Rev-x-1195/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 1195/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužitelja P. K. iz S. Nj., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. T. M., odvjetnik u Z., protiv I. tuženika M. Š. i II. tuženice N. Š., oboje iz S., oboje zastupani po punomoćnici S. M., odvjetnici u S., radi isplate, odlučujući o reviziji I. tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž x-18/11-2 od 5. srpnja 2011. kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P- 949/08-193 od 5. listopad 2010., u sjednici održanoj 10. srpnja 2012.,

p r e s u d i o j e :

Revizija I. tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-949/08-193 od 5. listopada 2010. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa 10.021,32 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, uvećano za kamate po stopi koju banka u mjestu ispunjena plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju, tekuće na valutu DEM na iznos 19.600,00 DEM od 29. rujna 1991. do 31. prosinca 2001., a na valutu EUR na iznos

uje za svako

10.021,32 EUR od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi koja se određ polugodište uvećanjem eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena od 1. siječnja 2008. pa do isplate u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe kao i sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova (stavak I. izreke). Prema toč. II. izreke naloženo je tužitelju tuženicima naknaditi parnične troškove u iznosu 98.703,00 kn.

Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž x-18/11-2 od 5. srpnja 2011. odbijena je žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-949/08-193 od 5. listopada 2010. u stavak I. izreke kojom je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom za iznos 2.556,46 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U stavku II. izreke preinačena je navedena presuda u dijelu toč. I. kojim je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za iznos 7.464,86 EUR s pripadajućom kamatom kao i u odluci o troškovima parničnog postupka iz toč. II. izreke te je suđeno na način da je naloženo I. tuženiku M. Š. isplatiti tužitelju iznos 7.464,86 EUR u protuvrijednosti kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom. Ujedno je odbačen zahtjev N. Š. za naknadu parničnih troškova kao nepravovremen. Dok je u toč. 3. stavak II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.383,12 kn. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio I. tuženik iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da se drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno da se ista preinači.

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se sadržajno u reviziji ukazuje.

Pri tome se neosnovano tuženik poziva na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka u dijelu koji se odnosi na prihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka financijske struke u pogledu kamata, obzirom da je vještak u nalazu naveo da nije bila ugovorena nikakva kamata pa korištenje predmetnog zajma i pismeno se očitovao o svim prigovorima tuženika, pa je pravilan zaključak drugostupanjskog suda kada je takva nalaz i mišljenje prihvatio. Ovo tim više što je tuženik tijekom postupka nije nakon provedenog vještačenja predlagao nikakve dokazne prijedloge u tom pravcu, čak što više, protivio se dopunskom financijskom vještačenju koje je predložio tužitelj. Stoga navedeno proturječje na koje se tuženik poziva ne dovodi u sumnju pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova o postojanju duga prema tužitelju i same visine tog duga.

Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj I. tuženiku pozajmio 14.600,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti bez kamata i da im taj iznos predao a da on spomenuti iznos novca nije vratio ni u ugovorenom roku a niti naknadno. Stranke su slobodno izrazile svoju volju sklapajući ugovor o zajmu određenog novčanog iznosa pri čemu nisu ugovorile kamatu a to samo po sebi ne ukazuje da se radi o zelenaškom zajmu. Pojam zelenaških (lihvarskih) kamata odnosi se na slučajeve kada su takve ugovorene. Zato se ne može prihvatiti kao osnovan revizijski navod o zelenaškim kamatama.

Prema tome, neosnovano tuženik ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa 10.021,32 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB s pripadajućim kamatama od 29. rujna 1991. do isplate koji iznos je putem posrednika I. tuženik pozajmio od tužitelja sukladno Ugovoru o zajmu broj B 00755.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je između tužitelja, kao nalogodavca i I. p., kao nalogoprimca dana 22. ožujka 1991. sklopljen ugovor o istraživanju tržišta kapitala i ulaganju novčanih sredstava, te da je tužitelj izdao punomoć kojim opunomoćuje I. p. da u njegovo ime i račun plasira novčana sredstva trećim osobama kao korisnicima tih sredstava,

- da je između I. p., zastupanog po vlasniku P. Đ., u ime i za račun tužitelja kao zajmodavca i I. tuženika M. Š. kao zajmoprimca, dana 29. ožujka 1991. sklopljen Ugovor o zajmu broj B 00755 na iznos zajma 29.600,00 DEM, te je isti iznos isplaćen I. tužitelju M. Š.,

- da tuženik nije ispunio preuzetu obvezu vraćanja primljenog zajma.

