I Kž-34/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 34/12-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, Zlate Lipnjak-Bosanac, Melite Božičević-Grbić, Dražena Tripala i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća te sudske savjetnice Jasmine Štrucelj kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. O. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama opt. D. O. i opt. A. M., podnijetima protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 28. listopada 2011., br. K-19/11-23, u sjednici održanoj 8. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. D. O. i opt. A. M., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu proglašeni su krivima opt. D. O. te opt. A. M., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, dalje u tekstu: KZ) i dr., a primjenom odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 2. i 4. toč. c) KZ osuđeni su na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, svaki.

Istom presudom opt. M. P., opt. M. A. te opt. I. K. primjenom maloljetničkog prava (čl. 109. st. 1. i 2. Zakona o sudovima za mladež – "Narodne novine", broj 111/97, 27/98 i 12/02, dalje u tekstu: ZSM), a na temelju čl. 27. st. 1. i 2. te čl. 9. i čl. 11. ZSM izrečeni su pridržaji izricanja kazne maloljetničkog zatvora s rokom kušnje od jedne godine te odgojna mjera pojačane brige i nadzora uz posebnu obvezu da se podvrgnu postupku odvikavanja od droge, kao i drugih ovisnosti.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. D. O. po braniteljici dr. sc. L. V. iz Z., a iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog

đenje.

stupnja na ponovno su

I Kž 34/12-4

Žali se opt. A. M. po svom branitelju, odvjetniku K. P. iz S. B., a iz žalbenih osnova povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači i ovom optuženiku izrekne blaža kazna zatvora.

Odgovor na žalbe nije podnijet.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje u tekstu: ZKP/97), predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalbe optuženika nisu osnovane.

U žalbi opt. D. O. naznačuje se apsolutno bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, s tvrdnjom da pobijana presuda nema razloga o odlučnoj činjenici, krivnji optuženika i njenim sastavnicama ubrojivosti i svijesti optuženika o protupravnosti djela.

Sud prvog stupnja, doduše sumarno, ali je ipak dao razloge o krivnji opt. D. O. za učin kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, počinjenog s dvije radnje, i to neovlaštenog posjedovanja radi prodaje, te na drugi način stavljanja u promet opojne droge, pa se tako na str. 12. al. 1. u odnosu na opt. D. O. (kao i u odnosu na ostala tri optuženika) jasno naznačuje kakav je stvarni sadržaj njihove svijesti o protupravnosti djela, te što je ista obuhvaćala. Istovremeno se u odnosu na opt. D. O. na listu br. 10. al. 4. utvrđuje da je ovaj optuženik tempore criminis bio ubrojiv, jer tijekom postupka pitanje njegove ubrojivosti ničim nije dovedeno u sumnju, posebno ne njegovom obranom, pri čemu sud prvog stupnja apostrofira da ovaj optuženik nije pridonio medicinsku dokumentaciju, iz koje bi proizlazilo postojanje ozbiljno narušenog psihičkog zdravlja, te njegove ovisnosti o opojnoj drogi marihuani.

Iz izloženog proizlazi da je sud prvog stupnja ipak dao, iako sumarne i općenite, razloge o toj činjenici pa nema isticane apsolutno bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, kako se ona naznačuje u žalbi tog optuženika.

Ističući žalbenu osnovu relativno bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 3. ZKP/97, žalba nalazi da je povrijeđeno optuženikovo pravo na obranu, a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Ovo iz razloga što je optuženik tijekom postupka isticao da ima psihičkih problema, posebno s obzirom na stresni događaj koji je doživio prije tri godine, zbog čega je povremeno uzimao opojnu drogu marihuanu. S obzirom na taj podatak, smatra žalba, trebao je branitelj po službenoj dužnosti predložiti provođenje psihijatrijskog vještačenja optuženika, a kako to nije učinio niti sud po službenoj dužnosti, žalba nalazi, da je povrijeđeno i konvencijsko pravo na učinkovitu obranu ovog optuženika u kaznenom postupku.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda izložene relativno bitne postupovne povrede nema, iz razloga što optuženik od vremena stresnog događaja, nikada nije zatražio psihijatrijsku pomoć, niti o toj okolnosti postoji evidentirano bilo što u medicinskoj dokumentaciji. Suprotno tome, tek za potrebe ovog postupka, i to netom prije davanja svoje obrane na posljednjoj glavnoj raspravi, optuženik se upitom obratio psihijatrici, prvenstveno

I Kž 34/12-4

tražeći da mu navedena liječnica ispostavi medicinsku potvrdu, što je ona odbila, te ga uputila na liječnika opće prakse radi davanja uputnice za moguće daljnje psihijatrijsko liječenje.

Izloženo, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ukazuje na manipulativno ponašanje optuženika s onim razlogom kojeg jasno i pravilno naznačuje sud prvog stupnja na listu br. 10., alineja posljednja obrazloženja prvostupanjske presude, jer doista tijekom postupka ničim nije dovedeno u pitanje ubrojivost optuženika tempore criminis, posebno ako se ta odlučna činjenica cijeni sa sadržajem obrane opt. M. P., te opt. A. M. koji u svojim obranama ne govore da bi optuženik bio ni povremeni uživatelj opojne droge marihuane, a kamoli ovisnik o toj drogi.

S obzirom da je ta odlučna činjenica razjašnjena po sudu prvog stupnja, u svemu na potpun i pravilan način, nema ni podredno isticane žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u tom segmentu.

