Rev-844/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 844/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja Ž. H. iz R., i II. tužiteljice Z. H. iz J., oboje zastupani po punomoćniku T. S., odvjetniku u R., protiv tuženice R. H., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R., Građansko - upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji I. i II. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-5171/2012- 2 od 16. prosinca 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1605/08-22 od 15. ožujka 2012., u sjednici održanoj 16. srpnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija I. i II. tužitelja se odbija.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev I. i II. tužitelja (dalje: tužitelja) na isplatu iznosa od 26.287,11 kn, kao i daljnjeg iznosa od 220.000,00 kn svakom od tužitelja, sve sa zatraženim zateznim kamatama, uz obvezu tužitelja da tuženici nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 47.500,00 kn.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ističući revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijana presuda, kao i presuda prvostupanjskog suda, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da im tuženica naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu za koju tužitelji tvrde da joj je prouzročila tuženica nezakonitim i nepravilnim radom policijskih službenika, uslijed kojeg je njihov sin, sada pok. J. H., preminuo u noći s 16. na 17. prosinac 2005. u prostoriji za zadržavanje Policijske postaje R., u kojoj se nalazio zbog sumnje da je počinio više kaznenih djela protiv imovine.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP), pri čemu ti razlozi moraju biti obrazloženi jer ih inače sud ne uzima u obzir (čl. 386. ZPP).

Suprotno navodima revizije pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji kao takvi ne proturječe sadržaju isprava i zapisnika u spisu. Prema tome, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom.

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Po ocjeni ovoga suda pobijana presuda sadrži pravilno obrazloženje, jer se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe tužitelja očitovao o svim žalbenim navodima koji su relevantni za odluku o predmetu spora. Pritom, drugostupanjska presuda sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i primijenjenom materijalnom pravu u odnosu na izraženo shvaćanje nepostojanju adekvatne uzročno posljedične veze između zadržavanja J. H. u prostoriji za zadržavanje Policijske postaje R. i pogoršanja stanja njegovog zdravlja i posljedično smrti, pa pobijana presudu nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće ispitati.

U tom smislu, revident neosnovano ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. i 8. ZPP, jer je drugostupanjski sud prosuđujući ovaj žalbeni navod pravilno ocijenio da je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza. Protivno navodima u reviziji, pravilno je drugostupanjski sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravne razloge suda prvog stupnja jer njihova osnovanost proizlazi iz provedenih dokaza i stanja spisa. Pri tom je drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja te je označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (čl. 375. st. 1. ZPP).

Tužitelji zapravo navodima revizije tumači izvedene dokaze (posebice iskaze svjedoka te nalaz i mišljenje liječnika vještaka) na način kako im to odgovara te osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pa, s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. ZPP pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog, navedeni revizijski prigovori nemaju utjecaja na ocjenu pravilnosti nižestupanjskih odluka.

Nije osnovan ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Nižestupanjski sudovi svoje presude temelje na zaključku da tijekom ovog parničnog postupa tužitelji nisu dokazali da bi nastala šteta bila rezultat nezakonitog ili nepravilnog rada djelatnika policije, a posebno da nisu dokazali uzročno-posljedičnu vezu između postupanja ili nepostupanja djelatnika policije i smrti njihovog sina J. H..

Odredbom čl. 127. Zakona o policiji („Narodne novine“ broj 129/00 - dalje: ZP) propisana je odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju policijski službenik Ministarstva počini trećim osobama, osim ako se dokaže da je policijski službenik postupao sukladno propisima o načinu obavljanja policijskih poslova.

Nadalje, Republika Hrvatska odgovara, u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 48/99, 15/00, 59/01, 190/03 - pročišćeni tekst, 199/03

- dalje: ZSDU), za štetu koja se građanima, pravnoj osobi ili drugoj stranci nanese nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave.

Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu citirane zakonske odredbe potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1) da postoji nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave; 2) da je nastala šteta i 3) da postoji uzročna veza između spomenutog rada i nastale štete.

Nezakonitim radom se smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanju suprotnom pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koji je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti.

Tužitelji, i prema shvaćanju ovog revizijskog suda, nisu dokazali da bi djelatnici policije prekršili odredbe čl. 97. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 178/04 - dalje: ZKP) odnosno čl. 95. st. 2. u vezi s čl. 102. ZKP, dok tužitelji niti tvrde niti dokazuju da bi policijski službenici prekršili neku odredbu ZP odnosno Pravilnika o načinu policijskog postupanja („Narodne novine“ broj 81/03).

To stoga što je odredbom čl. 97. st. 1. ZKP redarstvene vlasti moraju uhićenika odmah, a najkasnije u roku 24 sata, dovesti istražnom sucu ili ga pustiti na slobodu. Zakašnjenje moraju posebno obrazložiti. Nadalje, prema odredbi čl. 95. st. 2. ZKP redarstvene su vlasti ovlaštene uhititi osobu zatečenu u kaznenom djelu koje se goni po službenoj dužnosti, kao i osobu za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoji neki od razloga za određivanje pritvora iz čl. 102. tog Zakona.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je J. H. uhićen 16. prosinca 2005. i uhićenje je provedeno u skladu s odredbom čl. 95. st. 2. u svezi sa čl. 102. ZKP budući da je postojala osnovana sumnja da je imenovani, pored kaznenih djela koje je priznao, počinio i druga kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti u svezi kojih je bilo potrebno provesti daljnju kriminalističku obradu, a postojala je opasnost da počinitelj uništi dokaze ili utječe na svjedoke. Nadalje, djelatnici tuženika, suprotno tvrdnji tužitelja, nisu postupili protivno odredbi čl. 97. st. 1. ZKP kada istoga nisu odmah doveli istražnom sucu, jer su to bili dužni učiniti odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, dok iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je sada pok. J. H. uhićen 16. prosinca 2005. godine u 13,15 sati, a umro u ranim jutarnjim satima slijedećeg dana, pa od uhićenja do trenutka njegove smrti nije protekao najduži propisani rok od 24 sata iz čl. 97. st. 1. ZKP za dovođenje istražnom sucu.

Nadalje, uzrokom neke štete smatra se ona okolnost koja po redovnom tijeku stvari neposredno dovodi upravo do takve posljedice. Tako u konkretnom slučaju, imajući u vidu utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta u S., prema kojima je J. H. umro prirodnom smrću uslijed gnojne upale pluća od koje je bolovao već prilikom dolaska u Policijsku postaju R., uz odsutnost vidljivih simptoma bolesti zbog čega istu djelatnici tuženika kao laici nisu mogli prepoznati, te nadalje da sve i da je bolest bila prepoznata i adekvatno liječena, ista bi bila sasvim neizvjesnog ishoda, pravilan je zaključak iznesen u obrazloženju pobijane presude da tužitelji nisu dokazali postojanje pravno relevantne uzročno posljedične veze između zadržavanja sina tužitelja u neadekvatnim uvjetima za bolesnu osobu u prostoriji za zadržavanje Policijske postaje R. i nastupanja smrtne posljedice uslijed pogoršanja njegovog, od prije narušenog, zdravstvenog stanja. Kako tužitelji dakle nisu dokazali da je nastala šteta u konkretnom slučaju neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada policijskih službenika to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo, nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) kada su zahtjev tužitelja za naknadu štete odbili kao neosnovan.

Zbog sveg navedenog ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. srpnja 2019.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.