Revr-269/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 269/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. iz Z., kojega zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika F. –. p. i. t. d.o.o. iz Z., kojega zastupa punomoćnica I. T.-M., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćnih presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr- 678/06 od 10. listopada 2006. kojim su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-2512/96 od 1.ožujka 2006., u sjednici održanoj dana 5. lipnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-678/06 od 10. listopada 2006. kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-2512/96 od 1.ožujka 2006. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelju plati neisplaćene plaće od srpnja 1996. do veljače 2004. u ukupnom iznosu od 81.600,00 kn, tj. mjesečno iznos od 1.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose od 15-og dana u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate, kao i u dijelu u kojem je odbačen tužbeni zahtjev (pravilno: odbačena tužba) na utvrđenje da nije dopušten otkaz od 30. svibnja 1996. koji je tuženik dao tužitelju te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja u radni odnos na posao prodavača, vozača i dostavljača sa danom 30. lipnja 1996.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se kao neobrazložena revizija tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-678/06 od 10. listopada 2006. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-2512/96 od 1.ožujka 2006. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika od 10. prosinca 1992. do 21. listopada 1993.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika od 10. prosinca 1992. do 21. listopada 1993. te tužbeni zahtjev da tuženik isplati tužitelju neisplaćene plaće od srpnja 1996. do veljače 2004. u ukupnom iznosu od 81.600,00 kn, tj. mjesečno iznos od 1.200,00 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose od 15-og dana u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate po stopi u skladu s čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, dok je rješenjem odbačen tužbeni zahtjev (pravilno: odbačena tužba) na utvrđenje da nije dopušten otkaz od 13. svibnja 1996. kojeg je tuženik dao tužitelju te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati u radni odnos na posao prodavača, vozača i dostavljača s danom 30. lipnja 1996. i naknadi mu trošak postupka. Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 9.668,50 kn.

Županijski sud u Zagrebu je presudom i rješenjem Gžr-678/06 od 10. listopada 2006. potvrdio prvostupanjsku presudu i prvostupanjsko rješenje.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, ukine obje nižestupanjske presude i rješenja te predmet vrati na ponovno suđenje odnosno da prihvati reviziju, te preinači pobijanu odluku te traži trošak revizije.

Revizija je dijelom neosnovana, a dijelom nedopuštena.

Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga određenih odredbom čl. 392. st. 1. ZPP a koji se temeljem odredbe čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 117/03) primjenjuje na ovaj spor.

U obje nižestupanjske odluke navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni niti su proturječni ispravama koje se nalaze u spisu te nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje revident.

Neosnovano revident ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava glede dijela pobijane presude kojom je odbačena tužba sa tužbenim zahtjevom na utvrđenje da nije dopušten otkaz od 30.svibnja 1996. kojeg je tuženik dao tužitelju te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja u radni odnos na posao prodavača, vozača i dostavljača sa danom 30. lipnja 1996., jer su odbacujući tužbu u tom dijelu pravilno primijenili materijalno pravo. Prema odredbi čl. 126. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 – dalje: ZR) koja odredba se primjenjuje u ovom predmetu zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, s time da po odredbi st. 2. istog članka u slučaju ako poslodavac u roku 15 dana od dostave zahtjeva zaposlenika ne udovolji tom zahtjevu zaposlenik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Spomenute zakonske odredbe treba tumačiti tako da zaštitu pred nadležnim sudom ne može tražiti zaposlenik koji nije prethodno tražio zaštitu svog prava pred nadležnim tijelom poslodavca.

Tužitelj je odluku o otkazu primio 30. svibnja 1996., a zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa podnio tuženiku dana 1. kolovoza 1996. Stoga su nižestupanjski sudovi u tom dijelu osnovano odbacili tužbu jer tužitelj prije podnošenja tužbe u ovom predmetu nije pravovremeno zahtijevao od poslodavca ostvarenje prava za koje smatra da mu je pobijanom odlukom tuženika povrijeđeno te je izgubio pravo na sudsku zaštitu, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 126. st. 1. ZR.

Revident neosnovano smatra da navedenu odredbu treba tumačiti tako da zaposlenik prije traženja sudske zaštite prema odredbi st. 2. istog članka, može, ali ne mora, prethodno postupiti prema odredbi st. 1., jer da to pravo proizlazi iz sadržaja iste odredbe u kojoj se navodi da zaposlenik "može" u roku 15 dana zahtijevati od poslodavca ostvarenje svog prava.

Da je ovakvo tumačenje smisla i sadržaja odredbe iz čl. 126. st. 1. ZR pogrešno proizlazi i iz sadržaja odredbe st. 2. gdje je također rečeno da zaposlenik "može" u određenom roku zahtijevati zaštitu pred nadležnim sudom, a također iz sadržaja odredbe st. 4. istog članka.. Kada je potonjom odredbom određeno da propust zaposlenika da postupi prema odredbi st. 1. u slučaju zahtijeva za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja nema za posljedicu gubitak prava na ta potraživanja, onda suprotnim zaključivanjem (argumentum a contrario) proizlazi da taj propust u slučaju povrede nekog drugog prava iz radnog odnosa ima za posljedicu gubitak tog prava.

Stoga je tužitelj u ovom konkretnom predmetu izgubio pravo na sudsku zaštitu svojih prava, jer nije pravovremeno zahtijevao ostvarenje tog prava od poslodavca. Kako su to pravilno utvrdili nižestupanjski sudovi te u tom dijelu revident neosnovano ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Revizijski navod koji osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja glede iskaza svjedokinje M. Đ. ovaj sud nije cijenio, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući taj revizijski razlog nije spomenut u odredbi čl. 385. ZPP u kojoj su navedeni razlozi zbog kojih se revizija može izjaviti.

Kako je tužba odbačena u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva zaštitu svog prava iz radnog odnosa u svezi otkaza od 30. svibnja 1996. to ovaj sud nije cijenio revizijske navode koji osporavaju pravilnost odluke o otkazu jer se ti revizijski razlozi odnose na osnovanost tužbenog zahtjeva pa ih ovaj sud ne može ispitivati iz razloga što je u tom dijelu tužba odbačena.

Pravilna je odluka nižestupanjskih sudova kada su odbili tužbeni zahtjev za isplatu plaće za razdoblje nakon isteka otkaznog roka tj. od 1.srpnja 1996. pa do veljače 2004. u ukupnom iznosu od 81.600,00 kn. Zbog propusta da pravodobno od poslodavca zahtijeva zaštitu prava iz radnog odnosa tužitelj je izgubio pravo na sudsku zaštitu glede odluke o otkazu ugovora o radu od 30. svibnja 1996. koji je tuženik dao tužitelju pa je spomenuta odluka postala pravomoćna i konačna. Stoga je neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatu plaće jer mu je konačnom odlukom tuženika prestao radni odnos pa nema pravo na isplatu plaće za razdoblje nakon isteka otkaznog roka.

Odredbom čl. 392. a. ZPP propisano je da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj je u reviziji naveo da pobija presudu u cijelosti, no nije naveo određene razloge zbog kojih pobija odbijajući dio nižestupanjskih presuda glede utvrđenja da je tužitelj bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika od 10. prosinca. 1992. do 21. listopada. 1993. Stoga je ovaj sud u tom dijelu odbacio reviziju kao neobrazloženu primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 5. lipnja 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.