Rev-2269/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2269/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Borisa Guttmanna kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R.K. iz B., protiv tuženika I.K. sada u Njemačkoj, H. …,zastupanog po punomoćniku Z.K., odvjetniku iz B., radi povišenja uzdržavanja, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 3. veljače 1994. godine posl. br. Gž-195/94, kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 3. prosinca 1993. godine posl. br. P-938/93, u sjednici održanoj dana 7. rujna 1994.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika I.K. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 3. prosinca 1993. godine posl. br. P-938/93 suđeno je:

"I - Tuženik K.I. sada u Njemačkoj H., dužan je doprinositi za uzdržavanje tužiteljice K.R. iz B., umjesto dosadašnjeg iznosa od 1.500.- HRD mjesečno prema presudi Općinskog suda u Bjelovaru br. P- 934/90-18 od 10. 04. 1991. godine, povećani iznos koji odgovara dinarskoj protuvrijednosti iznosa od 200 DM po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan plaćanja i to počevši od dana 1. 09. 1992. godine pa nadalje sve dok zato budu postojali zakonski uvjeti i to tako da dospjele obroke uzdržavanja plati odjednom u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, a dospijevajuće svakog 1-og a najkasnije do 10-og u mjesecu za tekući mjesec na ruke tužiteljice K.R. iz B., te je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 53.200.- HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II - Razlika tužbenog zahtjeva do zatraženog iznosa od 300 DM u dinarskoj protuvrijednosti se odbija."

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 3. veljače 1994. godine posl. br. Gž-195/94 odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude preinači i tužiteljici naloži platež parničnog troška tuženiku.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 - dalje: ZPP), na odgovor tužiteljici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tužiteljica nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Također ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 252. st. 2. ZPP. Ovo iz razloga što se vještaci prema odredbi čl. 252. st. 2. ZPP određuju u prvom redu iz reda stalnih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja što znači da sud nije vezan za listu sudskih vještaka nego može, po potrebi, za vještaka odrediti i drugu osobu. Tuženik je na ročištu 10. XI. 1993. godine bio zastupan po punomoćniku, na istom ročištu je vještak dao nalaz i mišljenje na koje tuženik nije imao prigovora niti je u žalbi isticao prigovore koji bi doveli u sumnju pravilnost nalaza i mišljenja vještaka time da tvrdnja da je vještak osobni liječnik tužiteljice sama za sebe ne dovodi u sumnju pravilnost vještakovog nalaza i mišljenja.

Zbog navedenih se razloga u postupanju nižih sudova nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se ostvario revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da su stranke bivši bračni drugovi čiji je brak razveden presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 10. IV. 1991. godine posl. br. P-934/90 te da je prema toj presudi tuženiku naloženo da doprinosi za uzdržavanje tužiteljice mjesečno 1,5 kuna,

- da su se prilike u odnosu na potrebe tužiteljice za uzdržavanje i mogućnosti tuženika da daje za uzdržavanje tužiteljice u međuvremenu izmijenile,

- da je za uzdržavanje tužiteljice počev od 1. rujna 1992. godine do 1. ožujka 1993. godine potrebno mjesečno 400 kuna a nadalje 1.000 kuna,

- da je tužiteljica stara 48 godina i da je lošeg zdravstvenog stanja (srednje teška arterijska hipertenzija) da tužiteljica nije sposobna za teži fizički rad niti za veća opterećenja zbog eventualnih komplikacija sa strane srca i krvožilnog sistema obzirom da prijeti opasnost da se kod tužiteljice razvije moždana ili srčana kap ili da popusti srce zbog visokog tlaka,

- da tužiteljica nema zdravstveno osiguranje pa je dužna plaćati punu cijenu potrebitih liječničkih usluga i lijekova,

- da tužiteljica ne može namaknuti sredstva za život iznajmljivanjem stana na katu kuće jer taj stan nije ni dovršen dok je dvorišni objekat dotrajao,

- da tuženik ostvaruje u Njemačkoj primanja u mjesečnom iznosu od oko 2.300 DEM i da nema drugih osoba koje bi po zakonu bio dužan uzdržavati.

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili tužbeni zahtjev u iznosima navedenim u izreci presude suda prvog stupnja. Ovo iz razloga što se sa dosuđenim iznosima uzdržavanja tužiteljica moći zadovoljiti tek egzistencionalne potrebe dok će tuženiku, nakon što podmiri obvezu da uzdržava tužiteljicu, ostati za osobno uzdržavanje preko 90% sredstava iz ostvarenog prihoda u Njemačkoj iz kojih će moći zadovoljiti sve svoje potrebe.

Pritom valja navesti da okolnost da se tuženik nalazi u inozemstvu (gdje je zaposlen) predstavlja opravdani razlog da se doprinos za uzdržavanje utvrdi u određenim iznosima a ne u postotku od osobnog dohotka (čl. 270. Zakona o braku i porodičnim odnosima).

Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni revizijski razlozi koje revident navodi u reviziji te je primjenom čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 7. rujna 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.