Rev-2692/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2692/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husineca, Jakoba Miletića i Vjere Delić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T.R. iz Z., ... , koga zastupa A.V., odvjetnik iz Z., protiv tužene "C. o. " d.d., .... , radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 26. studenog 1991. br. Gž-9714/91-2, kojom je potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu od 8. svibnja 1991. br. Pn-3838/90, u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 1995.,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se preinačuje presuda Okružnog suda u Zagrebu od 26. studena 1991. br. Gž-9714/91-2 u dijelu kojim je potvrđena presuda prvog stupnja u dijelu pod V. izreke kojim je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva za kamate na parnični trošak od dana donošenja presude pa do isplate i sudi:

Tužena je dužna tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška od 5.130 dinara (od dana 31. 5. 1994. iznos od 5,13 kn) platiti zakonsku zateznu kamatu počam od 8. V. 1991. pa do isplate u roku od 15 dana. U preostalom dijelu revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom drugostupanjskom pravomoćnom presudom odbijena je žalba tužitelja i žalba tužene kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-3838/90 od 8. svibnja 1991. u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iznad iznosa od 50.000 dinara do iznosa od 101.000 dinara iz naslova pretrpljenih fizičkih bolova, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iznad iznosa od 40.000 dinara do iznosa od 50.000 dinara s naslova duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iznad iznosa od 20.000 dinara do iznosa od 50.000 dinara s naslova naruženosti, u dijelu kojim je odlučeno o trošku postupka (toč. I. izreke), u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev (toč. II., III., IV. i V. izreke). Protiv citirane drugostupanjske pravomoćne presude pravodobno je izjavio reviziju tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i u pogledu odluke o parničnom trošku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužitelj je predložio da se uvažavanjem revizije nižestupanjske presude preinače i tužitelju dosudi naknadu štete prema zahtjevu tužbe s pripadajućim kamatama od 19. V. 1990. do isplate kao i parnični trošak i trošak žalbe i revizije.

Na reviziju tužitelja nije odgovoreno, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o reviziji.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj prilikom štetnog događaja zadobio ozljede udarno-krvne podljeve prsnog koša, prijelom trupa prsne kosti, izljev u desnu stranu prsnog koša te ranu razderotinu na lijevom koljenu.

Utvrđeno je da tužitelj od ovih povreda trpio bolove jačeg intenziteta kroz deset dana, srednjeg intenziteta dva tjedna a manje bolove dva mjeseca. Pretrpio je i strah jačeg intenziteta koji je potrajao dva do tri dana a do regresije akutnih simptoma povređivanja i stabilizacije općeg i psihosomatskog stanja u daljnjem toku liječenja da je postojao strah sekundarne naravi radi brige za stanje zdravlja te za ishod liječenja.

Nastupile su i trajne posljedice zadobivenih ozljeda koje smanjuju opću životnu i radnu sposobnost tužitelja za 10% u kojem obimu postoji i potreba za ulaganjem pojačanih napora u svakodnevnim životnim aktivnostima a postoji i naruženje malog obima radi zaostalog ožiljka na lijevom koljenu. Za vrijeme liječenja u kući kroz tri mjeseca tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega druge osobe u punom obliku.

Uzimajući u obzir trajanje i intenzitet pretrpljenih bolova straha i trajne posljedice koje su nastupile, sud prvog stupnja je tužitelju dosudio naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 101.000 dinara, za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 50.000 dinara, za pretrpljeni strah 25.000 dinara, za nagrđenje 50.000 dinara, za troškove tuđe pomoći 15.000 dinara i za gubitak osobnog dohotka traženi iznos od 4.674,50 dinara.

Ovako utvrđenu visinu nematerijalne štete u cijelosti je prihvatio i sud drugog stupnja u pobijanoj presudi.

Neosnovano tužitelj ističe u reviziji da je po svim osnovama trebalo u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev za nematerijalnu štetu.

Sudovi nižeg stupnja su imajući u vidu odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima kao i mjerila i kriterije za dosuđivanje visine naknade nematerijalne štete prema važećoj sudskoj praksi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenili da će dosuđeni iznosi predstavljati primjerenu satisfakciju za nematerijalnu štetu. S ovakvom ocjenom sudova nižeg stupnja u cijelosti se slaže i ovaj revizijski sud.

Iz navedenih razloga valjalo je odbiti reviziju tužitelja u dijelu kojim pobija nižestupanjske presude u pogledu visine dosuđene naknade za nematerijalnu štetu.

Neosnovano tužitelj u reviziji ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo time što mu je na nematerijalnu štetu dosuđena kamata od dana prvostupanjske presude a ne od dana štetnog događaja.

Sud prvog stupnja je visinu nematerijalne štete utvrdio prema kriterijima i mjerilima važećim u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, pa je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava odredio da kamata na dosuđenu naknadu nematerijalne štete teče od dana prvostupanjske presude pa do isplate.

Osnovano tužitelj u reviziji ukazuje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo time što je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio kamate na troškove postupka.

Prema odredbi čl. 20a Zakona o izvršnom postupku vjerovnik ima pravo na zatezne kamate na parnični trošak i onda kad u izvršnoj ispravi nije odlučeno o njima. Stranka je međutim ovlaštena tražiti da se već u odluci kojom se prihvaća zahtjev za naknadu parničnih troškova - kao izvršnoj ispravi, prihvati i njezin zahtjev za plaćanje zateznih kamata.

Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku koji je u skladu s odredbom čl. 35. stupio na snagu 1. srpnja 1990. godine, priznato je u odredbi čl. 20a st. 2. pravo vjerovniku na zatezne kamate na parnični trošak, a isto tako da kamate na parnični trošak može tražiti već u odluci kojom se prihvaća zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Iz navedenog razloga valjalo je djelomičnim prihvaćanjem revizije tužitelja preinačiti nižestupanjske presude i tužitelju u skladu sa citiranim propisom čl. 20a Zakona o izvršnom postupku dosuditi kamate na obređene parnične troškove i presuditi kao u izreci.

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na glavnu stvar, a ovaj revizijski sud ne nalazi bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti pa je temeljem čl. 393. Zakona o parničnom postupku odbijena revizija tužitelja u odnosu na glavnu stvar, a primjenom čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku prihvaćena je djelomično revizija tužitelja, i preinačene nižestupanjske presude u pogledu kamata na troškove postupka.

U Zagrebu, 7. ožujka 1995.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.