Rev-714/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 714/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Ivke Zlokić, Nenada Perina i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. B. iz K., koju zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., koga zastupa punomoćnik Z. B., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zlataru od 9. lipnja 1999. godine, br. Gž-140/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Klanjcu od 27. ožujka 1998. godine, br. P-177/92, u sjednici održanoj dana 23. rujna 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika C. o. d.d. protiv dijela presude Županijskog suda u Zlataru od 9. lipnja 1999. godine, broj Gž-140/99-2 kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Klanjcu od 27. ožujka 1998. godine, broj P-177/92 u dijelu kojim je tuženik dužan tužiteljici J. B. isplatiti novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 60.000,00 (šezdesettisuća) kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. ožujka 1998. do isplate, kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija tuženika i ukidaju presude Županijskog suda u Zlataru od 9. lipnja 1999. godine broj Gž-140/99-2 i Općinskog suda u Klanjcu od 27. ožujka 1998. godine broj P-177/92 u dijelu kojim je tuženik C. o. obvezan tužiteljici J. B. isplatiti 83.200,00 (osamdesettritisućedvjesto) kn sa zakonskom zateznom kamatom od 27. ožujka 1998. godine do isplate, na ime dospjelih iznosa rente i plaćati rentu u iznosu od 800,00 (osamsto) kn mjesečno počev od 1. svibnja 1998. godine pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti, te naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 24.506,40 epetstošest 40/100) kn, i u tom se dijelu predmet vraća prvostupanjskom (dvadesetčetiritisuć

sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Tužena C. o. d.d. Z., dužna je isplatiti tužiteljici J. B. iznos od 143.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 2. st. 1. Zakona o zateznim kamatama od 27. ožujka 1998. godine do isplate, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženoj da tužiteljici plaća rentu od 800,00 kn mjesečno počev od 01. svibnja 1998. godine, pa dok će za to postojati zakonski uvjeti i to dospjele obroke u jednokratnom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 2. st. 1. Zakona o zateznim kamatama od 01. svibnja 1998. godine, pa do isplate, a buduće do svakog 10.-og u mjesecu.

Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 24.506,40 kn u roku od 15 dana.

Odbija se dio zahtjeva tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja tužbe od 27. ožujka 1998. godine."

Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu u cijelosti..

Tuženik je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovo suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija je djelomično osnovana.

Prema reviziji pobijana presuda je nerazumljiva, jer ne sadrži razloge glede bitnih prigovora tuženika u žalbi, koji se odnose na činjenice, da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti iskaz vještaka dr. sc. V. F. Š., a presudu je utemeljio na nalazu osobno, izabrane liječnice tužiteljice dr. J. G., koja je zbog toga trebala biti izuzeta od vještačenja, te da nisu otklonjene proturječnosti između nalaza medicinskih vještaka, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99; dalje ZPP). Uz to je revident ukazao na nerazumljivost obrazloženja drugostupanjske presude glede prigovora zastare potraživanja.

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Vještak prof. dr. sc. V. F. Š. u svom pisanom mišljenju se izjasnila o verificiranim posljedicama zadobivenih povreda tužiteljice 5. srpnja 1980. godine i nakon operativnih zahvata poslije 2. veljače 1983., a prema stanju u vrijeme pregleda, uz napomenu da nije u mogućnosti predvidjeti koliko bi sati dnevno tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć, dok nije određeno navela kada je poslije operativnih zahvata kod tužiteljice nastupilo pogoršanje zdravlja. Dakle, navedeno mišljenje vještaka ne sadrži odgovore na relevantna pitanja i to je li i kada je u odnosu na vrijeme medicinskog vještačenja u ranije vođenom sporu br. P-198/82 nastupilo pogoršanje zdravstvenog stanje tužiteljice i ako jeste, kada je ona za to saznala, tako da propust nižestupanjskih sudova da ocjene ovaj nalaz i mišljenje vještaka nije utjecalo na zakonitost pobijanih presuda.

Ne postoje razlozi iz čl. 254. st. 1. u vezi čl. 71. toč. 1.-5. ZPP za izuzeće vještaka dr. J. G., a kako tuženik nije zahtijevao njezino izuzeće na temelju toč. 6. navedenog članka ZPP, to je neosnovan prigovor da je ovog vještaka trebalo izuzeti od vještačenja, zbog čega činjenica da drugostupanjski sud nije obrazložio svoje stajalište glede navedenog prigovora, nije utjecalo na zakonitost drugostupanjske presude. U obrazloženju drugostupanjske presude izneseno je stajalište suda zbog čega smatra da prigovor zastare nije osnovan, pa u tom pogledu nije učinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP.

Dosljedno izloženom stajalište je ovoga suda da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na zakonitost njihovih presuda, kao ni povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužbenim zahtjevom zatražena je isplata naknade na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, koje je nastupilo nakon okončanja spora vođenog pred prvostupanjskim sudom pod br. P-198/82, a za koje je tužiteljica saznala nakon izvršenih pregleda 1990. godine, te rente za tuđu njegu i pomoć, kao i medicinsku pomoć (masažu) od 16. travnja 1990. godine.

