Us I-1903/2014-11 · Upravni sud u Rijeci

Poslovni broj: 2 UsI-1903/14-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja N. F., iz T., K. S. 94, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Z. odvjetničkog ureda K. V. i N. B., u Z., T. F. R. 7, protiv tuženika Ministarstva obrane, Glavnog tajništva, Sektora za građansko-pravne i upravne poslove, Zagreb, Stančićeva 4, kojeg zastupa službena osoba I. T., radi ispravka evidencije sudjelovanja u Domovinskom ratu, 31. kolovoza 2016.

p r e s u d i o j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva obrane, Glavnog tajništva, Sektora za građansko-pravne i upravne poslove, KLASA: UP/II-561-01/14-01/142, URBROJ: 512M- 020201-14-2 od 6. listopada 2014. godine.

II. Poništava se rješenje Ministarstva obrane, Uprave za ljudske resurse, Sektora za upravljanje ljudskim resursima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I-561-01/14-01/465, URBROJ: 512M2-50-14-2 od 23. travnja 2014.

III. Upravni postupak se obustavlja.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva obrane, Uprave za ljudske resurse, Sektora za upravljanje ljudskim resursima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I-561-01/14-01/465, URBROJ: 512M2-50-14-2 od 23. travnja 2014., briše se iz dokumenata službene evidencije i Registra hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (Baza IS-PU) podatak o sudjelovanju tužitelja u Domovinskom ratu u razdoblju od 1. srpnja 1991. do 30. lipnja 1992. u Narodnoj zaštiti. Svoju odluku prvostupanjsko tijelo utemeljilo je, u bitnome, na utvrđenjima da nije sporna tužiteljeva pripadnost Narodnoj zaštiti, ali da iz službene evidencije slijedi da nakon 24. prosinca 1991. nije kontinuirano nastavio sudjelovati u postrojbama Oružanih snaga ni policije, već je i dalje ostao pripadnik Narodne zaštite. Pri tome su Naputkom ministra obrane od 11. ožujka 1997. u svezi izdavanja potvrda za ostvarivanje prava na carinske i porezne olakšice pri uvozu automobila, strojeva i opreme i ostalih prava iz Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (u nastavku teksta: Naputak) propisane kategorije osoba kojima će se izdavati potvrde, među kojima su i pripadnici Narodne zaštite koji su pristupili u Narodnu zaštitu od 30.lipnja 1991. do 24. prosinca 1991. i koji su kontinuirano nakon 24. prosinca 1991. kao djelatne vojne osobe ili mobilizirane osobe nastavili sudjelovanje u Domovinskom ratu kao hrvatski branitelji. Stoga se može zaključiti da je stranci nepravilno i nepripadno priznat status hrvatskog branitelja – dragovoljca za navedeno razdoblje, jer je materijalni zakon nepravilno primijenjen u korist stranke, a na štetu države.

Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-561-01/14-01/142, URBROJ: 512M-020201-14-2 od 6. listopada 2014. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Tužitelj u tužbi i kasnije tijekom spora opisuje svoj angažman u Domovinskom ratu u svojstvu pripadnika Narodne zaštite, te osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da je navedena odluka protivna ustavnim odredbama o vladavini prava, načelu zakonitosti i posebnoj skrbi koju država posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja. Smatra da odredbama Naputka nemaju učinka na tužitelja jer ovo nije postupak ostvarivanja prava na carinsku niti poreznu olakšicu, niti bilo koji naputak može biti osnova za ukidanje prava stečenog zakonom. Poziva se i na načelo zaštite stečenih prava stranaka (čl. 13. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), ističući da tuženik nije naveo kojim bi zakonom u konkretnom slučaju bilo dopušteno intervenirati u materijalno pravomoćnu odluku javnopravnog tijela.

Tužitelj predlaže da Sud poništi osporeno rješenje tuženika, da poništi prvostupanjsko rješenje, te da obustavi predmetni upravni postupak.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u bitnome, kod navoda osporenog rješenja, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

U ovome sporu je provedena rasprava, na ročištima održanima 8. lipnja 2016. i 31. kolovoza 2016., pri čemu se na potonje ročište nije odazvao uredno pozvani tuženik. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je donesena osporena odluka te u spis ovoga upravnog spora. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Prema članku 2. stavku 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 33/13, 148/13 i 92/2014, u nastavku teksta: ZPHB), hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je kao dragovoljac i pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (ZNG, Hrvatske vojske, Ministarstva obrane, Policije, Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) te pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je u njima proveo najmanje pet mjeseci do 24. prosinca 1991. godine), organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata. Odredbom stavka 2. navedenoga članka propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. toga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine.