Na temelju provedenog grafološkog vještačenja utvrđeno je mala vjerojatnost da je I. tuženik potpisao Ugovor o zajmu koji je predmet ovog spora, odnosno da postoji manji mogući stupanj vjerojatnosti da bi on – M. Š. potpisao predmetni ugovor, a na temelju provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Z. R. utvrđeno je da je stvarni dug tuženika prema tužitelju iznosi 14.600,00 DEM odnosno 7.464,86 EUR. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja a koristeći se ovlaštenjem iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP drugostupanjski sud je utvrđuje da predmetni ugovor uz potpis I. tuženika sadrži i otisnuti žig (pečat) na kojem je jasno vidljiv otisnut naziv obrat I. tuženika te njegovo ime i prezime pa ta okolnost ukazuje na postojanje značajne vjerojatnosti da je ugovor o zajmu broj B 00755 od 29. ožujka 1991. I. tuženik zaista vlastoručno potpisao slijedom čega u stranaka sklopljen Ugovor o zajmu, a sve u smislu odredbe čl. zaključuje da je 1991. izmeđ

557. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), kojim je propisano da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac zajmoprimcu predati određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvar iste vrste i kvalitete.

Polazeći od svih okolnosti slučaja te imajući na umu sve utvrđene odlučne činjenice i okolnosti od kojih zavisi primjena materijalnog prava, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo (čl. 557. ZOO), ocijenivši da je tuženik kao zajmoprimac preuzeo određeni iznos novčanih sredstava, koji je iznos zajmoprimac bio dužan vratiti, a to nije učinio u roku, slijedom čega je pravilna odluka u dijelu u kojem je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev.

U odnosu na revizijske navode glede prigovora primjeni odredbe čl. 813., 815. st. 1. i 2. ZOO valja reći da temeljem odredbe čl. 813. ZOO uloga posrednika je da dovede u vezu stranke određenog budućeg ugovora ali sam posrednik niti postaje strankom tog ugovora niti iz sadržaja tog ugovora za njega nastaju neka prava ili obveze.

Zato ni okolnost da je sporni Ugovor o zajmu sklopljen preko posrednika ne oduzima tužitelju svojstvo zajmodavca, a tuženiku svojstvo zajmoprimca. Prema tome, I. tuženik je dužan zajam vratiti tužitelju.

Odredbom čl. 815. ZOO dopuštena je doduše mogućnost da posrednik iz određene pretpostavke bude ovlašten primiti ispunjenje obveze iz ugovora sklopljenim njegovim posredovanjem, no to nimalo ne mijenja pravni položaj stranaka koje su taj ugovor sklopile, jer i tada posrednik prima ispunjenje obveze kao punomoćnik stranke. Okolnost da dužnik svoju obvezu treba ispuniti preko takvog posrednika može biti od značaj samo za pitanje je li obvezu ispunio ili nije, ali ne i za pasivnu legitimaciju.

Treba reći, da ugovor u ovom slučaju zaključen uz pomoć posrednika ni po čemu se ne razlikuje od ugovora koji neka strana zaključi i bez njegove punomoći. Posrednik ga samo odvodi u vezu sa nalogodavcem.

Prema tome pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 557. ZOO kada su tuženiku naložili plaćanje iznosa 7.464,86 EUR ocijenivši da je tužitelj u cijelosti izvršio svoju obvezu po ugovoru o kreditu a da I. tuženik nije ispunio svoju obvezu vraćanja zajma tužitelju, pa je dužan vratiti ono što je neosnovano zadržao za sebe.

Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 10. srpnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.