Suprotno tvrdnji revidenta, u dosadašnjem postupku je utvrđeno da je kod tužiteljice nastupilo pogoršanje zdravstvenog stanja, jer je u prethodnoj parnici smanjenje životne aktivnosti bilo utvrđeno u razmjeru od 40 – 60%, dok ono sada iznosi 70% (prema vještacima prim. dr. M. A. i dr. R. S. invaliditet tužiteljice je svakako veći u odnosu na ranije stanje za preko 10%), a što je tužiteljica saznala 16. travnja 1990. godine prilikom kontrolnog pregleda. Kako prema odredbi čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje: ZOO) potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da nije nastupila zastara tražbine za ovaj oblik štete, jer je tužba podnesena 12. listopada 1992. godine. Imajući na umu da je u odnosu na već značajan stupanj invalidnosti nastupilo daljnje smanjenje životne aktivnosti tužiteljice, koja je mlada osoba (1980. godine, u vrijeme ozljeđivanja, imala je 18 godina), po ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi su pravilno, uz primjenu odredbe čl. 200. ZOO, tužiteljici za ovaj oblik štete dosudili odgovarajuću pravičnu naknadu u iznosu od 60.000,00 kn. Stoga je revizija tuženika odbijena kao neosnovana na temelju čl. 393. ZPP, ukoliko se odnosi na obvezu naknade štete za duševne bolove zbog daljnjeg smanjenja životne aktivnosti.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljici zbog invalidnosti potrebna tuđa njega i pomoć u domaćinstvu tri puta tjedno po šest sati, kao i medicinska pomoć koja se sastoji od manualne masaže zbog hipotrofije mišića dva puta tjedno po jedan sat. Za razdoblje od 16. travnja 1990. do 16. travnja 1998. godine tužiteljici je dosuđeno za tuđu njegu i pomoć 37.440,00 kn (po cijeni rada od 15,00 kn po satu), te za medicinsku pomoć 45.760,00 kn (po cijeni rada od 55,00 kn za jedan sat). Od 16. travnja 1998. godine i ubuduće tužiteljici je dosuđena renta i to u iznosu od 360,00 kn mjesečno i za medicinsku pomoć 440,00 kn mjesečno, odnosno ukupno 800,00 kn mjesečno.

Nižestupanjski sudovi nisu prihvatili prigovor zastare potraživanja za ovaj oblik materijalne štete, zauzevši stav da zastara potraživanja rente počinje teći od dana završetka liječenja odnosno stabilizacije zdravstvenog stanja.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda izneseno stajalište nije pravilno. Naime, zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO bez obzira na to zahtjeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to zahtjeva li se naknada buduće štete u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Stoga, renta za tuđu njegu i pomoć, te medicinsku pomoć ne predstavlja povremeno potraživanje kako to revident tvrdi, pa u ovom slučaju ne dolazi do zastare samog prava zahtijevati rentu u smislu čl. 373. st. 1. i 2. ZOO. Kako vrijeme zastare potraživanja naknade štete počinje teći otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, za buduće štete rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. Međutim, ako se buduća šteta može već zajedno sa sadašnjom sagledati, ako je ona već sada po redovnom tijeku stvari izvjesna, riječ je o šteti za koju je oštećenik već saznao, a ne o šteti za koju će on doznati tek u vrijeme kad bude izložen izdacima za taj oblik štete. U konkretnom sporu to znači, da je rok zastarjelosti zahtijevati naknadu štete za tuđu pomoć i njegu, te za medicinsku pomoć počeo teći već saznanjem tužiteljice da će joj u budućnosti biti potrebna tuđa njega i pomoć, te medicinska pomoć.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova, u dosadašnjem postupku nisu utvrđene činjenice relevantne za ocjenu osnovanosti prigovora zastare. U ponovnom postupku bit će potrebno utvrditi kada je tužiteljica saznala da će joj u budućnosti biti potrebna tuđa pomoć i medicinska njega, te s obzirom na tu činjenicu odlučiti o prigovoru zastare potraživanja naknade za ovu štetu.

Visinu dospjelih mjesečnih iznosa novčane naknade za tuđu pomoć i medicinsku njegu za razdoblje od 16. travnja 1990. do 16. travnja 1998. godine prvostupanjski sud je utvrdio prema cijeni sata rada u vrijeme presuđenja, što je protivno odredbi čl. 394. ZOO. Naime, kako se radi o izvorno novčanoj obvezi, naknada za tuđu pomoć i medicinsku njegu određuje se prema cijeni radnog sata pomoći odnosno njege u vrijeme za koje se naknada ostvaruje, zbog čega je, u slučaju da nije nastupila zastara potraživanja ove štete, u ponovnom postupku potrebno utvrditi činjenice glede visine mjesečnog iznosa naknade sukladno prethodno iznesenom stajalištu.

Nižestupanjske presude su ukinute na temelju čl. 395. st. 2. ZPP.

Kako su djelomično ukinute pobijane presude, na temelju čl. 166. st. 3. ZPP ukinuta je i odluka o naknadi troškova parničnog postupka, s tim da će se o cjelokupnom trošku odlučiti u konačnoj odluci.

U Zagrebu, 23. rujna 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v. r.