Rev-401/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-401/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja i protutuženog Đ. K. iz Č., zastupanog po odvjetnici M. K. iz Č., protiv tužene i protutužiteljice M. K. iz I. G., zastupane po odvjetniku T. S. iz I. G., radi razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina i isplate, odlučujući o reviziji tužene i protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1754/00 od 11. listopada 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čazmi br. P-102/99 od 23. svibnja 2000. godine, u sjednici održanoj dana 23. travnja 2002. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužene M.K. protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1754/00 od 11. listopada 2000. godine i presude Općinskog suda u Čazmi br. P-102/99 od 23. svibnja 2000. godine u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja Đ.K.

II. Odbija se kao neosnovana revizija protutužiteljice M.K. protiv navedenih presuda u dijelu u kojem se odnosi na odbijanje protutužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 124.195,33 kn sa pripadajućim kamatama uz naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Čazmi br. P-102/99 od 23. svibnja 2000. godine naložena je prodaja stana u Č., pobliže opisanog u izreci prvostupanjske presude i podjela cijene postignute prodajom na jednake dijelove između stranaka, time da tuženica-protutužiteljica naknadi tužitelju-protutuženiku trošak postupka u iznosu od 10.827,50 kn. Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev protutužiteljice kojim je tražila da joj

ev

tužitelj-protutuženik isplati iznos od 124.195,33 kn sa zakonskom zateznom kamatom poč od 20. listopada 1995. godine do isplate, kao i da joj naknadi parnični trošak, sve to u roku od 15 dana.

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1754/00 od 11.10.2000. godine odbijena je žalba tužene i protutužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužena i protutužiteljica pobijajući je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ukine drugostupanjska, kao i prvostupanjska presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija je djelom nedopuštena, a djelom neosnovana.

Revizija je nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja Đ.K. i naložena prodaja stana u Č. i podjela cijene postignute prodajom na jednake dijelove između stranaka uz obvezu tuženice-protutužiteljice da naknadi tužitelju- protutuženiku trošak postupka u iznosu od 10.827,50 kn.

Odredbom čl. 10. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 119/99) propisano je da će se o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke drugostupanjskog suda donesene prije stupanja na snagu tog Zakona rješavati po odredbama parničnog postupka koje su važile do stupanja na snagu tog Zakona.

Dakle, o izjavljenoj reviziji protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja koja je donesena nakon stupanja na snagu spomenutog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku rješava se po tom Zakonu.

Kako je ovdje drugostupanjska presuda donesena 11. listopada 2000. godine, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, to dopuštenost revizije treba cijeniti s obzirom na odredbe čl. 4. tog Zakona.

Prema odredbi čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku revizija bi bila dopuštena kada bi vrijednost predmeta spora prelazila 100.000,00 kn. U ovom predmetu vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi iznosi 50.000,00 kn. Reviziju je stoga u tom dijelu trebalo odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392. Zakona o parničnom postupku).

Revizija je neosnovana ukoliko se odnosi na odbijanje protužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 124.195,33 kn.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju se upire u reviziji.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev protutužiteljice da joj protutuženi isplati utuženi iznos s naslova njezinog udjela u bračnoj tečevini. Obrazlaže to time da je ništav ugovor o prodaji stana u Z., na kojem stanu je tužiteljica bila utvrđena suvlasnicom u 1/3 dijela i to ugovor koji je sklopljen između tužitelja Đ.K. i N.E. dana 2. listopada 1995. godine, budući da je prodaja izvršena bez znanja i suglasnosti tužene-protutužiteljice. Nadalje, smatra, da se ugovorom od 21. studenog 1995. godine zaključenom između stranaka o reguliranju njihovih imovinskih odnosa nije valjano odrekla svakog daljnjeg potraživanja s naslova bračne tečevine.

Prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u svezi s prodajom stana u Z. drugostupanjski je sud s osnovom prihvatio zaključak o postojanju saznanja i suglasnosti protutužiteljice u svezi s tom prodajom.

Na osnovanost takvog zaključivanja upućuju rezultati provedenih dokaza i to kako sadržaj ugovora sklopljen između stranaka dana 21. studenog 1995. godine, tako i iskaz svjedoka Lj.T. o čemu prvostupanjska i drugostupanjska presuda sadrže valjano obrazložene razloge.

Stoga je prigovor protutužiteljice o apsolutnoj ništavosti ugovora o prodaji stana u Z. zaključenog između tužitelja Đ.K. i N.E. s osnovom odbijen.

Nadalje, pravilno su ocjenjeni kao neosnovani prigovori tužene-protutužiteljice u pravcu pobojnosti odredaba ugovora od 21. studenog 1995. godine i njezinog odricanja od daljnjih potraživanja s naslova bračne tečevine.

Treba još dodati da se na pobojnost ugovora ne može pozivati prigovorom u parnici ako ugovor nije poništen konstitutivnom odlukom suda, a što u ovom predmetu nije slučaj.

Nadalje, u vezi s revizijskim prigovorima, ističe se da ispunjenje obveze tužitelja nije postalo nemoguće uslijed smrti sina stranaka, budući da, načelno, pravnim sljednicima pripada pravo postavljanja zahtjeva na ispunjenje ugovora, odnosno izdavanja tabularne isprave i dr.

Slijedom svega izloženog materijalno pravo pravilno je primjenjeno kad je odbijen protutužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 124.195,33 kn, budući da u tom iznosu nije došlo do neosnovanog stjecanja na strani tužitelja, niti tužitelj duguje navedeni iznos protutužiteljici s naslova bračne tečevine.

Stoga je u tom dijelu ukoliko se odnosi na odbijenje protutužbenog zahtjeva, reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu, pa je temeljem odredaba čl. 393. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 23. travnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.