Rev-2982/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2982/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i Stanka Jesenkovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz P., zastupanog po Z. o.u. D. R. i M. B., odvjetnicima iz P., protiv tuženika J. G. iz P., zastupanog po punomoćniku Ž. D., odvjetniku iz P., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 5. listopada 2000. godine, br. Gž-1170/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi od 4. lipnja 1999. godine, br. P-1/97., u sjednici održanoj dana 11. rujna 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da postoji potraživanje tužitelja s osnove zajma u visini od 103.000 DEM, te da je tuženik dužan tužitelju platiti iznos od 103.000 DEM u protuvrijednosti u kunama prema tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Ujedno je odlučeno da je tužitelj dužan tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 41.089,00 kn.

Odlučujući o žalbi tužitelja drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijanih presuda i vraćanje predmeta na ponovni postupak prvostupanjskom sudu ili preinaku.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

Sporno je je li temeljem ugovora (protokola o sporazumu) sklopljenog dana 21. listopada 1994. godine, između tuženika J. G. i nasljednika pok. K. L., tuženik preuzeo dug u iznosu od 103.000 DEM koji su nasljednici sad pok. K. L. imali prema tužitelju, ili je tuženik preuzeo samo ispunjenje obveze nasljednika sad pok. K. L. prema tužitelju.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Time što se nije izuzela od suđenja sutkinja prvostupanjskog suda za postupanje u ovom predmetu nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), koji ističe revident.

Naime, bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP, postoji kada je u donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu mora izuzeti (čl. 71. st. 1. toč. 1. do 5. ZPP). Ovdje pak revident ne navodi da bi postojali razlozi zbog kojih se po samom zakonu sudac koji je sudjelovao u donošenju presude mora izuzeti (razlozi iz čl. 71. st. 1. toč. 1. do 5. ZPP), već tvrdi da postoje razlozi iz čl. 71. st. 1. toč. 6. ZPP i baš da su postojale okolnosti koje dovode u sumnju nepristranost suca, a to nisu razlozi za izuzeće suca po samom zakonu.

Također nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. i 13. ZPP koje ističe tužitelj.

Punomoćnici stranaka su se suglasili da se zaključi glavna rasprava, a naknadno da se pribave podaci od Požeške banke čime su stranke odustale od raspravljanja o tom dokazu (čl. 304. st. 2. ZPP), pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP, zbog toga što se u tom dokazu nije raspravljalo kako to ističe tužitelj. Pobijana presuda inače nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da su tuženik J. G. i nasljednici sad pok. K. L. sklopili ugovor (poravnanje) dana 21. listopada 1994. godine, prema kojem je tuženik preuzeo obvezu dogovorno riješiti potraživanje tužitelja D. Č. tako da ga ne moraju namirivati nasljednici sad pok. K. L. iz preostale ostavinske imovine, a koji je ugovor potpisao tuženik i za nasljednike pok. K. L. njegova udovica B. L..

Također je utvrđeno da je tužitelj od sad pok. K. L. potraživao 103.000 DEM prema ugovoru o zajmu, te da su stranke bile u međusobnim kontaktima nakon sklapanja naprijed spomenutog poravnanja, ali nije postignut dogovor za vraćanje duga.

Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev (čl. 446. Zakona o obveznim odnosima - “Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99. – dalje ZOO).

Naime, ugovor o preuzimanju duga je ugovor između dužnika ovdje bi to trebali biti nasljednici pok. K. L. i preuzimatelja ovdje tuženika J. G., prema kojem preuzimatelj preuzima dug tako da stupa na mjesto dužnika (dolazi do promjene dužnika), time da na tu promjenu pristane vjerovnik ovdje tužitelj koji svoj pristanak može dati i konkludentnim činima (čl. 446. ZOO).

Dakle, da bi se radilo o ugovoru o preuzimanju duga iz tog ugovora treba proizlaziti da preuzimatelj preuzima neki dug onako kako dug glasi bez ikakvih ograda.

U ovom slučaju pak tuženik kao preuzimatelj ne preuzima dug prema tužitelju – vjerovniku za koji dug je utvrđeno da iznosi 103.000 DEM, već se navodi da će on taj dug – potraživanje dogovorno riješiti s vjerovnikom – tužiteljem tako da ga ne moraju namirivati nasljednici.

Kod takvog stanja stvari gdje nema preuzimanja duga bez nekih ograda, već uz napomenu da će se dogovorno riješiti potraživanje tužitelja, ne može tužitelj s uspjehom tvrditi da je ovdje tuženik preuzeo dug od nasljednika pok. K. L., te da je dovoljan samo njegov pristanak na takav sporazum, čime bi on stekao pravo namiriti svoje potraživanje od tuženika kao preuzimatelja.

Kako pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi moglo bi se govoriti o preuzimanju ispunjenja, jer se kaže u ugovoru da će tuženik dogovorno riješiti potraživanje tužitelja, tako da dug ne moraju namirivati nasljednici (čl. 453. ZOO).

U slučaju pak preuzimanja ispunjenja ne preuzima se dug, niti pristupa dugu i vjerovnik ovdje tužitelj nema nikakvo pravo prema preuzimatelju ispunjenja ovdje tuženiku (čl. 453. st. 3. ZOO).

Napomenuti je da između tužitelja kao vjerovnika i tuženika nije postignut sporazum da će tuženik tužitelju kao vjerovniku ispuniti njegovo potraživanje od dužnika u kojem bi se slučaju radilo o ugovoru o pristupanju dugu, i tuženik kao treći stupio u obvezu pored dužnika, jer kako je rečeno takav sporazum nije postignut već su samo se stranke pokušale sporazumjeti u svezi s plaćanjem duga kojeg imaju i nasljednici sad pok. K. L. (čl. 451. ZOO).

Pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, ovaj revizijski sud nije našao da je ta povreda učinjena (čl. 386. ZPP).

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. rujna 2003.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.