Revt-50/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 50/06-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika Z. d.d. u stečaju, Z., koju zastupa stečajni upravitelj M. M., a on po punomoćniku N. A., odvjetniku u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, poslovni broj Pž-3807/03-4 od 11. siječnja 2006., kojim je u pobijanom dijelu potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3784/00-19 od 27. ožujka 2003., u sjednici održanoj 8. travnja 2010.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem poslovni broj P-3784/00-19 od 27. ožujka 2003. odbačen je kao nedopušteni dio „tužbenog zahtjeva“ (pravilno tužbe), u kojoj je traženo da se utvrdi osnovanost tražbine stečajnog vjerovnika Republike Hrvatske (za Ministarstvo financija) u iznosu 8.860,064,41 kunu kao tražbine prvog isplatnog reda (točka 1.).

Točkom 2 izreke utvrđeno je da je povučena tužba u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi razlučno pravo tužiteljice na nekretninama tuženika upisanim u zl. ul. br. 3371 i 3861 k.o. T. u Z. za iznos duga 12.329,691,65 kuna.

Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 623.546,10 kuna.

Drugostupanjskim rješenjem poslovni broj Pž-3807/03-4 od 11. siječnja 2006. odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i u pobijanom dijelu potvrđeno je rješenje prvostupanjskog suda (točke 1 i 3).

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da se obje odluke u pobijanom dijelu u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da se drugostupanjsko rješenje preinači i u pobijanom dijelu prihvati tužbeni zahtjev.

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se reviziju tužiteljice odbije kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Prema čl. 386. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01– dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Drugostupanjski sud odbio je žalbu tužiteljice i u pobijanom dijelu potvrdio rješenje prvostupanjskog suda, jer je utvrđeno:

- da u pogledu pretežitog dijela tražbine i to iznosa 8.470,314,41 kunu postoje ovršne isprave u korist tužiteljice u odnosu na tuženika s osnove poreza na promet, a riječ je o pravomoćnim i ovršnim odlukama upravnih tijela Republike Hrvatske,

- da ostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na prijavljene novčane kazne i troškove postupka u iznosima 297.350,00 kuna i 92.400,00 kuna, spadaju u tražbine nižih isplatnih redova u pogledu kojih vjerovnici nisu bili pozvani prijaviti ih.

Na osnovu izloženih odlučnih činjenica drugostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 178. st. 3. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96, 29/99, 129/00 i 12/03 – dalje ZS) potvrdio prvostupanjsku odluku i to za iznos 8.470,314,41 kunu zato, jer sukladno navedenoj odredbi, ako za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, stečajno vijeće će na parnicu uputiti osporavatelja da dokaže osnovanost svoga osporavanja, a ne tužiteljicu kao vjerovnika kako je to pogrešno učinilo stečajno vijeće.

Pri tome je još rečeno da je protiv te odluke kojom je tužiteljica pogrešno upućena na parnicu, mogla izjaviti žalbu, a što ona nije učinila.

Nadalje, u pogledu ostalog dijela tražbine prvostupanjsko rješenje je potvrđeno pozivom na odredbu čl. 72. st. 1. toč. 2. i 3. SZ-a, jer navedene tražbine spadaju u tražbine nižih isplatnih redova, a uvidom u rješenja o otvaranju stečaja, sudovi su utvrdili da ti vjerovnici nisu bili pozvali na prijavu tih tražbina.

Prema tome, nije sporno postojanje ovršnih isprava na strani tužiteljice, niti da bi te tražbine nakon donošenja ovršnih isprava na bilo koji način kasnije prestale, te se u revizijskom stadiju postupka samo ponavlja mišljenje da je upućivanjem na parnicu od strane stečajnog vijeća tužiteljica stekla ovlaštenje za vođenje predmetnog postupka.

Na izloženi prigovor treba odgovoriti da su sudovi vezani za pravomoćne upravne akte u granicama njihove pravomoćnosti, jer se jedino tako može očuvati jedinstvo pravnog poretka, radi čijeg ostvarenja djeluju različita državna tijela.

To znači da sudovi nisu ovlašteni ispitivati zakonitost i pravilnost pravomoćnih upravnih akata (arg. iz čl.12. st. 1. ZPP-a), dakle, u parničnom postupku nije dopušteno preispitivati pravilnost odluke sadržane u rješenju upravnog tijela.

U slučaju postojanja ovršne odluke (ovdje donesene u upravnom postupku) bilo bi dopušteno vođenje samo one parnice koja je pokrenuta povodom opozicionih ili opugnacionih prigovora koji nisu istaknuti.

Zbog svega rečenog i postoji zakonsko rješenje iz odredbe čl. 178. st. 3. SZ-a prema kojem ako za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, u ovom slučaju ovršne odluke donesene u upravnom postupku u smislu čl. 21. toč. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 173/93 i 88/05), tada stečajno vijeće mora na parnici uputiti osporavatelja da dokaže osnovanost svog osporavanja.

Nadalje, prema pravnom shvaćanju revizijskog suda, time što je od strane stečajnog vijeća, u slučaju kada za osporenu tražbinu postoje ovršne isprave umjesto osporavatelja na parnicu pogrešno upućen vjerovnik, vjerovnik ne stječe pravo na sudsku zaštitu, jer bi to bilo protivno ne samo odredbi čl. 178. st. 3. ZS-a kao posebnom propisu kojim je uređeno zakonsko ovlaštenje za podnošenje predmetne tužbe već i zato što pored vezanost parničnog suda za pravomoćne upravne akte, u ovom se slučaju ne radi niti o parnici povodom opozicionih ili opugnacionih prigovora.

Na osnovu rečenog, sve dok osporavatelj takve tražbine ne bude upućen i pokrene te uspije u parnici radi dokazivanja osnovanosti svoga osporavanja, postoji predmnijeva osnovanosti tražbine za koju postoji ovršna isprava.

Također u pogledu ostalog dijela tražbine u iznosima 297.350,00 kuna i 92.400,00 kuna pravilno je odbačena tužba kao nedopuštena u smislu čl. 72. st. 1. toč. 2. i 3. SZ-a, jer je riječ o tražbinama nižih isplatnih redova za koji vjerovnici nisu bili pozvani prijaviti ih.

Stoga, u postupku koji je prethodio reviziji nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se poziva tužiteljica, a ni ona iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Zbog toga je na temelju čl. 400. st. 3. u vezi s čl. 393. ZPP-a revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana, jer ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao nepotreban (čl. 155. ZPP-a).

U Zagrebu, 8. travnja 2010.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.