Rev-188/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 188/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja: 1) Općine S., zastupane po Općinskom javnom pravobraniocu Split i 2) Općinski javni pravobranilac Split, protiv tuženika: 1) F. K. iz S., zastupanog po T. T., odvjetniku iz S., 2) K. A. pok. P. i 3) K. P. M., oba iz S., radi utvrdjenja ništavim ugovora i isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 18. ožujka 1988. br. Gž- 1501/87, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 5. ožujka 1987. br. P-651/86, u sjednici održanoj dana 24. svibnja 1990.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog suda usvojen je tužbeni zahtjev te utvrdjen ništavim kupoprodajni ugovor zaključen dana 29.V 1981. kojim je tuženi F. K. prodao tuženima K. A. i K. N. gradjevinsko zemljište označeno kao čest. zem. 5282 iz z.k.ul.br. 4586 k.o. S. u površini od 469 m[2] za cijenu od 281.400 prijašnjih (28,10 konvertibilnih) dinara. Istom presudom F. K. dužan je u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti Općini S. iznos od 281.400 dinara prijašnjih (28,10 konvertibilnih dinara) sa 7,5% kamata koje teku od 29.V 1981. do 3.VIII 1985. a od tada do isplate po stopi koja se plaća na oročena sredstva preko godinu dana bez odredjene namjene.

Dužan je tuženi isplatiti tužiteljima troškove postupka u iznosu od 30.000 prijašnjih (3,00 konvertibilnih) dinara u roku od 15 dana.

Drugostepeni je sud rješavajući o žalbi prvotuženog preinačio presudu prvostepenog suda te odbio tužitelje sa zahtjevom za isplatu iznosa od 281.400 dinara prijašnjih (28,10 dinara konvertibilnih) sa zateznim kamatama, te odlučio da tužitelji i prvotuženi snose svaki svoje parnične troškove, dok je presuda prvostepenog suda u dijelu kojim je kupoprodajni ugovor poništen, te u dijelu kojim su drugo i trećetuženi obvezani naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 20.000 prijašnjih dinara (2,00 konvertibilnih dinara) ostala neizmijenjena.

Protiv presude drugostepenog suda izjavili su reviziju tužitelji u dijelu kojim je presudom drugostepenog suda preinačena presuda prvostepenog suda na njihovu štetu, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno niti se Javni tužilac Hrvatske izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Iako se kao revizioni razlog ističu i bitne povrede odredaba parničnog postupka u reviziji se ne ukazuje koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila počinjena, pa u odsustvu apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP (čl. 386. ZPP) valja konstatirati da je postupak proveden u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku.

Nije osnovan niti prigovor da je odbijanje tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 281.400 dinara prijašnjih (28,10 dinara konvertibilnih) u korist općine rezultat pogrešne primjene odredbe čl. 104. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

Naime, s osnovom drugostepeni sud cijeni da odstupanju od osnovnog pravila u slučaju ništavosti pravnog posla a, to je restitucija, ima mjesta onda ako se primjenom upravo te primarne posljedice ništavosti ne bi mogao postići cilj sankcije ništavosti, u konkretnom slučaju - zabrane prometa gradjevinskog zemljišta u cilju zaštite gradjevinskog zemljišta i u krajnjem ishodu zaštita društvenog vlasništva.

Imajući u vidu odredbe iz čl. 47. te čl. 71. do 73. Zakona o gradjevinskom zemljištu s osnovom je drugostepeni sud cijenio da je upravo primjenom navedenih zakonskih odredbi omogućena zaštita gradjevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu u cijelosti kako u pogledu zabrane prometa tako i u pogledu bespravne gradnje.

Neke druge posebne okolnosti koje bi u konkretnom slučaju nalagale primjenu imovinsko-pravne sankcije oduzimanja kupoprodajne cijene u korist općine temeljem odredbe čl. 104. st. 2. Zakona o obveznim odnosima takodjer nisu utvrdjene s time da niti prigovor revizije, a što je već cijenio i drugostepeni sud, o raširenosti pojave prometa gradjevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu te potenciranju bespravne gradnje, kraj naprijed navedenog i činjenice da nema realnih štetnih posljedica po društveni interes u pogledu gradjevinskog zemljišta ne dovodi do drukčijeg ishoda spora, odnosno te okolnosti ne predstavljaju one relevantne okolnosti u konkretnom slučaju koje bi pored utvrdjenja ništavosti kupoprodajnog ugovora nalagale i primjenu imovinskopravne sankcije.

Odluka o parničnim troškovima utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Zbog svega navedenog valjalo je reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 24. svibnja 1990.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v.r.