direktor svoj pismeni nalog o privremenom udaljenju s radnog mjesta dostavio na potvrdu (čl. 81. st. 3. Pravilnika) - nije dostavljen tužitelja, tu odluku ne čini nezakonitom.

Na temelju odredbe u čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku (pogrešna primjena materijalnog prava) preinačena je odluka sudova koja se odnosi na prihvaćanje tužbenog zahtjeva za toč. I. izreke prvostupanjskog suda i odbijen je taj dio tužbenog zahtjeva te je suđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 8. siječnja 1998. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.