U predmetnom slučaju nesporno je da je tužitelj bio pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite, da je u njima proveo više od pet mjeseci, te da je u službenim evidencijama bio evidentiran podatak o sudjelovanju tužitelja u Domovinskom ratu u razdoblju od 1. srpnja 1991. do 30. lipnja 1992. godine.

Na upit Suda, tuženik se nije precizno izjasnio tvrdi li da u predmetnom razdoblju tužitelj nije sudjelovao u Domovinskom ratu u smislu odredbi članka 2. stavka 1. i 2. ZPHB-a. Stoga Sud zaključuje da je jedini razlog brisanja tužiteljeva sudjelovanja u Domovinskom ratu iz službenih evidencija okolnost da tužitelj, u smislu Naputka, kontinuirano nakon 24. prosinca 1991. kao djelatna vojna osoba ili mobilizirana osoba nije nastavio sudjelovanje u Domovinskom ratu kao hrvatski branitelj.

Međutim, predmet Naputka je izdavanje potvrda za u njemu navedene namjene, a ne normiranje kriterija za priznavanje sudjelovanja u Domovinskom ratu odnosno statusa hrvatskog branitelja, niti činjenica upisa u službene evidencije o braniteljskom statusu može ovisiti o mjerilima propisanima u aktu koje ima svojstvo naputka. Naime, naputkom – kao vrstom provedbenog propisa – propisuje se način rada u tijelima državne uprave, tijelima jedinica lokalne samouprave i uprave pravnim osobama koje imaju javne ovlasti (čl. 18. st. 3. Zakona o sustavu državne uprave, „Narodne novine“, broj 75/93 i 92/96), a ne kriteriji o kojima ovisi sâmo ostvarivanje prava, obveza ili pravnih interesa građana.

K tome, potvrde o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se u skladu s podacima iz službene evidencije (čl. 159. st. 2. ZUP-a). Navedena zakonska odredba ne može biti derogirana normom podzakonskoga provedbenog akta.

Brisanju podatka o sudjelovanju tužitelja u Domovinskom ratu iz službene evidencije javnopravna tijela mogla su pristupiti samo na temelju utvrđenja da se upis ne temelji na podacima koji ukazuju na ispunjavanje pretpostavki za priznavanje pretpostavki iz članka 2. stavka 1. i 2. ZPHB-a, a u slučaju da je braniteljski status tužitelja – pored upisa u evidenciju – utvrđen i pravomoćnim rješenjem (upravnim aktom), pod dodatnim pretpostavkama iz članka 13. ZUP-a, a ne isključivo slijedom utvrđenja da tužitelj, u smislu Naputka, nakon 24. prosinca 1991. nije kao djelatna vojna osoba ili mobilizirana osoba nastavio sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Zaključak da se predmetni upis ne temelji na podacima koji ukazuju na ispunjavanje pretpostavki za priznavanje pretpostavki iz članka 2. stavka 1. i 2. ZPHB-a ne slijedi iz sadržaja spisa predmeta upravnog postupka, niti iz izlaganja tuženika u ovome sporu. Stoga u konkretnom slučaju nije postojala pravna osnova za brisanje tužitelja iz službene evidencije, niti razlozi za pokretanje takvoga upravnog postupka po službenoj dužnosti (čl. 42. st. 1. ZUP- a).

Sud je, sukladno prethodnom, na temelju odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12 i 152/14), poništio osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

Na taj način Sud predmet nije vratio na ponovni postupak, već je ovom presudom sam riješio stvar, te je ujedno utvrdio obustavu predmetnoga upravnog postupka kao način njegova dovršenja (odgovarajućom primjenom odredbe čl. 46. st. 5. ZUP-a). Spomenuto ne isključuje mogućnost da nadležna javnopravna tijela u budućem razdoblju pokrenu novi upravni postupak radi brisanja podataka o sudjelovanju tužitelja u Domovinskom ratu, ako utvrde da su za to ispunjene propisane pretpostavke, navedene prethodno u ovoj presudi, ali takav bi eventualni postupak razumijeva rješavanje zasebne (nove) upravne stvari.

Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), te odgovarajućom primjenom odredbe članka 63. ZPHB-a.

U Rijeci, 31. kolovoza 2016.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri (3) primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.