Pri tom je još potrebno reći da je za ocjenu kaznene odgovornosti opt. D. O. odlučujuće bilo terećenje opt. M. P. tijekom cijelog trajanja kaznenog postupka, te opt. A. M. na posljednjoj glavnoj raspravi, o tome da su svi troje optuženika postupali na temelju sadržaja prethodnog dogovora, pri čemu je odlučujuća uloga bila upravo opt. D. O. koji je prethodno opojnu drogu marihuanu u količinama označenim u izreci presude nabavljao u Z., i potom prevozio u S. B. gdje su onda tu drogu zajednički opt. D. O., opt. M. P. i opt. A. M. vagali, prepakiravali u manje paketiće, a onda opt. M. P. i opt. A. M. istu prodavali za opt. D.

O., te njemu predavali novac.

Isto tako dokazana je i druga radnja zlouporabe droge, i to neovlaštenog posjedovanja radi prodaje količine od oko 10 grama marihuane (pronađene u zečnjaku uz obiteljsku kuću opt. D. O., kao i u osobnom vozilu A. J.) za koju i sam optuženik tvrdi da je njegovo vlasništvo, a tijekom postupka nije dokazano da bi on bio uživatelj, a kamoli ovisnik o opojnoj drogi, dok iz obrana opt. M. P. i opt. A. M., koji ga terete, proizlazi da je sva količina ukupno nabavljene opojne droge bila namijenjena daljnjoj prodaji.

Nije stoga osnovana žalba opt. D. O. zbog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbu opt. A. M. zbog povrede kaznenog zakona

Žaleći se iz navedene žalbene osnove, ovaj žalitelj nalazi da je sud prvog stupnja pogrešno protumačio zakonski osnov oslobođenja od kazne, temeljem odredbe čl. 173. st. 8. KZ, na koju se ovaj žalitelj pozivao u svojoj obrani, smatrajući da je dragovoljno bitno pridonio otkrivanju djela na način da je policiji dragovoljno predao predmet – (zahtijevani mobitel od strane policije), i na taj način pokazao svoju suradljivost sa službenim osobama koje su provodile radnju pretrage. U iznošenju svoje obrane, na kraju dokaznog postupka, izjavio je da se osjeća krivim, što je sve u konačnici trebalo cijeniti, pa je sud mogao ovog optuženika i blaže kazniti u smislu citirane zakonske odredbe čl. 173. st. 8. KZ pri čemu nije bio obavezan držati se granica koje su propisane u čl. 57. KZ.

Međutim, u ponašanju ovog optuženika nema elemenata dragovoljnosti otkrivanju kaznenog djela, što proizlazi već iz činjenice da se pred policijom u nazočnosti istog branitelja

I Kž 34/12-4

branio šutnjom, jednako kao i u istrazi, također u nazočnosti istog branitelja, dok je na glavnoj raspravi očitujući se, u smislu čl. 320. st. 3. ZKP/97, izjasnio da se ne osjeća krivim za djelo iz optužnice.

Do priznanja djela došlo je na samom kraju dokaznog postupka kada je iznosio svoju obranu i pritom svjestan činjenice da ga opt. M. P. tereti na istovjetan način, kako pred policijom u nazočnosti branitelja, tako i u istrazi te na glavnoj raspravi.

Iz izloženog proizlazi da opt. A. M. nije dragovoljno bitno pridonio otkrivanju kako vlastitog djela, tako i kaznenog djela ostvarenog po opt. D. O. i opt. M. P..

Stoga, njegovo zakašnjelo priznanje na glavnoj raspravi, i terećenje opt. D. O., te opt. M. P. za učin istovrsnog kaznenog djela ne može se valorizirati kroz primjenu odredbe čl. 173. st. 8. KZ jer njegovo takovo ponašanje nije bilo u tolikoj mjeri kooperabilno da bi se moglo ocjenjivati kroz primjenu ovog kaznenopravnog instituta.

Nije stoga u tom dijelu osnovana žalba opt. A. M..

Na žalbu opt. D. O. i opt. A. M. zbog odluke o kazni

Nisu prihvatljive žalbe opt. D. O. te opt. A. M., niti u odnosu na kazne koje su izrečene ovim optuženicima. Naime, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sve odlučne činjenice za izbor mjere kazne i dao im je odgovarajući značaj, cijeneći ih kao naročito izražene olakotne okolnosti u smislu čl. 57. st. 2. i 4. toč. c) KZ. Kod takove ocjene posve ispravno je taj sud imao u vidu raniju neosuđivanost oba optuženika, relativno manju količinu lakše droge te njihove složene materijalne prilike, uz činjenicu da se radi o mlađim osobama, zbog čega im je sud prvog stupnja, također ispravno po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primijenio sudsko ublažavanje kazne te im izrekao najmanju mjeru kazne koja se takovim ublažavanjem može izreži za odnosno kazneno djelo.

Nisu stoga osnovane ni žalbe optuženika zbog odluke o kazni, već će se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i tako izrečenim kaznama zatvora, primjereno ostvariti svrhe kažnjavanja, ovo tim više kad se ima u vidu da upravo izrečene kazne predstavljaju primjerene i nužne kazne kojima će se dodatno utjecati na optuženike, ali i na sve ostale, da više ne čine kaznena djela, i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Uz to i izrečene kazne u označenom trajanju sadrže i dostatnu količinu moralne osude za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga, koje su optuženici počinjenjem tog djela nanijeli društvu u cjelini.

Stoga je na temelju čl. 387. ZKP/97 presuđeno kao u izreci, a pri ispitivanju pobijane presude u odnosu na oba optuženika nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP/97, na čije postojanje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 8. ožujka 2012.

a:

Zapisničar:

Predsjednica vijeć

Ileana Vinja, v.r. Jasmina Štrucelj, v.r.