Rev-1709/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1709/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska - Ministarstvo ., koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, protiv tuženika R.B. iz K., ... , kojega zastupa punomoćnik Ž.P. iz K., te protiv tuženice Lj.B. iz K., ... , radi otkaza stanarskog prava, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 26. siječnja 1995. godine posl. br. Gž 89/95, kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 17. studenoga 1994. godine posl. br. P 943/94, u sjednici održanoj dana 30. travnja 1996. godine

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinsko suda u Koprivnici od 17. studenoga 1994. godine posl. br. P 943/94 suđeno je:

"O d b i j a se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Republika Hrvatska - Ministarstvo ., koji glasi:

"Usvaja se otkaz stanarskog prava pa su tuženici dužni iseliti iz stana u K., ... sastojećem od dvije i pol sobe, s nus prostorijama te isti slobodan od osoba i stvari predati na raspolaganje tužitelju Republici Hrvatskoj putem Ministarstva . kao i nadoknaditi mu parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Tužitelj Republika Hrvatska dužna je tuženiku B.R. naknaditi parnične troškove u iznosu od 964,00 kn u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 26. siječnja 1995. godine posl. br. Gž 89/95 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da sud reviziju prihvati, pobijane presude nižih sudova preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - dalje ZPP), na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom odredbe čl. 386. spomenutog zakona po službenoj dužnosti.

O svim ostalim bitnim povredama odredaba parničnog postupka zbog kojih se može izjaviti revizija bez obzira da li je riječ o apsolutno bitnim ili relativno bitnim povredama parničnog postupka revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda u reviziji određeno i konkretno poziva.

Revident navodima revizije ne upućuje na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, dakle, u ovoj se pravnoj stvari nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovano revident smatra da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se zato ostvaruje revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je sud drugog stupnja ocjenio pravilnima činjenična utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica davatelj stana na korištenje, s time da je tuženi R.B. dobio na korištenje sporni stan u svezi sa službom,

- da je u sporni stan tuženik R.B. uselio zajedno sa suprugom Lj. B. (tuženicom) i sa sinovima S. i B.B.,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Koprivnici od 8. prosinca 1992. godine posl. br. P 1034/92, a nakon razvoda braka tuženih, tuženik R.B. zadržao stanarsko pravo na spornom stanu sa time da je već tijekom tog postupka Lj.B. imala prebivalište na drugoj adresi,

- da je tuženik R.B. iznajmio pretežni dio spornog stana podstanaru za razdoblje od 13. 12. 1993. godine do 1. 4. 1994. godine B.H., sa time da je povodom tužbe R.B. u predmetu istog suda br. P 344/94 presudom od

19. svibnja 1994. godine naloženo tamošnjim tuženicima H. i G.B. da isele iz spornog stana i isti slobodan od stvari i osoba predaju u isključivi posjed R.B.,

- da R.B. nije prije davanja stana u podnajam tražio za to pismenu suglasnost davatelja stana na korištenje,

- da davatelj stana na korištenje (tužitelj) nije postupio po čl. 97. st. 2. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 - dalje ZSO), dakle da nije preporučenim pismom opomenuo tuženika da otkloni razloge za otkaz stanarskog prava.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kad su ocjenili da se u ovoj pravnoj stvari nisu ostvarile pretpostavke za otkaz stanarskog prava iz čl. 97. st. 1. toč. 5. i st. 2. ZSO.

Prema čl. 97. st. 1. toč. 5. i st. 2. ZSO davatelj stanarskog prava može otkazati stanarsko pravo ako stanar dio stana daje u podnajam bez suglasnosti davatelja stana, ali samo ako je preporučenim pismom opomenut i ako nije otklonio razloge za otkaz.

Tužba podnesena od strane davatelja stana na korištenje protiv nositelja stanarskog prava, radi otkaza stanarskog prava može zamijeniti takvu opomenu, pa ovaj sud ocjenjuje da je tužba podnesena sudu 29. ožujka 1994. godine zamjenila opomenu iz čl. 97. st. 2. ZSO.

Pitanje ostvarenja pretpostavke za usvajanje otkaza stanarskog prava iz navedenog otkaznog razloga ima se, dakle, cijeniti ovisno o tome da li je stanar otklonio otkazni razlog poslije primitka opomene koju u ovom slučaju zamjenjuje tužba.

Pri tom prema nalaženju ovoga suda treba zaključiti da stanaru za otklanjanje spomenutog otkaznog razloga treba ostaviti stanovito vrijeme kako bi svojom aktivnošću ostvario iseljenje podstanara.

Polazeći od izraženog pravnog stajališta ovaj sud smatra da je u ovoj pravnoj stvari tuženik nakon podnošenja tužbe 29. ožujka 1994. godine koja je dostavljena tuženiku rješenjem od 12. 5. 1994. godine u primjerenom roku otklonio otkazni razlog imajući u vidu da je protiv podstanara 19. 5. 1994. godine u parnici pod brojem P 344/94 ishodio presudu kojom je podstanarima naloženo iseljenje i predaja spornog stana tužitelju u tom postupku, tj. R.B. - u ovoj pravnoj stvari tuženiku.

Upravo zbog navedenih razloga nisu se ispunile pretpostavke za otkaz stanarskog prava zbog otkaznog razloga iz čl. 97. st. 1. toč. 5. ZSO.

Pritom na navode revizije valja još odgovoriti da odredbu čl. 73. st. 1. u svezi prestanka stanarskog prava treba tumačiti povezano s odredbom čl. 97. st. 1. toč. 5. ZSO, pa revident neosnovano smatra da nije postojala obveza revidenta kao davatelja stana na korištenje da pismeno opomene tužene da otklone razloge za otkaz.

Zbog navedenih je razloga primjenom čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. travnja 1996.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)